Arhiva oznaka: Domovinski rat

VUKOVAR (1991. – 2021.)

 – 30 godina ponosa, pijeteta, tuge i boli obilježeno u Srednjoj školi Mate Blažine Labin

Srednja škola Mate Blažine i ove godine na poseban način je obilježila Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Dana 15. studenog, u online okruženju, IV. razred gimnazijskog usmjerenja prisustvovao je predavanju kojeg je vodio Damir Radnić, dragovoljac Domovinskog rata i ratni veteran, pukovnik HV-a, ratni zapovjednik Hrvatskih obrambenih snaga, pripadnik 204. vukovarske brigade, 5. gardijske brigade ”Sokolovi” te Nastavnog središta HV-a Muzil Pula.

Kao uvod u priču o Vukovaru učenici su ukratko predstavili Vukovar u brojkama. Htjeli smo brojkama prikazati stradanje Vukovara te tako potaknuti na razmišljanje o nesretnim sudbinama. Istaknuli smo kako je Vukovar do 1991.  godine imao oko 45.000 stanovnika, a danas ima oko 20.000 stanovnika. U opsadi grada poginulo je 1.664 branitelja i civila. Tijekom agresije na Vukovar smrtno je stradalo 923 branitelja. Preko 300 Vukovaraca i danas se vodi među nestalim osobama. U obrani Vukovara sudjelovalo je 2.500 branitelja. Vukovar je u okruženju bio 87 dana. Na vukovarsku bolnicu je dnevno padalo prosječno 700 granata. Iz vukovarskoga Gradskog muzeja je opljačkano 29.758 predmeta.

Nakon Vukovara u brojkama gospodin Radnić se prisjetio teške boli i muke kroz koje su, on i njegovi suborci, prošli u periodu od 1991.-1995. godine boreći se za svoju domovinu.

Godine 2018. snimljen je film “Štafeta smrti” u kojem sudjeluje i sam predavač, a zanimljivo je da u filmu glume djeca branitelja. Film govori o konkretnim događajima iz Domovinskog rata koji su se zbivali od 10. do 22. studenog 1991. u minskom polju nedaleko od Marinaca. Jedanaest branitelja krenulo je 10. studenog 1991. godine iz okupiranih Bogdanovaca u proboj s civilima. Oni pripovijedaju o strahotama koje su doživjeli, noseći na sebi više od 40 kilograma vojne opreme. Snimajući film prešli su 60 kilometara, obilazeći mjesta koja su bila pod opsadom okupatora. Redateljica filma je Nada Prkačin. Film se već prikazivao u Srednjoj školi Mate Blažine Labin 2018. godine, a nadamo se da će opet, kad završe epidemiološke mjere.

Predavač je govorio o vlastitom iskustvu te doživljaju Domovinskog rata. Cijelo je predavanje bilo veoma emotivno, posebice kad se predavač prisjetio svojih suboraca. Spomenuo je Viktorina Jurića Pašu, dragovoljca iz Beča, svog najbližeg suradnika, s kojim i danas održava predavanja, te je prošli tjedan postavio izložbu ratnih fotografija iz Vukovara u Hrvatskom saboru. Naime, njih dvojica su jedini sačuvali fotografije iz Vukovara, rekao je kako su ih skrivali u džepovima, a brojni su svoje negative bacali ili uništavali, zbog straha od neprijatelja. Spomenuo je i Žarka Manjkaša (kojeg su zvali “Crvenkapa”), zanimljivo je da je on uništio tenk koristeći prvi put u životu minobacač, bez ikakvog znanj o oružju te Jean Michellea Nicolierea, francuza koji se borio u redovima HOS-a, najvjerojatnije preminuo mučeničkom smrću na Ovčari te se još uvijek vodi kao nestali.

Naši su prijatelji živi u našim dušama i srcima.” – istaknuo je Radnić sa sjetom i pijetetom, govoreći o svojim prijateljima suborcima. Isto tako istaknuo je kako je jedino pozitivno na ratištu što stekneš prijatelje za cijeli život.

Zanimljiv je podatak da je tijekom borbi za Vukovar osnovan Stacionar kojeg je vodila jedna liječnica s dva studenta treće godine medicine. U Stacionaru zbrinuto je 121 ranjenih, a preminula je samo jedna osoba.

Na samome kraju predavanja, Radnić je istaknuo simboliku Žutih čizama. Vukovarska tvornica obuće Borovo prvotno je izradila žute čizme prema narudžbi strane američke tvrtke Royce Shoes, međutim, slijedom ratnih događaja ta se pošiljka nije isporučila, već podijeljena hrvatskih braniteljima i dragovoljcima. Bile su veoma praktične i dugotrajne za vojnika te su postale simbolom dragovoljaca, koji često nisu imali nikakvu opremu.

___________________

Zahvaljujemo se još jednom gospodinu Radniću na veoma zanimljivom i emotivnom predavanju iz kojeg smo doista imali priliku naučiti puno o Domovinskom ratu.

Obilježavanje Dana sjećanja nastavili smo i sljedeći dan kada nam je učenica Barbara Vozila pročitala svoju izmišljenu priču o Domovinskom ratu, koju možete pročitati na slijedećoj poveznici http://pointenovinessmb.com/2021/11/20/igra-bez-granica/. Iako je priča izmišljena, u njoj su prikazane sve strahote rata, jer je pisana prema istinitim događajima. Nakon priče otišli smo do Parka hrvatskih branitelja gdje smo zapalili 30 svijeća za 30 godina sjećanja na Vukovar. I za kraj ono što smo svi zaključili i što dalje poručujemo je : neka se zapamti, ali da se ne ponovi.


Izvori:

Članak napisao: Bruno Falco, učenik IV f razreda, uredila Sanja Gregorinić Trumić, prof.

Fotografije: Sanja Gregorinić Trumić, prof.

 

Igra bez granica

Priča o Domovinskom ratu by Barbara Vozila, 4 f

                Novinarska konferencija u Zagrebu održana je 27. srpnja 1999. godine. Marija Kovačević prima Odliku i priznanje za iznimnu hrabrost u ratu. Ova nadasve snažna 37-godišnjakinja odgovara na pitanje zašto se pridružila obrani Vukovara:

              „Od rođenja su mi lutke i haljinice bile bezvezne, te bih iskoristila prvu priliku da ih se riješim. Posuđivala sam bratovu odjeću i igračke, no on mi ne bi zamjerao. Moj dvije godine stariji brat Ivan, imao je društvo od oko sedam dječaka koji su se uvijek okupljali na igralištu ili u blizini šume. Kada bi se uputio prema njima, oprezno bi ga pratila u strahu da me ne potjera natrag kući. Ivan je uvijek znao da ga pratim, a ipak mi je dozvoljavao da ostanem s njegovim društvom. Dečki su se uvijek igrali s loptom ili rata, pa sam više voljela biti s njima nego s djevojčicama. No, nitko od nas nije znao kako će se ta igra jednog dana pretvoriti u surovu i bolnu stvarnost.

               Godine 1980., navršila sam osamnaest godina i završila Školu za medicinske sestre u Zagrebu, vratila se u Vukovar i u vukovarskoj bolnici odradila dvije godine prakse. Nasreću, uspjela sam ondje dobiti stalni posao što je mom ocu mnogo značilo. Naime, Ivan se školovao i preselio u Zagreb, pa smo u kući ostali samo ja i tata. Voljela sam raditi u toj bolnici jer su osoblje i pacijenti bili vedri, a sve je zračilo pozitivnošću unatoč bolestima i brigama. Moj me otac Tomislav, oduvijek učio o ljubavi prema ostalim ljudima, prema svojoj zemlji i gradu. Krajem 80-ih godina mnogo se govorilo o samostalnosti Hrvatske i njezinom odvajanju od Jugoslavije. Kada je ’91 došlo do referenduma o istom, a nažalost i do napada na Borovo Selo, sve riječi koje su izgovorile usne moga oca, dobile su puno značenje i prvi put uistinu dirnule moje srce.

               Prvi ratni ožiljak rat mi je zadao 2. svibnja 1991., kada su u bolnicu dovezeni ranjenici iz Borova Sela. Nažalost, ubijeno je dvanaestero policajaca kojima nismo mogli pomoći. Autobus u kojem se nalazilo dvadesetak muškaraca bio je prekriven krvavim ruhom i silnom boli. Koliko fizičke, toliko i psihičke. Prljava lica, razderana odjeća kojom su si podvezivali rane i drhtavi glasovi koji su se međusobno izmjenjivali, stvarali su prizor zbog kojeg tijelom prolaze trnci. Zajedno s tri medicinske sestre i dva doktora, izvlačili smo ranjenike. Naše bijele kute ubrzo su se zacrvenile. Tada sam prvi put u životu osjetila toliku nepravdu. Zašto su obitelji upravo izgubile očeve, muževe i braću? Kako i tko će malenoj djevojčici reći da je neki krvnik zauvijek uzeo njezina oca? Što će biti sa staricom čiji je sin jedinac bio jedino čemu se radovala u životu? Slušajući ranjene muškarce, vidjevši njihove prestravljene oči, shvatila sam kako je ovo samo početak nečijeg podmuklog plana, plana koji će od toga dana zadavati sve teže udarce… Paralelno sa srpskom okupacijom hrvatskih gradova, i naši su bolnički kreveti postajali sve okupiraniji i zamazani krvlju. Susretali smo se sa stanjima i ozljedama koje većina osoblja nije očekivala u svojoj karijeri. Svatko od nas barem je u jednom trenu postao kirurgom i improvizirao kako bi spasio nečiji ud ili život. U bolnici je osnovana ratna kirurgija, a napravljeno je i protuatomsko sklonište. Bolnica je svakim danom gubila prijašnju ugodnu atmosferu. Štoviše, u svaki se njezin kutak uvukla neizvjesnost i nemir. Maleni prostor u blizini podruma bilo je mjesto sreće, gdje bi se osoblje okupljalo na odmoru i ručku. Radio je svirao u kutu i ubijao pritisak kojeg su stvarali silni ranjenici i dim cigareta. Često su se čuli i glasovi iscrpljenog osoblja. U tim sam trenutcima voljela stajati uz okvir vrata i gledati te divne ljude. Ljude koji izlažu vlastiti život kako bi spasili tuđe, a na kraju uspijevaju pronaći tračak pozitive i međusobno ga podijeliti. Moj otac i muž Željko, spremno su se uključili u obranu grada poput većine muškaraca. Zajedno s vojnom postrojbom Žuti mravi, dali su sve u svojoj moći da sačuvaju Vukovar. Viđala sam ih vrlo rijetko i najčešće slučajno jer nije bilo vremena za odmor i dogovore. Svi bezbrojni ispaljeni metci u meni su budili strah i nemir. Ne mogu odrediti broj neprospavanih noći koje sam provela razmišljajući gdje se nalaze i jesu li uopće živi.

               Bolnica je prve vanjske ozljede zadobila 15. kolovoza kada su na nju bačene granate. Granate su izazvale snažan udarac, a zatim je nastao vrisak i panika. Sjećam se da sam tada jednom ranjeniku previjala ranu na ruci. Bio je njihov i znao je što se događa. Lagano me uhvatio za ruku, kao da me želi upozoriti na ono što će izreći. Podigao je umorno i prljavo lice, pogledao me u oči i rekao: „Mala, bežite odavde dok vas sve nisu pobili“. Njegove su mi oči govorile da je dobar čovjek. Nasmiješila sam mu se i u strahu nastavila previjati ranu, znajući da su njegove riječi ono što nas očekuje… Nakon tjedan dana, bili smo metom avionskog napada. Znam, nitko ne bi očekivao da će protivnik ići toliko daleko i uništiti bolnicu, no sljedeći događaji dokazali su da kod tih ljudi ne postoji empatija i humanost. Svakodnevno smo primali velik broj ranjenika, od čega je mnogo njih bilo u kritičnom stanju. Iako su se u bolnici nalazili i njihovi vojnici, Srbe to nije sprečavalo od bacanja sedamsto granata dnevno. Shvatili smo kako ovo nije samo čin rata, već nešto puno gore i mračnije.       

               Nakon smjene koja je trajala trinaest sati, popila sam kavu u mjestu sreće. Pozdravila sam kolege i krenula prema izlazu. Vidjela sam gospodina Milana.Bio je drag i mio čovjek, no tadašnja funkcija suprotstavljala se njegovoj osobnosti. Naime, dolazio bi u slučaju kada je netko od osoblja izgubio člana obitelji. Tijelo mi se sledilo od straha, no osmjehnula sam mu se kao uvijek dosad, ali on mi nije uzvratio. Pomislila sam kako me nije primijetio i odlučila nastaviti svojim putem. Nešto u meni nije mi dalo mira… Okrenula sam se prema njemu, a on je u istom trenu zakoračio prema meni. Njegov dubok glas prodirao je zrakom poput oštrice: „Marija! Ja, ne znam kako da Vam ovo kažem…“ Osjećala sam kako mi srce ubrzava, pritisak u glavi postajao je sve jači. Probojni zvuci metaka i granata koji su letjeli oko nas bili su stišani i odjednom posve udaljeni. U magli se sjećam da je onda rekao: „Jutros su pronađena tijela vašeg oca Tomislava i muža Željka dolje kod Trpinjske ceste“.  Njegova su se usta micala, no nisam čula ništa dalje. Milan je vidio skamenjen izraz moga lica i krupne suze koje su punile moje oči i isto tako vlažile nemoćno lice. Prišao je i nježno me obuhvatio rukom. Njegova smeđa jakna upila je suze koje su se neprekidno spuštale niz moj obraz. To je bio najteži dan u mom životu. Bila sam sasvim sama i pokušavala sam naći neku vrstu oslonca. Zamarati druge svojom brigom nije bila opcija, zato što je svatko od nas dotada već izgubio nekog bliskog. Jedino što sam znala je da nisam mogla dopustiti da još jedna žena osjeti tu istu prazninu i bol. Nisam mogla dopustiti da još jedna žena osjeti strah o vlastitoj sudbini. Moje je srce odlučilo da ne mogu ostati u bolnici i samo čekati kada će komad sivog stropa pasti na mene i zgnječiti me. Moje srce nije dozvolilo da ostanem mirna na ubojstvo mojih najmilijih. Znam da bih ostatak život na svojim leđima nosila težak križ mržnje prema samoj sebi jer sam se predala krvniku bez borbe.

                 Odlučila sam se pridružiti braniteljima i sačuvati ono što je od moga grada ostalo! Dva dana nakon što sam čula vijest o smrti oca i muža, otišla sam do jedne grupe vojnika od kojih sam tražila da me prime u njihovu postrojbu. Muškarci koji su me ondje dočekali bili su začuđeni  iz razloga što je nas žena na bojištu bilo vrlo malo. Isprve su me pokušavali odgovoriti od plana. Predložili su mi da im donosim hranu i brinem se o ranjenima, kako bi me na neki način zaštitili od pucnjeva i skore smrti. No, većina njih je kod kuće imalo ženu i znalo je kako je kada žena nešto naumi. Opskrbili su me oružjem i podsjetili kako pucati, zato što sam bila donekle iskusna zbog lova sa pokojnim ocem. Također, dali su mi osnovnu opremu svakog branitelja Vukovara, žute čizme iz Borova. Kao što  svi sigurno znate, branitelji  su često bili bez opreme, u trapericama i tenisicama, neki čak i bez oružja. Tako da mi nije trebalo puno opreme, brzo sam se uklopila.

                U Vukovaru se vodila borba za svaku ulicu, za svaku kuću, tko je imao više snage da baci granatu bio je bolji, bila je to borba prsa u prsa, s jedne strani naši, s druge strane njihovi. Kada sam odspavala 2 do 3 sata u danu bio je to lijepi dan. Često nismo imali vode za piće, a osnovna hrana bile su nam konzerve. Puškom preko ramena i hrabrim srcem koje je kucalo u grudima, davala sam sve od sebe kako bi zaštitila ono bitno što je ostalo u mome životu. Noći su bile hladne, duge i strašne. Miris smrti i baruta širio se  svugdje oko nas. Ljudi su se pretvarali da su mrtvi u blatu kako bi preživjeli, ali nažalost brojni su tako i ostali u blatu sa svojim ranama. Tako je bilo i te noći, koju nikada neću zaboraviti, u kojoj sam iza sebe morala ostaviti Marka. Marko je bio jedan od onih dječaka s kojim sam se igrala rata na školskom igralištu. Pred dvadeset godina nismo mogli ni zamisliti kako ćemo jednog dana zaista zajedno ratovati protiv neprijatelja. Razlika je u tome što su kamenčiće zamijenili metci,  drvene grane postale su teške puške, a ogrebotina se razvila u prostrijeljenu ranu. Te sam noći morala birati između života i smrti. Kao što vidite, danas stojim pred vama pa je tako i moj izbor očit. No, znam da mi Marko to nije zamjerio, kao ni pred dvadeset godina kada ga je mala djevojčica sredila u igri. O ostalim događajima koje sam doživjela i stvarima koje sam morala učiniti prebolno je pričati. Jer što može biti lijepoga u ratu? Jedina stvar koja nas je tjerala naprijed bilo je jedinstvo i ljubav prema Hrvatskoj, prema Vukovaru, prema našim voljenima i prema slobodi. Istina je kako sam tada stekla brojne prijatelje, te s ponosom mogu reći da sam na neki način obranila svoj grad zajedno s njima.

                Sve ove godine nakon rata u sebi nosim žaljenje zbog svih uzaludnih i nepotrebnih smrti brojnih nedužnih ljudi, istraumatiziranih žena i djece koji su stradali na brojne načine, ali i svake osobe koja je izgubila i najmanji dio sebe. Borila sam se i zbog njih, kao i  zbog oca, muža, i na kraju zbog slobode, zbog te slobode zbog koje je tisuće njih dalo svoje živote, a ja sam bila ta sretnica koja je, eto nekako, preživjela.

              Nadam se da ste zadovoljni odgovorom. Sljedeće pitanje, molim.“

No, sljedećeg pitanja nije bilo… Dvoranom za konferencije zavladao je muk i tišina, a samo se ponegdje čuo težak uzdah i suza kako pada na pod.

Stranice koje su poslužile kao inspiracija za izmišljenu priču:
https://hrvatskigeneralskizbor.hr/da-se-ne-zaboravi/kronologija-domovinskog-rata/
http://www.ob-vukovar.hr/povijest.htm
https://pointenovinessmb.com/2017/11/16/vukovar-neka-se-ne-zaboravi-ali-da-se-ne-ponovi/