U petak, 24. studenog 2017. godine, u prostoru KUC Lamparne održat će se izložba pod nazivom “(Nad)stvarnost” naše novinarke, a ujedno i umjetnice Vanese Aničić.
Vanesi će ovo biti prva samostalna izložba, pa pozivamo sve učenike naše Srednje škole Mate Blažine Labin, profesore te ostale građane koji su zainteresirani da se odazovu i na taj način daju podršku ovoj mladoj umjetnici.
Inače, Vanesa se umjetnošću (točnije slikanjem) bavi od svoje četvrte godine, a od tada pohađa i likovnu radionicu “Točka” u Potpićnu pod vodstvom profesorice Davorke Vadanjel. Crta u slobodno vrijeme i kada je najviše inspirirana, a njezini su radovi zaista vrijedni divljenja.
Nadamo se da ćete doći u što većem broju jer zaista vrijedi pogledati ovu sjajnu izložbu koju nam je Vanesa priredila! 🙂
Bologna je grad u području sjeverne i srednje Italije, a poznata je po prvom ikada osnovanom sveučilištu, ali i po mortadeli, mozzarelli i drugoj fantastičnoj hrani.
Gimnazijalci srednje škole Mate Blažina iz Labina posjetili su 3.ožujka ovaj veličanstveni grad.
Iako je ovo bio školski izlet, odmaknuti ću se od tipičnog izvješća te ću vam prikazati Bolognu iz sasvim drugačije perspektive – Bolognu kroz oči umjetnika.
Trenutno se u Bologni održava izložba jednog ekstravagantnog španjolskog umjetnika Salvadora Dalija koju svakako preporučam da posjetite ako imate tu mogućnost – no ovo je samo primjer kako u Bologni ne nedostaje umjetničkih izložaba te kako svatko može naći izložbu po svome ukusu.
Ja sam se ipak odlučila pokazati vam bolognsku umjetnost na niskobudžetnom nivou – treba vam svega nekoliko eura za piće i hranu.
Hodajući po ulicama Bologne svaki čovjek, bio on umjetnik ili ne, mora priznati kako vam neke stvari jednostavno moraju oduzeti dah.
Bologna je poznata po kolonadama, a te su kolonade svojevrsna umjetnička djela koja su, barem meni, izmamila osmijeh na lice. Svaka je kolonada posebna, bilo da ima drugačije stupove ili je drugačije boje, ili je pak njezin strop ukrašen prekrasnim crtežima koji mame uzdahe.
Kada se spominje arhitekturaBologne, mnogi će odmah reći kako im prvo na pamet padne cigla. Zbog te je cigle Bologna i dobila nadimak „Crvena“. Ta je crvenkasta boja uistinu šlag na torti u predivnoj Bologni jer joj daje jedan romantični ugođaj.
No kako sam ja osoba koja uvijek traži detalje koji nešto čine posebnim, u ovome sam gradu to i našla!
Pod izrađen od mozaika, ulice sa reljefnim zidovima, okvir vrata prepun reljefnih skulptura, stropovi ispunjeni mnoštvom crteža, domišljati i sasvim prihvatljivi grafiti po zidovima, znakovi restorana sa lijepim simbolima i oblicima, kvaka u obliku ljudske ruke, ključanica u obliku ljudske glave i još pregršt sitnih detalja koji vam definitivno mame pogled na sve moguće strane samo čekaju da ih otkrijete!
kolonade sa ukrašenim stropom
strop kolonade
strop kolonade
mozaik
reljefni okvir vrata
freska – crteži na zidu
reljefna skulptura
zid najstarijeg sveučilišta
ukras na fontani
kvaku u obliku ljdske ruke
grafit
ulična rasvjeta
ključanica
znak restorana
Svaki će posjetitelj osim u dobroj hrani i predivnoj arhitekturi, uživati i u sitnim detaljima koji su vidljivi samo onome tko ih i traži! A vi? Što vi tražite? Detalje ili impozantne građevine? Bilo kako bilo, Bologna je pravi odabir za svakog umjetnika i onoga tko se tako osjeća! 🙂
Umjetnost je divna, to smo već odavno zaključili. Isto tako, ljudi koji se bave umjetnošću su divni i izazivaju kod nas divljenje i strahopoštovanje.
A ja, vi i svaki ostali mladi kreativac koji se ne školuje za umjetnika, ali se umjetnošću bavi, vjerojatno pokušava odgonetnuti odgovor na jedno te isto pitanje; JESAM LI JA UMJETNIK?
Naravno, mnogi od nas će na to samo odmahnuti glavom i reći “Ja nisam umjetnik jer se ne školujem za umjetnika, jer nisam poznat/a i sigurno nisam zaslužio/la da se nazovem umjetnikom”.
Dakako, umjetničko obrazovanje jeste super i korisno, no nije nužno kako bismo sami sebe mogli prozvati umjetnikom.
Zvati se umjetnikom nije stvar tvojega ili mojega uspjeha ili slave, već jednostavno stvar samopoštovanja i samouvažavanja vlastitih radova.
Za dobiti ovaj naziv ne trebate proći umjetničko obrazovanje, ne trebate imati samostalne izložbe svakoga mjeseca i definitivno ne trebate imati široki krug obožavatelja. Sasvim je dovoljno da volite umjetnost i to čime se bavite te da poštujete vlastiti kreativni proces.
Samo zato što niste poznati kao Picasso ne znači da ste manji umjetnik od njega, vi jednostavno, kao i ja, spadate u skupinu “tihih umjetnika” koji su toliko skromni i samozatajni da čak i ne žele pokazati drugim ljudima svoje radove.
Sada je, umjetniče dragi, tome KRAJ! Digni glavu, leđa uspravi i sam sebi kaži da ti JESI umjetnik, pravi pravcati UMJETNIK!
Ništa i nitko ti to ne može oduzeti osim tebe samoga.
Umjetnik nije stvar slave, već stvar ljubavi, a ti, koji svakoga dana živiš kako bi se bavio umjetnošću, vjeruj mi, te ljubavi imaš napretek!
Srednjoškolac/ka ste u srednjoj školi Mate Blažina u Labinu, a jedini vama poznati način da oslobodite svoju kreativnost je šaranje po školskim klupama? (što se inače ne smije!) 🙂
IKTIN je pravo mjesto za vas!
IKTIN je likovna radionica koju vodi naša profesorica Alida Blašković Koroljević koja vješto kormilari brodom umjetnosti u našoj školi te tako već 15 godina vodi mlade kreativce u nove likovne izazove.
Naime, radionica je osnovana davne 2002. godine, a do sada je kroz nju prošlo čak 300 učenika, iako trenutno broji svega petnaestak aktivnih članova.
Cilj radionice je otkrivanje individualnih sklonosti prema likovnom stvaralaštvu i izrazu te i samo razvijanje likovnih sposobnosti individualca.
Pa, što se tamo radi?
Profesorica Alida bila je spremna podijeliti sa mnom radove radionice kojih, vjerujte mi, ima više nego što biste očekivali!
Ta grupa mladih umjetnika radi sve, apsolutno sve – od oslikavanja pedijatrije do skulptura od papir – mašea, pa sve do skulptura koje mogu poslužiti i kao rasvjetna dekoracija.
Glazbenu školu Matka Brajša Rašana krase izuzetni portreti skladatelja i poznatih ličnosti koje su izradili polaznici ove izuzetno talentirane i marljive radionice.
Gradska knjižnica Labin također u svojem interijeru čuva djela naših IKTIN-ovca. Sudjelovali su u mnogim projektima kao što je LabinArt Republika i pomagali su dramskoj grupi naše škole da izrade scenografiju za predstavu Potopljena zvona Daniela Načinovića i još mnogo, mnogo toga.
Vrijedne ruke članova likovne grupe IKTIN nastaviti će stvarati prava čuda i predivne komade umjetnosti, pa ako ste poželjeli biti dio te ekipe koja je zapravo mala obitelj, svakako se javite našoj profesorici likovne umjetnosti! 🙂
Sada je dosta priče, vrijeme je da uživate u radovima naših kreativaca!
Glazbena škola Matka Brajša Rašana
Pedijatrija
Pedijatrija
Za kraj, moram spomenuti kako je bivša polaznica likovne radionice IKTIN, sada studentica, Alison Ivašić osvojila 1. mjesto na državnom natjecanju LiK sa svojom skulpturom Val. Još jednom joj čestitamo! 🙂
Kreativnost i škola oduvijek su bile dvije apsolutno različite stvari, ali ipak usko povezane.
Nakon članka „Kreativac u školskoj klupi“ u kojem sam pobliže opisala problem kreativnosti koja je „zatočena“ u vrlo nefleksibilnom obrazovnom sustavu, donosim vam rezultate ankete koju smo proveli u srednjoj školi Mate Blažina u Labinu. Ispitali smo 35 učenika iz različitih usmjerenja i razreda u našoj školi (gimnazija, elektrotehnika, ekonomija, kuhari, konobari i trgovci).
Anketa se sastojala od tri jednostavna pitanja :
Kako se škole odnose prema kreativnim učenicima?
Mislite li da u školama ima mjesta za kreativne umjetnike?
Koji bi bili vaši savjeti za poboljšanje uvjeta mladih umjetnika?
Nakon što sam temeljito obradila podatke i statistički ih uredila, evo što saznajemo:
43% učenika smatra kako su kreativci u školskom sustavu zapostavljeni te kako im se ne obraća dovoljno pažnje, te kako nemaju dovoljno mogućnosti da se iskažu.
37% učenika smatra kako se škole općenito dobro odnose prema kreativcima te da imaju dovoljno grupa i projekata u koje bi se mogli uključiti.
14% učenika smatra kako se škole dobro odnose prema kreativcima, ali bi svakako mogle i bolje te im fali ono nešto što će kreativce potaknuti da se pokažu na svjetlost dana.
6% učenika nema nikakav komentar.
Iako su brojke tu i tu, moram napomenuti kako je SVATKO (osim 6% učenika koji nisu imali komentara) napomenuo kako školama zaista nedostaje nešto što će potaknuti kreativce da se otvore i ispune svoj puni potencijal. Iako u današnje vrijeme imamo puno projekata i izvannastavnih radionica čini se da nedostaje prostora gdje bi se kreativni radovi mogli prezentirati. Veliki broj ispitanih učenika napominje da je umjetnost najniže rangirana na ljestvici važnosti te kako su svakako prirodni predmeti i dalje u vodstvu.
Ja nisam stručnjak niti profesor niti osoba na vlasti, ali jesam učenik i jesam kreativac koji svakoga dana sjeda u školsku klupu znajući da se moji talenti neće iskoristiti. Zaključujem kako napredak u školama ovisi samo o profesorima i samim učenicima, jer budimo realni, na podršku vlade i ostalih organizacija ne možemo računati. Hoćemo li pridavati pažnju kreativcima i hoćemo li se izboriti za svoje mjesto pod suncem ovisi samo o nama koji činimo školu. Naravno, ima svakakvih profesora baš kao što ima i svakakvih učenika, no ipak bi se nešto moglo promijeniti kako bi se kreativcima pružilo više potpore. Moji prijedlozi bili bi da se formiraju (ukoliko još nisu formirane) izvannastavne grupe poput likovne grupe u kojoj svi zainteresirani učenici mogu crtati i slikati, glazbene grupe gdje osim pjevanja mogu dodatno učiti o glazbi, grupe za pjesnike i pisce gdje bi mogli pisati i čitati svoja autorska djela.
Naposljetku, kreativcima bi bila dovoljna i jedna jedina grupa gdje bi mogli sjesti, popričati i prezentirati svoju umjetnost, bez obzira bila ona u obliku fotografije, crteža, glazbe ili pisanog uratka jer iz vlastitog iskustva znam da nama kreativcima ne treba mnogo da se otvorimo i priključimo u umjetničke vode, bilo da je to na društvenim mrežama ili putem raznovrsnih natjecanja.
U znanju je moć, ali u kreativnosti je duša!
Pa, zar onda nećemo učiniti nešto što bi tim mladim umjetnicima na usponu ipak pomoglo i dalo im vjetar u leđa koji s takvom čežnjom iščekuju?
Male promjene će zasigurno potaknuti veće.
Poticanjem kreativaca da se prezentiraju i da svoje radove bez straha izlažu mogao bi se promijeniti i sveopći stav vezan uz umjetnost pa bi jednoga dana možda mogli živjeti u svijetu u kojemu izreku„od umjetnosti nema kruha“ zamjenjujemo sa „umjetnost jeste kruh“.
Tetovaža je trajan znak na našemu tijelu i kad jednom tinta prodrije kroz našu kožu više nema povrataka. Barem je tako bilo nekad, danas naravno postoji i bolan laserski tretman koji nam omogućuje da spalimo tintu u koži, no on nije baš dobar za naše zdravlje, a kasnije se mogu pojaviti i estetske komplikacije na dijelu tijela na kome je djelovao laser. Zato prije nego se tetovirate dobro razmislite: želite li to zaista!?
Tetovaža nije ništa novo i ljudima je poznata već od civilizacije Maja koji su svoje tijelo u znak ratničke hrabrosti obilježavali raznim znakovima koji su bili trajni na njihovoj koži. Tijekom starog i srednjeg vijeka isto su se ukrašavali raznim bojama, od kojih je najpoznatija kana. Tetovažama su nekad znali obilježavati pripadnost plemenima. Tijekom vremena se promijenio stav prema tetovažama, pa su u 20. stoljeću tetovaže smatrali pogodnima samo za ljude koji su izašli iz zatvora i one koji su se nalazili na dnu ljudskog društva. Ali danas je sve to drukčije i većina ih ljudi smatra prihvatljivima i kao izraz osobnog izražavanja, tj. na neki način, umjetnosti. Dvadeset i prvo stoljeće traje već dobrih 17 godina i već je odavno prošlo ono zastarjelo doba gdje svi moraju izgledati isto i razmišljati isto. Zato u današnje vrijeme na svakom koraku imamo tetovaže. Naravno ima još uvijek i onih koji s predrasudama i krivim pogledima gledaju na ljude s tetovažama, ali rekla bih da su se i oni moraju naučiti prihvaćati različitosti.
Ja nemam nikakvih predrasuda što se tiče tetovaža, upravo suprotno, čim moji roditelji popuste mom, već pomalo dosadnom moljakanju da me puste da napravim tetovažu, “dok si rekao keks”, ja ću već biti u rukama tattoo majstora. Naravno, svima je opće poznato da tetovaža nije tako mala stvar i da moramo pomno odabrati osobu koju smo spremni pustiti da nam napravi tetovažu, a tako i tattoo salon u kojemu to želimo napraviti.
U svijetu tetoviranja, dobijete ono što platite. Ako imate vlastiti dizajn koji majstor samo treba pripremiti, a ne i dizajnirati, prosječna cijena tetoviranja kreće se između 150 – 1200 kn po satu. To ne znači da se naplaćuje po satu, nego je to omjer koji je izračunat prema cijeni tetovaže i broju sati koji su potrebni da ih se nacrta. Ukoliko majstor mora sam dizajnirati vašu želju tada može koštati i malo više. Uzmite u obzir što sve utječe na cijenu tetovaže: veličina tetovaže, boje koje se koriste – što više boja, to je skuplja, lokacija gdje će tetovaža biti jer su neki dijelovi tijela zakrivljeni i na njima je teže crtati, egzotični elementi – fluorescentna tetovaža, bijela tetovaža, tetovaža sa silikonskim umecima, tetovaža koja prekriva leđa može koštati nekoliko desetaka tisuća kuna.
Surfala sam netom u nadi da ću pronaći nekog tattoo majstora u Labinu, no, ili su vrloooo sramežljivi, ili ih jednostavno nema nigdje u Labinu. Tako da nam najbliže dođe Pula gdje se nalazi mnoštvo kvalitetnih tattoo majstora čije su tetovaže prava umjetnička djela. Ukoliko se želite tetovirati, ja bih vam preporučila Danila u Puli, nisam ga osobno isprobala hahah (samo je pitanje vremena kad ću), no čitajući po raznim stranicama, on mi se učinio kao najtraženiji. Ovdje sam pronašla i njegov broj telefona ukoliko ga za više informacija želite osobno kontaktirati : 091 251 89 75 ili 099 706 84 40. Pod uvjetom da ste punoljetni, ili imate pristanak roditelja, te da znate da što stvarno želite. 🙂
Ukoliko vas zanima kakvu bih ja tetovažu za sebe izabrala, s nestrpljivošću ću vam otkriti da će to biti 3 male lastavice i pero, a značenje tih tetovaža vam neću odati jer nešto moram zadržati i samo za sebe. 😀 <3
Svaki trag na našemu tijelu ogledalo je naše duše, tako je i tetovaža samo jedna slika onoga što ne znamo izreći riječima, ali možemo pokazati znakom. <3 Žena koja je preboljela rak dojke i njezina tetovaža govore nam tome u prilog. U današnjem svijetu sve je više žena s tim problemom koje se odluče ožiljke prekriti tetovažama.
Naravno, postoje i oni koji su svoju tetovažu napravili kada su bili pod utjecajem opijata pa takve tetovaže ne liče ni na što i te osobe često požale na burnu noć u kojoj se ta neizbrisiva pogreška zbila, no, što im ja tu mogu, o tome se razmišlja prije. 🙂
Ovdje možete vidjeti neke od najsmješnijih failova što se tiče tetovaža. 😀
U slijedećem videu dobit ćete uvid u laserko skidanje tetovaže, nakon kojeg ćete, nadam se, dva put promisliti da li ćete “drmnuti” koju žesticu više, a u blizini se nalazi tattoo salon. (hahaha)
I za kraj jedna zanimljivost: Lucky Diamond Rich iz Geelonga u Australiji se šest godina za redom upisao u Guinnessovu knjigu rekorda jer ima najviše tetovaža na svijetu – 200 posto tijela mu je prekriveno tintom, odnosno dva puta se u potpunosti istetovirao! On je za Geelong Advertiser kazao da nije imao nikakvih problema zbog svoje ljubavi prema tetovažama, a roditelji su ga podržavali i dozvolili mu da radi što god ga usrećuje.
Nadam se da vam se svidio ovaj članak o tetovažama i da ste odlučili skupiti hrabrost i napokon napraviti jednu!!!! Vaša Anđelika…. <3
Vincent van Gogh još je jedan u nizu slikarskih legendi koji je svojim radom uvelike oblikovao umjetničku povijest i samu ideju interpretativnog stvaralaštva.
Naime, ovaj nizozemski slikar koji je poznat po svojim suncokretima i zvjezdanom nebu, nikada nije izostavio osjećajnost koju njegove slike pružaju.
Mnogi kritičari kažu kako njegova slika „Zvjezdana noć“ nije jedno maestralno djelo samo zbog njegovog slikarskog umijeća, već i zbog toga što Vincent slika, u ovom slučaju zvijezde, naprosto onako kako ih i osjeća – treperave, svjetlucave i nedostižne.
Kada je riječ o njegovim suncokretima i djelu „Vaza sa petnaest suncokreta“ jasno se osjeća prolaznost života – suncokreti koji svoju glavu uvijek okreću suncu, koji su tako puni života i životne energije, sada su u vazi, suhi i na pragu smrti.
Kod Vincenta nije važno biti siguran, kao promatrač, u točan naziv slikarskog stila i same slikarske tehnike, već je važno osjetiti ono što nam je on svojim trudom i talentom želio pokazati, važno je osjetiti emocije koje je on, čuvajući ih u sebi kao jedino blago koje vam nikada ne može biti otuđeno, podijelio s nama u nadi da će biti prepoznat – ako već ne on poimence, onda barem njegova bol i patnja.
Da, Vincent van Gogh jeste jedan od najpoznatijih slikara čiji je talent zavidan, no on je mnogo više od toga. On je čisti primjer duše koja je patila i koja je našla lijek u umjetnosti – a to je ono najdivnije od svega.
Harding Meyer je umjetnik podrijetlom iz Brazila, koji je prepoznatljiv po svojim portretima čija veličina ponekad prelazi 1 metar.
Ono po čemu se on izdvaja je sam način slikanja, on, naime, koristi slikarski „nož“ da na platna nanese boju, a njegovi kistovi su većinom oni veliki ličilački kistovi od kojih „bježe“ ostali umjetnici.
On slika portrete ljudi izbliza – u prvom planu je lice na jednobojnoj podlozi. Teksturu postiže već spomenutim „nožem“ koji, pod pritiskom razmazuje boju, ali na način da ostavlja točkastu teksturu samoga platna. Također, njegove su slike vrlo detaljne, no opet djeluju vrlo nedorađeno – upravo zbog „noža“.
Osim navedenih značajki, ovoga se umjetnika prepoznaje i po tome što većina njegovih portreta djeluje pomalo pikselizirano, a to je postigao struganjem sa nožem po platnu ili nekoj drugoj podlozi.
Studirao je umjetnost na akademiji u Njemačkoj, gdje trenutno živi i radi.
Harding Meyer nije jedan „popularan“ umjetnik za koga svi znaju, no meni je vrlo drag, jer njegovi portreti imaju „ono nešto“ iako slika lica koje nalazimo u časopisima ili filmovima. On nam oslikava život svakog pojedinca kojega slika na svom ogromnom platnu, prikazuje njegove osjećaje; od boli i sreće pa sve do nostalgije i razdraganosti.
Jedan je od rijetkih umjetnika na kojega sam osobno naišla, a da se ne boji „velikih“ radova i još pri tome tako vješto prenaša osjećaj do promatrača.
Ne zna se mnogo podataka o ovom umjetniku, dijelom je čak i anoniman, no njegovi su nam radovi itekako poznati te se mnogi slažu kako bi njegova popularnost na svjetskoj sceni trebala biti mnogo veća.
U svakom slučaju, Harding Meyer će zasigurno nastaviti uljepšavati dan svakoj osobi koja naiđe na njegovu umjetnost.
Pablo Picasso je još jedan umjetnička legenda, svima dobro poznati Španjolac, suosnivač kubizma i zaista ogroman talent.
Da ne duljim, pošto jednostavno ne možeš NE znati za Picassa, neću pričati o njegovoj povijesti, jer je, vjerujem, mnogo zanimljivije čitati možda ne baš tako poznate činjenice o ovom čovjeku sa 23 riječi u imenu, zar ne?
Njegovo puno ime glasi: Pablo Diego José Francisco de Paula Nepomuceno María de los Remedios Cipriano de la Santísima Trinidad Martyr Patricio Clito Ruíz y Picasso – zamislite samo kako se njegova majka derala na njega sa svih 23 riječi kada je bila ljuta!
Kad smo već kod njegove majke, kada se je rodio, ona je mislila kako je mrtav. Zbog toga ga je pustila na stolu. Spasio ga je njegov ujak, koji je bio doktor. On je pušio (kao i svaki liječnik u to vrijeme) i puhnuo malom Picassu dim u lice – odmah je zaplakao!
“Doktori su u to vrijeme pušili cigare, a ni moj ujak nije bio iznimka. Kada me vidio kako ležim tamo, otpunhuo mi je dim u lice i ja sam odmah došao do sebe”
Prva riječ bila mu je „piz“, skraćeno od lapiz što znači olovka.
Njegov je otac također bio umjetnik, a Picasso je jednom prilikom dovršio očevu sliku golubova. Kada ju je njegov otac vidio, predao mu je paletu i kistove i više nije slikao – Picasso je jednostavno bio toliko dobar!
Picasso je kao i Dali imao ono nešto u svojoj osobnosti, naime hodao je naokolo s pištoljem i u ljude koji su mu bili dosadni i neinteresantni – ispaljivao ćorke!
On je također bio strogo protiv samoubojstva, često je govorio:
„Zapamti, jedina osoba koja uvijek ostaje sa tobom si ti sam. Ostani živ, bez obzira na sve!“
Nakon Picassove smrti, njegova bivša žena i žena za koju je tada bio oženjen počinile su samoubojstvo – bez njega bilo je teže živjeti nego s njim.
Njegova su djela raznovrsna, a tehnike koje je Picasso koristio ne mogu se niti nabrojati, jednostavno ih ima previše.
Pablo je jedan izniman umjetnik, no kao ličnost je možda još više zanimljiv nego njegovi radovi.
On je također dokaz kako je volja za životom jača od straha i dvojbi i kako je svatko itekako sposoban za nevjerojatne stvari! …Jer čovjek je malen samo ako u svojim očima ne prepoznaje svoju vrijednost.
Steve Hanks je američki umjetnik nadaleko poznat po svojim crtežima izrađenim sa vodenim bojama.
Kao dijete nije se bavio umjetnošću već tenisom i surfanjem kojega je izričito volio;
„Ocean je ostavio jak i trajan dojam na mene. Bilo je dobro za dušu biti vani, na vodi -surfajući, plivajući ili jednostavno doći u kontakt sa njezinom tajanstvenom moći.“
Upisao je Akademiju u San Franciscu koju je završio sa čistim peticama.
Ono što je ovoga umjetnika proslavilo, nažalost više nakon njegove smrti nego za života, je njegovo nevjerojatno umijeće da prikaže mnoštvo iznimno realističnih detalja, uz njih savršeno prenese osjećaje promatraču, a sve je to napravio u jednoj od najtežih slikarskih tehnika – vodenim bojama.
Sam Steve priznaje kako ga je vježba, vježba i još vježbe dovela do mjesta na kojem je bio i nažalost i završio;
„Da nisam toliko vremena proveo usavršavajući svoju slikarsku tehniku, ne bih bio slikar koji sam danas.“
On je svoj stil prozvao “romantičnim realizmom”, a jedan od razloga je taj što osobama na svojim slikama gotovo uvijek na neki način sakrije lice – kako bi promatrač mogao zamišljanjem doživjeti punu snagu njegovih emotivnih radova.
Steve je prepoznatljiv po svjetlosti – naime on u svojim radovima često kao pozadinsko svjetlo koristi sunce;
„Sunčeva svjetlost je postala jedan od mojih omiljenih tema. Ja sam fasciniran kako se ona filtrira kroz stvari, kako preplavi cijelu sobu s bojom. Često su moje slike više o suncu nego o bilo čemu drugome.“
Steve Hanks svoji nam radovima donosi nešto uistinu jedinstveno – smirenost i mnoštvo emocija, osjećajnost i tugu, nostalgiju i uzbuđenje u savršenim omjerima.
„Pokušao sam biti odgovoran i staviti pozitivne slike u svijet”, kaže Hanks. “Nadam se da će moj radovi donijeti udobnost, zadovoljstvo i uvid u živote drugih ljudi.”
Umire 2015. godine zbog raka, borbe koju je, nesrećom, izgubio.
Iako ga više nema kako bi nam svojim radom pružao toplinu svoga vedrog i radišnog srca, Steve Hanks nikako neće biti zaboravljen.
Njegova nam predanost umjetnosti za koju je živio, crtajući ponekad i četrnaest sati dnevno, služi kao izniman primjer koji priča istinitu priču o tome kako je upornost pobijedila negativnost i kako čovjek živi dok se nečemu raduje, a njegova radost živi u njegovim slikama.
