Svatko je od nas čuo ponešto o događanjima u Drugom svjetskom ratu. Prva asocijacija na te kobne godine svakako su nacizam, fašizam, Hitler, Staljin i Mussolini. Sama pomisao na to što se događalo u to vrijeme budi u nama osjećaj žaljenja, zaprepaštenosti, ali i čuđenja kako se tako nešto moglo dogoditi u već vrlo razvijenoj Europi. Kako su ljudi mogli dopustiti da se takvi pokreti uspiju razviti do te mjere da stupe na vlast i potpuno zavladaju narodom? Danas, više od 70 godina nakon toga ne možemo niti zamisliti da se tako nešto može ponoviti. Većina ljudi rekla bi da to nije moguće, da je naša zajednica previše razvijena i da bi ljudi odmah prepoznali da netko želi zavladati njihovim razmišljanjima i djelima. No, je li  uistinu tako?

Nakon odgledanog filma „Die Walle“ moja razmišljanja su se promijenila i shvatila sam da zapravo diktaturu nije teško provesti. Film „Die Welle“ napravljen je prema istinitom događaju. Naime, 60-ih godina prošlog stoljeća jedan je profesor u američkoj srednjoj školi odlučio provesti ekspreriment da u jednom razredu napravi pokret sličan nacizmu koji će trajati jedan tjedan. Kada je prvog dana postavio pitanje učenicama je li ponovna pojava nacizma i sličnih pokreta danas moguća većina se složila da nije. Profesor je odlučio krenuti s projektom da dokaže kako nisu u pravu. Na početku su iz razreda  izbačeni svi koji se nisu slagali s mišljenjem profesora. Već u tom dijelu jasno se vidi koliko je zapravo lako manipulirati ljudima i zajednicom samo ako im govorimo da su oni najbolji i da su svi ostali manje vrijedni. Svi učenici nosili su istu odjeću, imali zajednički pozdrav i jednu zajedničku misao, a to je da su oni najbolji, da je uparavo ta zajednica u kojoj se nalaze ono što im daje smisao i da je ta nadmoć koju imaju prema ostalim učenicima to što im daje snagu.

Kako dani idu, stvari polako izmiču kontroli i ono što se na početku činilo samo kao zanimljiv projekt jednog srednjoškolskog profesora sve više je počelo sličiti na pravu diktaturu. Članovi takozvanog „Die Welle“ počeli su maltretirati svoje vršnjake i odvajati one koji se nisu htjeli priključiti njihovom pokretu. Pokret je bilo nemoguće kontrolirati samo među zidovima škole te su se logo i razne poruke počele širiti cijelim gradom. Profesor je polako počeo uviđati do čega je doveo jedan običan eksperiment te kako su njegove sulude zamisli brže od očekivanog postale dijelom stvarnosti. Profesor je odlučio prekinuti cijeli projekt na način da ukaže na loše strane njihova ponašanja, ali nije uspio u tome jer u takvim režimima se uvijek nađe netko tko slijepo vjeruje vođi,  kojoj je  „ispran“ mozak toliko da više ne može normalno prosuđivati, već jedino šo je bitno postaje zajednica koja je pružala osjećaj pripadnosti.

U ovom filmu jasno vidimo poruku da je uspostava diktature vrlo lako moguća i u današnjem svijetu, zato jer ljudi vole kad ih netko vodi, žele čvrstu ruku, zajednicu koja ih podupire, osjećaj vrijednosti, prihvaćenosti, zajedništva i nadmoći.

Film nas izvlači iz one zablude da nikad ne bismo pristali na autokraciju. Nakon pogledanog filma svakome postaje jasnije kako se uspostavlja diktatura, koji su temelji diktature, kako se stvaraju kultovi ličnosti i totalitarni pokreti.

Ljudi ponekad ne razmišljaju o posljedicama ili o skrivenoj poruci nečijih riječi i djela. Često nas sebičnost, uvjerenje da smo bolji od drugih i i snaga zajednice navodi na krive postupke  bez razmišljanja o posljedicama.

Autor teksta: Lorna Franković