Umjetnost. Imenica od svega devet slova, a opet moćna, fascinantna, zadivljujuća, riječima neopisiva. Zašto baš ona? U današnjem svijetu, u 21. stoljeću previše smo omamljeni irelevantnim stvarima, iako nam se čine neophodnima. Prazan um, iskompleksiranost, isfrustriranost, manipulacija, umjetnost.
Volimo sanjati, maštati, razmišljati, osjećaj fascinacije i onu, nepojmljivu ljubav. Ali o čemu? Gdje? S kime? Kako? Zbog čega? Nebitno i irelevantno. Gdje je ovdje umjetnost? S kime je ovdje umjetnost? Kako shvaćate umjetnost? Umjetnost je, citiram: „ukupnost ljudske duhovne djelatnosti s pomoću sredstava kojima se izražava estetsko iskustvo, uključujući stvaranje, stvoreno djelo i doživljaj djela.“ Apsurdno je što ju samo pojedini ljudi tako shvaćaju, iako i oni maštanje preusmjeravaju na drugačije kreacije. Nije kritika, već realnost.
Većina ljudske populacije voli komentirati, sagledavati svijet samo iz svoje perspektive, time zaboravljajući na ostatak, na umjetnost, na ljepotu egzistencije, umjetnike koji nam daju tu ljepotu, moć, sposobnost. Živim u Labinu, predivnom gradiću s puno potencijala, no rijetko doista viđenog od strane građana. Nije kritika već realnost. Stoga ću vam predstaviti umjetnost, odnosno neponovljivu individuu, Vinka Šainu. Talentirani pojedinac koji predstavlja ciklus lirskih Levitacija, nostalgija, beskraj, ciklus pjene 2003. godine i atraktivni multimedijski umjetnički projekt.
Njegov prepoznatljiv i upečatljiv umjetnički rukopis tvori kombinacija tehnika koju je godinama usavršavao, kao i apstraktni pejzaži koji su neobjašnjivi; astralni, ali i bliski, puni emocija, drhtaja, strasti. Sudjelovao je u radu desetak likovnih kolonija u Hrvatskoj i u inozemstvu. Član je HDLU-a Istre i HDLU-a Zagreb, a izniman doprinos struci dao je kao predsjednik Hrvatskoga društva likovnih umjetnika Istre od 1996. do 1999. godine. Oduvijek se predstavljao perspektivnom osobom, okarakteriziranom samim superlativima. Neiscrpan um. Dodatan doprinos njegovoj karijeri donijela je otisnuta kataloška građa Društva. Status samostalnoga umjetnika ostvario je 1997. godine kada postaje članom Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, sve do odlaska u mirovinu 2006. godine.
Percipiran „slikarom svjetla“, prije bih rekla slikarom prividne emotivnosti.
Galerist, no zbog čega? Zbog nedostatka galerijskih prostora, nemogućnosti predstavljanja javnosti. Razlog nelogičan; neafirmirani i mladi umjetnici nisu imali tu privilegiju predstavljanja. Sprječavanje i površnost. No, nemogućnost je Vinka ponukala na individualno započinjanje s organizacijom izložbi te da 1993. godine u restauriranome i revitaliziranome spomeniku kulture, crkvi Gospe Karmelske, utemelji Galeriju Alvona. U njoj je započeo kontinuiranu galerijsku djelatnost, koja pod njegovim vodstvom traje do dana današnjeg. Galerija Alvona nije nedorečena, neokarakterizirana, mračna, već je, s Vinkom na čelu organizirala više od 120 samostalnih i tridesetak skupnih izložbi, prateći najrecentniju produkciju hrvatskih i inozemnih umjetnika u suradnji s uglednim povjesničarima umjetnosti i likovnim kritičarima.
Što bi bilo kada nemogućnost ne bi postojala? Bismo li svi onda bili poletni, svijetli, punih umova i srca? Bismo li svi onda imali strast prema nečemu? Nebitno radi li se o ljubavi prema osobi ili ljubavi prema nečemu što volimo, čime se bavimo. Zanemarimo materijaliste, njihov dojam o svijetu previše je nelogičan. Nemogućnost vežemo s kritikama, od njih sve započinje; preispitivanje sebe, neiščekivanje jutarnjeg sunca. Je li kritika umjetnost? Ona je također sastavljena od slova, imenica, iako se bavi prosuđivanjem i analizom umjetničkih djela. Sam dokaz ove konstatacije je grad Labin. Grad pun potencijala, ali sitnih mogućnosti. Posljedica toga je tragikomično zaokupljanje analizama i kritikama, a ne umjetnostšću i divljenjem: Kritičnost ili umjetnost?, nama je na odabir i specificiranje: Prazan um ili optimističnost? Pružanje mogućnosti ili oduzimanje same?
Autorica teksta: Leonarda Ivašić, 3 f
