Arhiva oznaka: Škola

Škola bez bola

Energetska obnova škole

U našoj Srednjoj školi Mate Blažine Labin, sredinom srpnja 2017. započeli su radovi na energetskoj obnovi školske zgrade za koju je sredstva osigurala Istarska županija uz suglasnost ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja. Vrijednost radova iznosi preko 5 milijuna kuna. Ova obnova obuhvaća: zamjenu vanjske stolarije, energetsku obnovu fasade, izolaciju stropa i vanjskih zidova, rekonstrukciju krova, zamjenu dotrajalih elektroinstalacija, zamjena unutarnje rasvjete, saniranje oborinskih odvodnji.

Zbog vrlo opsežnih radova odgođen je početak nove školske godine za tjedan dana, pa je tako umjesto 4. rujna, nastava započela 11. rujna 2017. Prema riječima našeg ravnatelja Čedomira Ružića, nastava će se trebati nadoknađivati i to najvjerojatnije subotama. Većini je učenika odgoda nastave dobro došla kako bi još malo iskoristili zadnje dane ljetnih praznika, a kažu i kako im neće biti prevelik problem nadoknaditi odgođenu nastavu.

Kao što vidite na donjim slikama i naši profesori su taj tjedan “dali ruku” vrijednim čistačicama i sudjelovali u uređenju učionica i pripremanju nastave po posebnom programu.

      

Svi su učenici informirani o pravilniku kućnog reda i mjerama opreza za vrijeme radova te su dužni pridržavati se toga. Prema riječima učenika, radovi ne utječu previše na odvijanje i praćenje nastave iz razloga što nisu bučni te ne ometaju nastavu. Na početku školske godine bilo se teško prilagoditi na nove učionice, a problem je bio i nedostatak struje u pojedinim učionicama, međutim tijekom slijedećih par dana biti će riješena struja, a za nove učionice ćemo se još malo strpiti.

             

Na drugom katu, koji je zatvoren za učenike, postavljaju se gipsane ploče i toplinska izolacija prema krovu.

Krajem prošlog tjedna škola je već dobila svoje novo ruho s vanjske strane skidanjem skele i pokazivanjem nove fasade, što smo svi dočekali s veseljem.

  

Radove u našoj školi popratila je i TV Istra koja nas je posjetila 18.09.2017. te snimila kratku reportažu o radovima. Ravnatelja i učenike naše škole intervjuirala je novinarka Ana Černjul. Reportažu možete vidjeti na priloženom linku.

Nadamo se da će naša škola na kraju ove obnove imate bolje uvjete za učenje i rad te da će svi problemi tijekom izvođenja nastave, nastali zbog radova početkom školske godine, na kraju biti isplativi i vrijedni prvobitne muke. Predviđa se da bi radovi na školskoj zgradi mogli potrajati do prvog tromjesečja 2018. godine, a do onda vrijedi samo strpljivo čekati i veseliti se novim mogućnostima naše škole.

 

Istaknute fotografije su preuzete s web-stranice Srednje škole Mate Blažine Labin, autor fotografija: Čedomir Ružić.

Više o ovoj temi možete pročitati na: www.ssmb.hr.

 

 

 
Škola bez bola

“Obrazovanje za pamćenje brojnih činjenica”

Srednjoškolsko obrazovanje u Hrvatskoj nije obavezno, no vrlo je važno pa bi se moglo reći kako je srednja škola danas postala sinonim za osnovno obrazovanje tijekom prethodnih desetljeća. Strukovne škole omogućuju puno prakse i učenike spremaju za budući posao, dok gimnazije imaju širok raspon predmeta kako bi omogućile nastavak obrazovanja na bilo kojom studiju. Bez obzira na to, mnogi učenici to ne vide kao priliku da nauče važne činjenice i aktualnosti, što im ovakav program nudi. Uči se zbog ocjena, prosjeka i naposljetku zbog fakulteta, a ne zbog znanja.

 Želimo moderno društvo na temeljima starog sustava

Mnogi učenici razočaraju se nakon četiri godine provedene u gimnaziji, štrebajući sve važne i nevažne sitnice. Naravno, mogli smo pretpostavljati kako će biti teško, no ne i da će program biti tako kontradiktoran. Likovni i glazbeni uče se četiri godine, a informatika je obavezna tek prvu, a kasnije je učenicima ponuđena kao izborni predmet. To svakako nije preduvjet stvaranja modernog informatičkog društva kakvo želimo postati. Nadalje, učenici ni na koji način ne mogu utjecati na to kojem će gradivu dati prednost jer je svaki predmet jednako važan  što kod mnogih izaziva negodovanje. „ Kada će mi građa molekula trebati u životu?“ ili „ Povijest je samo prošlost“ svakako nisu dobrodošli komentari, no smatram kako je ipak potrebno dati izbor učenicima, barem među prirodnim i društvenim predmetima. Mogu se složiti kako je 14 godina premalo za donošenje takve odluke, ali učenici u trećem razredu srednje škole zasigurno znaju što ih više privlači i bolje im ide.

Individualizacija: nedostižan san

Iako je ideja opredjeljenja u višim razredima dobro poznata, nikada zapravo nije provedena. Učenici svoje vrijeme i dalje moraju podjednako trošiti na svaki predmet i kako onda očekivati učenje sa zanimanjem i konstantni rad kada jednostavno nemamo vremena za svih 16 predmeta? Na kraju se sve svodi na učenje radi što boljih ocjena. No, uzroci toga nisu isključivo lijenost i nezainteresiranost današnjih generacija, već i sustav koji nam pokazuje što se nagrađuje. Podjela između prirodnjaka i društvenjaka uvijek je postojala, no kod nas se ne nagrađuje izvrsnost u jednom od  smjerova jer u prosjek ulaze sve ocjene.

Prosjek ocjena je važan svima

Pri upisu na fakultet bitnu stavku čini upravo prosjek ocjena. Prema podatcima sa stranice Postani student , prosjek ocjena za upis na studij medicine u Zagrebu učenicima donosi 22% bodova, građevinarstva i novinarstva 40%, a ekonomije čak 45 %. Naravno, ima i fakulteta u kojima ocjene nose manji postotak, no jasno je kako su one u većini slučajeva itekako bitna stavka. Zbog toga je za učenika važna ocjena iz svakog predmeta. Hrvatski jezik, biologija, glazbeni ili tjelesni: sve ulazi u prosjek i čini razliku.

Problemi maturanata

U četvrtom razredu stvar je još i gora jer se maturanti paralelno pripremaju za maturu. Ili se barem pokušavaju pripremati. Učenje za maturu se na kraju najčešće svodi na učenje preko praznika jer se i tijekom školske godine mora učiti za redovne ispite. Pripreme za maturu  trenutno su najspominjanija stvar, a sve kako bismo postigli što bolji rezultat na do sada najvažnijim ispitima u našem životu. Ponovno ne radi znanja. Uz to, učenici trogodišnjih smjerova rekli su mi kako ih njihov program nije dovoljno pripremio za nastavak školovanja, ako to požele. S druge strane, ekonomistima na Državnoj maturi najviše problema stvaraju izborni predmeti koje uče tek jednu godinu, dok u spremnosti za glavne predmete nema razlike između njih i gimnazijalaca.

Srednja škola kakvu danas poznajemo još uvijek se drži dobro poznatih načela učenja što više činjenica iz što više područja. Iako tako stječemo široku opću kulturu, modernom srednjoškolcu to nije dovoljno, no praktični rad, rad u grupi i poticanje kreativnosti odlike su tek rijetkih sati. Pred nekoliko mjeseci mogli smo se uvjeriti kako ideja kurikularne reforme nije bila prihvaćena kod sviju. Je li to pokazatelj da ne želimo krenuti naprijed ili jednostavno za to još uvijek nismo spremni, teško je zaključiti. No, jedno je sigurno. Uz ovakvo obrazovanje dobit ćemo sposobnost pamćenja mnogo činjenica, no ne i njihova povezivanja i primjenjivanja na konkretne situacije. Je li to ono što zaista želimo?

 

 

 
Škola bez bola

Nenajavljena provjera?!

Mi školarci vrlo često kažemo: „Ah, super! Divno je kada znam da sutra nemam nikakvih ispita ili ispitivanja!“ no vrlo često se dogodi da se ta naša sreća sutradan raspline i to – NENAJAVLJENOM PROVJEROM!

Koliko nam nenajavljene provjere zaista pomažu, ako nam pomažu uopće?

Razumljivo je zbog čega je profesoru ponekad najlakše doći do ocjena pomoću nenajavljenih provjera znanja: „Pa tko će ispitati 24 učenika s ograničenom satnicom kakvu imam?“, no stvari su drukčije kada ih gledamo kroz oči jednog učenika, a evo i zašto!

  1. Nije fer da pišemo nenajavljenu provjeru kada stalno govore kako učenik ima pravo na vlastito mišljenje, a to se mišljenje ne uvažava kada je riječ o nenajavljenim provjerama!
  2. Zašto je OK pisati i ispit koji je u vremeniku i nenajavljenu provjeru u istom danu? Svi znamo kako dnevno možemo pisati najviše 2 ispita, a tjedno 4, no uspijeva li učenik zaista biti spreman i za nenajavljenu provjeru uz redovan ispit? (naravno, ovdje treba napomenuti kako se ne radi o onim učenicima koji ne žele zagrijati stolicu, već o učenicima koji zaista ne stignu sve – lijenost ne podržavamo!)
  3. Uz sve druge obaveze koje učenik ima, stigne li on zaista brinuti i o nenajavljenim provjerama?

Jasno je kako su nenajavljene provjere namijenjene za provjeravanje znanja koje bi učenik trebao nadograđivati svaki sat. Također, pitate li profesore svaki bi učenik trebao redovito, ako ne svakodnevno, ponavljati gradivo iz tog predmeta.

Upravo se ovdje i stvara naš problem!

Uz 15 predmeta, kako da stignemo ponoviti svaki predmet od navedenih 15? Nemojmo zaboraviti i izvanškolske aktivnost koje učenik, ako se želi razvijati, pohađa (izvanškolske aktivnosti nisu obavezne, no svatko će vam reći kako je poželjno da se „dijete“ nečime bavi, što ih, na kraju krajeva, ipak u neku ruku čini obaveznima!).

Naravno, ne mogu biti pristrana i stati na stranu učenika kada je također kristalno jasan razlog zašto profesori posežu za nenajavljenim provjerama. Ponekad im nedostaje ocjena koje jednostavno MORAJU imati pa je lakše dati nenajavljenu provjeru nego ispitati svakog učenika zasebno. Isto tako nenajavljene provjere mogu biti itekako dobar način da se smiri razred sa 24 razuzdanih pubertetlija!

No na kraju, ono što nenajavljene provjere učenicima zapravo daju jeste stres (i to mnogo stresa!). Učeniku koji je cijele godine vrijedan i trudi se imati dobru ocjenu, jedinica ili dvojka iz nenajavljene provjere neće doći kao šlag na tortu, upravo suprotno – taj će učenik vrlo vjerojatno zažaliti da je taj dan došao u školu i dobio tu lošu ocjenu koja bi mu mogla pokvariti prosjek!

Stres se svakim danom samo gomila i gomila i to bez nenajavljenih provjera, dok je sa njima stres ponekad neizdrživ (to znam iz vlastitog iskustva!).

Ono što takve provjere daju profesorima jesu ocjene, no vrlo vjerojatno loše ocjene koje će kasnije učenici morati ispravljati što naposljetku oduzima gotovo isto toliko vremena koliko i ispitivanje svakoga učenika zasebno!

Pa kako to onda riješiti da obije strane budu zadovoljne?

Jedno od rješenja jeste kompromis!

Profesor može najaviti provjeru ili još bolje, dogovoriti termin provjere sa učenicima, a učenici bi zauzvrat mogli ISPOŠTOVATI DOGOVOR I UISTINU NAUČITI gradivo za tu provjeru!

Bilo kako bilo, zna se kako dok god postoje ispiti i provjere učenici neće biti zadovoljni, a profesori neće biti zadovoljni dokle god ima jedinica koje trebaju ispravljati – to je jedan začarani krug kojemu jednostavno nema kraja! Ipak postoje neke sitnice koje se mogu napraviti kako bi se olakšalo i učenicima, ali i profesorima!

Malo više razgovora i fleksibilnosti i tko zna – možda jednoga dana svi budu zadovoljni!

 
Naše zvijezde

O uspjehu naših povjesničara :-)

Srednja škola Mate Blažine već godinama bilježi uspjehe učenika na županijskim i državnim natjecanjima, a takav se trend nastavio i ove godine.  Ipak, u moru uspješnih učenika istaknulo se troje povjesničara pod mentorstvom prof. Sanje Gregorinić. Enrico Rajković, Nina Savić i Adem Mahmić su na Županijskom natjecanju iz povijesti održanom 7. ožujka u Raši osvojili prva mjesta, svatko u svojoj kategoriji.

Kako je sve počelo te što stoji iza tako velikog uspjeha upitali  smo njih same, ali i njihovu mentoricu koja je  svojim iskustvom tomu zasigurno doprinijela.

Jedno od najdetaljnijih natjecanja

Svatko tko se pripremao za ispit iz povijesti zna koliko je teško naučiti sve te činjenice, datume i imena važnih povijesnih ličnosti, no u usporedbi s natjecanjem (još i na školskoj razini), to je mačji kašalj. Profesorica Sanja Gregorinić smatra kako su pitanja jako teška: „Na natjecanjima bude jako puno detalja koji su ispod slika u udžbeniku ili u fusnotama, a uz to učenici se uvijek pripremaju po četiri udžbenika. Možda su kriteriji ipak malo pretjerani.“  Kako bi učenicima ipak olakšala, priprema im literaturu, karte za vježbanje i kronologiju (koje bude najviše, a koja je ujedno i najteža), no kako kaže „Štrebanje ostaje njima!“ Svi učenici koji su do sada sudjelovali na natjecanjima iz povijesti javili su se sami ili  im je to predložila zbog vidljive nadarenosti, ali smatra kako nema smisla nikoga ni na što prisiljavati.

 Hrvatska povijest je zastupljenija od svjetske

Jedan od talentiranih učenika je Enrico Rajković, učenik IV.o razreda,  koji je ove godine sudjelovao već na trećem županijskom natjecanju iz povijesti. „Ova tri natjecanja se prije svega razlikuju u lokaciji gdje su održana i po gradivu koja su obuhvaćala pa mi se svaki put činio kao prvi.“ Enrico kaže kako uživa u učenju gradiva pa mu datumi i godine, koji su kod većine učenika bolna točka, ne predstavljaju problem. Ipak, smatra da bi neke stvari trebalo promijeniti: „Primijetio sam da je na natjecanjima više pitanja iz hrvatske povijesti nego svjetske, a mislim da bi ih trebalo biti podjednako.“ Rekao nam je kako je za uspjeh potrebno uložiti puno truda, no kako se isplati jer ovakvi događaji talentiranim učenicima daju vjetar u leđa.

 Iskustvo s prvog natjecanja

Najmlađa članica ove uspješne trojke je Nina Savić, učenica I. o razreda, koja je ove godine prvi put u srednjoj školi sudjelovala na natjecanju iz povijesti, ali i na natjecanjima općenito: “Kada sam odlučila otići na natjecanje, bila sam jako uzbuđena, a kada sam još i vidjela koliko toga moram naučiti, bila sam zabrinuta hoću li sve stići. Nakon što sam doznala da sam osvojila prvo mjesto, osjećala sam se kao na vrhu svijeta!“ Rekla nam je kako se za povijest odlučila zbog toga što joj se to sviđa još od malena i uvijek su je zanimale povijesne činjenice i način života kroz povijest.

“Vjerujem i u nemoguće i slijedim svoje snove”

Adem Mahmić, učenik III. e razreda,  u razgovoru s Mireom Franković, otkrio nam je kako su ga od malih nogu zanimale bitke, a kako se poviješću počeo baviti  zbog profesora iz osnovne škole. „Bio je jedini profesor koji je vjerovao da ja, tada prosječan učenik, mogu napraviti nešto veliko u životu. Vjerovao je da mogu biti netko, ako samo poželim.“ Od tada niže same uspjehe pa poziv na državnu razinu smatra očekivanim: „U 8. razredu nisam imao pojma što tamo radim,  ništa nisam očekivao, ali  od kada sam pobijedio, vjerujem u nemoguće.“ Unatoč tomu što je upisao tehnički smjer, Adem želi studirati povijest jer smatra da je ipak najvažnije slijediti svoje snove.

 

U početku je bilo poprilično teško nagovoriti profesoricu Gregorinić (ujedno i našu urednicu) da pristane na ovu temu zbog toga što u školi ima mnogo uspješnih učenika i na drugim natjecanjima, no smatrala sam kako se o ovom rezultatu premalo govori, jer tko se još može pohvaliti osvajanjem tri prva mjesta na jednom županijskom natjecanju u 3 različite kategorije s 3 učenika koji su pristupili natjecanju?! 🙂

Dobra poruka mladima je da se okušaju u onom području koje vole jer jedino ako radimo što zaista volimo postižemo uspjehe.

I za kraj, nikad ne podcjenjujte različite predmete, jer svaki je predmet jednako važan, samo je razlika u tome što vi volite! Zato nemojte se smesti i slijedite svoje snove!

 

 

 

 

 

 
Škola bez bola

Pa što ja to zapravo učim?

Osnovna škola traje osam godina. Srednja škola traje većinom četiri. Fakultet traje većinom pet godina, a ja kroz sve te godine vjerojatno neću naučiti osnove za samostalan i kvalitetan život.

Pa, dobro, kako to?

Uvijek se priča kako je škola pravo mjesto za stjecanje „životnih mudrosti“ koje će nas razviti u samostalne i odgovorne osobe, rekli bi: „prave intelektualce“. No ja se zasigurno ne osjećam kao intelektualac, a evo i zašto.

Ponajprije, postavljam si pitanje što mi u školi učimo? Naravno, učimo sve što se učiti mora, no što zapravo učimo? Učimo li ikako biti dobri ljudi, kako se snaći u kriznoj situaciji, učimo li kako živjeti bez pomoći „sa strane“?

Učimo li plaćati račune, koristiti net banking, mijenjati gumu na autu, izračunati kamatnu stopu za kredit, učimo li kako odabrati pravi kredit? Učimo li kako znati vuče li nas netko za nos kada je u pitanju cijena nekretnine ili zemljišta koje želimo kupiti? Učimo li kako prepoznati štetne aditive u našoj hrani, učimo li kako izgraditi vlastiti posao ili vlastitu firmu? Učimo li kako ispuniti poreznu prijavnicu?

Učimo li zaista ono što nam je od velike važnosti ili učimo gradivo koje će nam trebati na fakultetu i u odabranoj karijeri, i samo tamo?

Ako nisi automehaničar ni u jednoj drugoj školi nećeš naučiti promijeniti gumu. Ako nisi ekonomista nećeš znati ispuniti poreznu prijavnicu i plaćati račune jer to nigdje u školi nećeš naučiti!

Ne pokušavam reći kako u školi ne učimo ništa važno, sve što učimo znam da učimo jer je to korisno i potrebno i zapravo dobro znati, no istina je da većinu toga nećemo trebati koristiti svaki dan, ali recimo plaćanje računa biti će nam prvi korak ka samostalnom životu i to nam znanje uistinu jeste od presudne važnosti.

Moram se malo ograditi i reći kako u nekim školama sve te stvari možemo naučiti, no to naravno ovisi o profesoru.

Kako to promijeniti?

Ja nisam validna osoba za taj odgovor, no mogu reći kako smatram da bismo trebali nekako ugurati ovakve „sitnice“ koje će nam pomoći da na fakultetu budemo neovisni i samostalni (makar to značilo jedan dodatni sat tjedno – pa preživjet ćemo!), a ne da sa svakim pristiglim računom zivkamo „odrasle“ (zar nismo i mi odrasli?) da nam pomognu i daju upute.

Nema ništa loše u tome da o takvim stvarima učimo od roditelja/skrbnika, no smatram kako je tome mjesto u školi jer na kraju krajeva, škola jeste odgojno – obrazovna ustanova koja bi nas, po mom mišljenju, trebala pripremiti ne samo za fakultet već i za život općenito.

Kako biti samostalna, odgovorna i poštena osoba ako ne znaš platiti vlastiti račun?
Kako biti zdrav ako ne znaš prepoznati štetne tvari u hrani koju jedeš?
Kako biti dobar čovjek ako ti nitko za to ne daje prave temelje?

Ne, iako sam odlikašica, ne osjećam se kao intelektualac.

Osjećaš li se ti?

 
Škola bez bola

INSTRUKCIJE.

Škola je ponekad teška, s time se svi slažemo. Gradiva ima napretek i nije lako sve te činjenice naučiti, zapamtiti i razumjeti, no ipak učenici gotovo uvijek imaju najviše poteškoća sa predmetima kao što su matematika i fizika. Većini učenika nije lako shvatiti svo gradivo na satu, stoga uz vježbanje kod kuće, mnogi odlučuju krenuti na instrukcije iz više – manje matematike i fizike.

Gotovo 87% učenika redovito pohađa instrukcije iz matematike.

Jesu li nam instrukcije zaista toliko potrebne i zašto uopće idemo na instrukcije?
Možemo li si nekako drugačije pomoći, bez razbijanja budžeta?

Stvari nisu toliko jednostavne, no glavni razlog potrebe za instrukcijama jeste taj što učenici ne stignu sve popratiti i shvatiti na nastavi (zbog kojega je to razloga ne mogu ništa reći 🙂 ).

Šalu na stranu, izgleda da je mnogim učenicima dodatna pomoć pri matematici i fizici prijeko potrebna te da ne bi bili u stanju pratiti nastavu ili još manje polagati ispite sa prolaznim ocjenama bez instrukcija.

Cijene instrukcija iz matematike kreću se u rasponu od 40 kuna po satu do 80 kuna po satu, ponekad i više, sve zavisi od instruktora do instruktora. Lako je zaključiti kako je roditeljima ponekad veća muka, od same pomisli da im dijete ne uspijeva pohvatati svo gradivo, činjenica da će morati skupo plaćati za instrukcije.

Naravno, pitanje instrukcija poteže i pitanje koliko profesori zapravo rade sa djecom, no profesore se ne bi smjelo kriviti jer ne odgovara svakom djetetu svaki stil predavanja, zbog toga će jedan učenik biti prezadovoljan, a drugi će tražiti pomoć izvan učionice – kod instruktora.

Pa, zbog čega nam zaista trebaju instrukcije?

Ne postoji samo jedan odgovor na ovo pitanje; neki odlaze na instrukcije jer ima zaista fali dodatno pojašnjenje gradiva, drugi odlaze na instrukcije čisto kako bi dobili na sigurnosti da oni to gradivo znaju, treći će ići na instrukcije da ponove gradivo i provjere postoji li još nešto što možda nisu u potpunosti shvatili.

Bilo kako bilo, činjenica je da sve više učenika poseže za instrukcijama iako mnogi govore kako im u stvarnosti ne bi smjele biti potrebne jer im škola pruža dovoljno mogućnosti da sve nauče, barem za prolaznu ocjenu.

Ipak, nikako mi  se ne čini da će doći do smanjenja potrebe za instrukcijama, kako u bližoj budućnosti, tako ni u daljoj. Ovo pitanje otvara i problematiku školstva i samog školskog sustava, no je li nam potrebna reforma školstva u to neću ulaziti.

Ono što je svima jasno jeste to da nam je potreban prilagođeniji oblik nastave koji će se obraćati učenicima, ne kao skupini, već koji će se obratiti svakom učeniku kao pojedincu u stilu da se svakome objasni ono što im nije jasno.

Također, mnogi profesori imaju dopunske nastave u školi koje su besplatne, no mnogo se puta dogodi da se na te sate nitko ne pojavi već radije biraju plaćanje instrukcija. Razlog tomu nije mi poznat, možda su danas, uz mnoge druge stvari, instrukcije postale stvar prestiža – onaj tko ima plaća, onaj tko nema vuče jedinice…

Instrukcije nisu samo iz matematike i fizike, ima onih učenika koji polaze instrukcije iz hrvatskog jezika, engleskog jezika, talijanskog jezika, kemije pa čak i iz povijesti. Možda idemo na instrukcije i vjerujemo kako će nas netko bolje naučiti samim time što te instrukcije plaćamo, pa bi bilo korektno da nešto i zapamtimo, ako smo već platili 150 kuna za tri sata instrukcija. Vjerojatno zbog toga ispada da nas instruktori bolje nauče od profesora na satu, no mislim da je jedno dobro rješenje koje valja isprobati ona vrlo poznata metoda grijanja stolice. No, možda bi bilo mnogo učinkovitije da probamo mi učenici jedni drugima pomoći i davati si instrukcije. Tko zna, možda preživimo srednju i bez instrukcija. 🙂

 
Škola bez bola

Škola i život – nadopunjavanje ili sukobljavanje?

Svi koji su ikada pohađali školu znaju kako nije najlakša stvar uskladiti privatni život i “školski” život – život tinejdžera i život učenika. Svi imamo iste probleme kao što su naporni ispiti, gradiva do vrh glave i pri tome još mnoštvo super zabava na koje zbog škole ne možemo ići, ili pak idemo pa skupljamo jedinice. (Psst! Ne mama, stvarno, ja sam učila, ali ispit je bio jaakoo težak!)

I što mi onda radimo? Žalimo se jer jednostavno ništa ne stignemo. 

I srednjoškolci i studenti uvijek govore jednu te istu stvar: „Zbog te škole/fakulteta nemam vremena za ništa!“

Odrasli na takve ispade samo ljutito otpuhuju, a profesori će vjerojatno reći kako je nama škola jedina obaveza te kako se nemamo zbog čega žaliti.

Naravno, strogo gledano, škola nam i jest jedina obaveza ako zaboravimo na činjenicu kako i mi, iako smo maloljetni, imamo mnogo obaveza koje ne možemo i ne želimo ignorirati. Sport, umjetnost, izlasci, sve nam je to važno, ponekad i više od ispita iz XY predmeta za kojega znamo da to naučeno gradivo naprosto nećemo imati gdje primijeniti! (osvrt na članak Ispiti za svakoga, ali znanje tek za neke!)

Isto tako, ako smo dobri ljudi, nećemo ignorirati našu obitelj i barem dio vremena ćemo provesti u druženju s njima, a ne za knjigom.

Pa sukobljavaju li se zaista škola i život?

Možda, ali to tako NE mora biti.

Moj savjet je da prioretizirate ono što smatrate korisnijim, ne u tom danom trenutku, nego gledajući na duge staze. Je li vam važnije provesti vrijeme s obitelji ili učiti za XY ispit iako znate da vam to ne koristi? Odaberete li druženje s obitelji, onda vam je sasvim dovoljno dobiti dvojku iz tog ispita.

Je li vam važniji izlazak ili uspješno polaganje ispita za koji znate da će vam trebati na maturi ili za prolazak fakultetske godine? Vjerojatno vam je važnija ova druga opcija, u tom ćete slučaju taj vikend jednostavno propustiti tu zabavu na koju ste namjeravali ići jer znate da će biti još takvih zabava, no možda nećete dobiti šansu za ponavljanje ispita.

Ovo su razlozi zbog kojih je potrebno svrstati svoje prioritete kako bi vam oni odgovarali za razvoj budućih događaja – u pozitivnom smislu.

Vidite kako škola i život ne trebaju nužno biti u sukobu u slučaju da ste spremni na neka odricanja i na prilagodbu.

Naravno, samo zato što želite prioretizirati obitelj nad školom, ne znači da vam škola treba patiti i kako se trebate zadovoljiti sa dvojkama. Jednostavno trebate pronaći zlatnu sredinu u kojoj će biti ispunjeni svi vaše zahtjevi. Jasno je da ćete ipak morati polagati taj dosadni XY ispit koji vas toliko iritira, no nadam se da shvaćate kako je to samo još jedan ispit u moru ispita kojih jednostavno MORATE proći.

 

Život i škola nisu u sukobu, u sukobu su jedino naši interesi, pogotovo u ovom razdoblju kada, kao pubertetlije, ponekad ni sami ne znamo što nam je važno.

Organizirajte si vrijeme, nađite prioritete i ne biste trebali imati problema. 🙂

 
Škola bez bola

Ispiti za svakoga, ali znanje tek za neke!

Imate li brata, sestru, sina, kćer, prijatelja ili prijateljicu koja se uvijek žali na ispite?

Da? Pohađa li ta osoba možda Opću gimnaziju?

Većina učenika vjerojatno će reći kako su ispiti grozni, teški, dosadni i kako pola gradiva nikada neće niti koristiti u stvarnom životu.
Većina učenika možda ne shvaća kako ti ispiti nisu tu samo kako bi nam zagorčali život jer smo mi mladi i nama je sve lako, nego kako bi nam zapravo pomogli.

Uzmimo za primjer Opću gimnaziju koja učeniku daje uistinu dobru podlogu za većinu fakulteta. Normalno je da zahtijeva mnogo učenja i da pokriva sve vrste gradiva – od vrsta stijena do gibanja čestica i prelamanja svjetlosti.

Zbog toga što je tako svestrana i nailazimo na naš problem – učenje gradiva koji mi nikada u životu neće trebati!

Većina učenika upravo to i misli – učimo nešto što nam ne treba i što učimo samo kako bi prošli ispit i kasnije to isto gradivo zaboravili.

Taj se problem ne može tako lako riješiti, no ja smatram kako taj takozvani problem u stvarnosti niti nije problem.

Kada sam već uzela za primjer Opću gimnaziju, red je da se nje i držim.
Opća gimnazija je usmjerenje koje daje učeniku potrebno znanje kako bi mogao uspješno nastaviti svoje školovanje na bilo kojem fakultetu, zbog toga se uči to što se uči. Ono što to sveopće nezadovoljstvo stvara jest to što učenici mnogo puta zaborave da gimnazija nije strukovna škola i da se ona ne bazira na samo jednoj tematici već da ih mora imati više!

Učenici uvijek kada se žale, žale se na svom vlastitom primjeru: „Pa kada ću ja to trebati? Što će meni građa gujavice i njezin način razmnožavanja kada mi to na fakultetu neće trebati?!“
AHA! Upali ste u vlastiti zamku. Tom pojedinom učeniku to neće trebati jer će možda studirati psihologiju, no nekome tko planira studirati biologiju taj će podatak biti potreban! Zbog toga je građa gujavice i njezino razmnožavanje neizbježna tema u gimnazijskom programu.

I sam naziv „opća“ nam sugerira kako učimo neke opće stvari koje su bazična podloga za nastavak daljnjeg obrazovanja u bilo kojem usmjerenju.

Opća gimnazija je formirana na način da nikoga ne zakida za potrebno znanje, no učenici, što je normalno, budu i ljuti i umorni od učenja petnaest ili više raznih predmeta koji svi zahtijevaju „detalje“.

Iako nam to teško pada, i meni je bilo teško prihvatiti tu istinu (jer mnogo se je lakše žaliti), stvarnost je takva da gimnaziju pohađaju učenici koji će upisati raznorazne fakultete raznoraznih područja – od znanosti do umjetnosti i sporta.

Zbog toga pišemo sve te silne ispite koji su obavezni za svakoga, no ne pružaju svakome znanje koje će koristiti u budućnosti!

Sada kada sam malo iskritizirala učenike moram ih malo i obraniti, jer i ja sam sama učenik. Nije lako učiti svakodnevno i to po četiri sata i biti dobar i uspješan učenik, koji osim škole ima i privatni život koji želi živjeti punim plućima.

No na kraju krajeva, vjerujem da će nam se to isplatiti, ako ne za fakultet, onda ćemo barem na kakvom kvizu znati kako se gujavica razmnožava – tko zna, možda je to pitanje baš ono pitanje od milijun kuna! 🙂

 
Škola bez bola

Školske uniforme (da ili ne?)

Kada vam netko spomene pojam školska uniforma, većina vas vjerojatno pomisli na američke, tinejdžerske filmove u kojima svi obavezno nose uniforme. U mnogim razvijenim državama svijeta poput SAD-a, Japana, Ujedinjenog Kraljevstva i drugih, školske uniforme su obavezne i sasvim je normalno vidjeti grupu učenika u uniformama.

Međutim, kod nas u Hrvatskoj, školske uniforme još uvijek nisu obavezne. U Hrvatskoj su školske uniforme uvedene u svega nekoliko škola, a evo i primjera nekih od njih: OŠ Joakima Rakovca u Svetom Lovreču, OŠ Antuna Mihanovića u Osijeku, OŠ Jurja Dalmatinca u Šibeniku, OŠ Barilović i druge. Dakle, za sada su školske unifrome uvedene samo u osnovnim školama. Stoga smo odlučili provesti jednu anketu za učenike naše škole kako bismo saznali koliki broj učenika je za, a koliki protiv uvođenja uniforma u srednje škole, te koje je njihovo mišljenje o nošenju uniforma.

Anketu smo proveli na 77 učenika iz mješovitih razreda (gimnazija, ekonomija, elektrotehnika, kuhari, konobari i trgovci). Rezultat ankete bio je 43% učenika za i 57% učenika protiv uvođenja uniforma, a evo i što kažu naši anketirani učenici zašto su za ili protiv uniformi:

ZA

“Zato jer uniforme znače jednakost i nema isticanja u nijednom pogledu, a pogotovo financijskom koje se najčešće gleda po tome kako smo odijeveni.”

“Jer bi jednostavno škola trebala izgledati kulturno i ozbiljno.”

“Da jer naša škola treba pozitivnu reformu za nas mlade.”

“Radi ravnopravnosti.”

“Mislim da bi bilo manje razlika među učenicima i mogli bi se lakše uklopiti… A i mojim roditeljima bi bilo lakše jer ne bi morali stalno kupovati odjeću za svoju djecu.”

PROTIV

“Zato jer mislim da je bitna individualnost.”

“Uništava naše “ja”, našu posebnost i mogućnost razlikovanja od drugih.”

“Jer smatram da to nije potrebno, to su samo dodatni troškovi.”

“Mislim da bi to onemogućilo da djeca stilom i odjećom pokažu sebe, a u svijetu gdje se još uvijek sudi za svaku malu stvar koju netko napravi, mislim da bi djeca trebala znati da imaju šansu otkriti se svijetu, a ne sakrivati se.”

“Jer se tako učenicima oduzima jedan dio slobode.”

 

Iz mišljenja naših učenika saznajemo kako uvođenje uniforma ima mnoge pozitivne, ali i loše strane. Primjerice, uvođenje uniforma bi možda moglo smanjiti broj zlostavljanja i omalovažavanja djece zbog načina na koji se odijevaju te bi svi bili ravnopravni i jednaki. Djeca bi se mogla lakše uklopiti i možda bi imali neku utjehu u tome da su poput drugih. Također, ako se država odluči financirati uniforme, roditelji i djeca više ne bi trebali razmišljati što odjenuti za školu te bi se smanjili njihovi financijski troškovi. Međutim, postoji i pitanje je li država spremna financirati uniforme i da li bi se sva djeca osjećala ugodno u njima?!

Upravo zbog toga u ovom članku bi se htjela osvrnuti i na članak Kreativac u školskoj klupi – što misle učenici? naše novinarke Vanese Aničić koja je ukazala na problem zapostavljanja kreativaca u školi. Moje je mišljenje da bi se uvođenjem uniforma tim kreativcima, ali i običnim učenicima jer smatram da su svi na neki način kreativni, u potpunosti uskratilo to pravo da izraze svoju posebnost, različitost i individualnost. Mislim i da svi imamo pravo biti ono što jesmo, a ne biti kao i svi ostali pa zbog toga nositi odjeću poput drugih. Također, smatram da je isticanje učenika vrlo bitno jer to pokazuje njihovu osobnost, znanje i kreativnost i mislim da bismo se odjeveni u uniformama samo stopili u jednu ogromnu masu na koju bi profesori gledali bez razlikovanja jednih od drugih.

Kako god bilo, mislim da uvijek vrijedi probati nešto novo i vidjeti hoće li se to pokazati dobrim ili lošim, u ovom slučaju uvođenje uniforma. Smatram da bi ukoliko se uvedu uniforme ponovno trebalo provesti anketu kako bi se moglo vidjeti novo mišljenje učenika jer tko zna, možda bi bilo baš suprotno od onog početnog 🙂 .

 

 
Škola bez bola

Kreativac u školskoj klupi – što misle učenici?

Kreativnost i škola oduvijek su bile dvije apsolutno različite stvari, ali ipak usko povezane.

Nakon članka „Kreativac u školskoj klupi“ u kojem sam pobliže opisala problem kreativnosti koja je „zatočena“ u vrlo nefleksibilnom obrazovnom sustavu, donosim vam rezultate ankete koju smo proveli u srednjoj školi Mate Blažina u Labinu. Ispitali smo 35 učenika iz različitih usmjerenja i razreda u našoj školi  (gimnazija, elektrotehnika, ekonomija, kuhari, konobari i trgovci).

Anketa se sastojala od tri jednostavna pitanja :

  1. Kako se škole odnose prema kreativnim učenicima?
  2. Mislite li da u školama ima mjesta za kreativne umjetnike?
  3. Koji bi bili vaši savjeti za poboljšanje uvjeta mladih umjetnika?

Nakon što sam temeljito obradila podatke i statistički ih uredila, evo što saznajemo:

43% učenika smatra kako su kreativci u školskom sustavu zapostavljeni te kako im se ne obraća dovoljno pažnje, te kako nemaju dovoljno mogućnosti da se iskažu.

37% učenika smatra kako se škole općenito dobro odnose prema kreativcima te da imaju dovoljno grupa i projekata u koje bi se mogli uključiti.

14% učenika smatra kako se škole dobro odnose prema kreativcima, ali bi svakako mogle i bolje te im fali ono nešto što će kreativce potaknuti da se pokažu na svjetlost dana.

6% učenika nema nikakav komentar.

 

Iako su brojke tu i tu, moram napomenuti kako je SVATKO (osim 6% učenika koji nisu imali komentara) napomenuo kako školama zaista nedostaje nešto što će potaknuti kreativce da se otvore i ispune svoj puni potencijal. Iako u današnje vrijeme imamo puno projekata i izvannastavnih radionica čini se da nedostaje prostora gdje bi se kreativni radovi mogli prezentirati. Veliki broj ispitanih učenika napominje da je umjetnost najniže rangirana na ljestvici važnosti te kako su svakako prirodni predmeti i dalje u vodstvu.

 

Ja nisam stručnjak niti profesor niti osoba na vlasti, ali jesam učenik i jesam kreativac koji svakoga dana sjeda u školsku klupu znajući da se moji talenti neće iskoristiti. Zaključujem kako napredak u školama ovisi samo o profesorima i samim učenicima, jer budimo realni, na podršku vlade i ostalih organizacija ne možemo računati. Hoćemo li pridavati pažnju kreativcima i hoćemo li se izboriti za svoje mjesto pod suncem ovisi samo o nama koji činimo školu. Naravno, ima svakakvih profesora baš kao što ima i svakakvih učenika, no ipak bi se nešto moglo promijeniti kako bi se kreativcima pružilo više potpore. Moji prijedlozi bili bi da se formiraju (ukoliko još nisu formirane) izvannastavne grupe poput likovne grupe u kojoj svi zainteresirani učenici mogu crtati i slikati, glazbene grupe gdje osim pjevanja mogu dodatno učiti o glazbi, grupe za pjesnike i pisce gdje bi mogli pisati i čitati svoja autorska djela.

Naposljetku, kreativcima bi bila dovoljna i jedna jedina grupa gdje bi mogli sjesti, popričati i prezentirati svoju umjetnost, bez obzira bila ona u obliku fotografije, crteža, glazbe ili pisanog uratka jer iz vlastitog iskustva znam da nama kreativcima ne treba mnogo da se otvorimo i priključimo u umjetničke vode, bilo da je to na društvenim mrežama ili putem raznovrsnih natjecanja.

U znanju je moć, ali u kreativnosti je duša!

Pa, zar onda nećemo učiniti nešto što bi tim mladim umjetnicima na usponu ipak pomoglo i dalo im vjetar u leđa koji s takvom čežnjom iščekuju?

Male promjene će zasigurno potaknuti veće.

Poticanjem kreativaca da se prezentiraju i da svoje radove bez straha izlažu mogao bi se promijeniti i sveopći stav vezan uz umjetnost pa bi jednoga dana možda mogli živjeti u svijetu u kojemu izreku „od umjetnosti nema kruha“ zamjenjujemo sa „umjetnost jeste kruh“.