Arhiva kategorije: Zabava – Zanimljivosti

Savjeti, nesvakidašnje priče, glazba, filmovi. izlasci, sve što vole mladi

UMJETNOST ILI KRITIČNOST

Umjetnost. Imenica od svega devet slova, a opet moćna, fascinantna, zadivljujuća, riječima neopisiva. Zašto baš ona? U današnjem svijetu, u 21. stoljeću previše smo omamljeni irelevantnim stvarima, iako nam se čine neophodnima. Prazan um, iskompleksiranost, isfrustriranost, manipulacija, umjetnost.

Volimo sanjati, maštati, razmišljati, osjećaj fascinacije i onu, nepojmljivu ljubav. Ali o čemu? Gdje? S kime? Kako? Zbog čega? Nebitno i irelevantno. Gdje je ovdje umjetnost? S kime je ovdje umjetnost? Kako shvaćate umjetnost? Umjetnost je, citiram: „ukupnost ljudske duhovne djelatnosti s pomoću sredstava kojima se izražava estetsko iskustvo, uključujući stvaranje, stvoreno djelo i doživljaj djela.“ Apsurdno je što ju samo pojedini ljudi tako shvaćaju, iako i oni maštanje preusmjeravaju na drugačije kreacije. Nije kritika, već realnost.

Većina ljudske populacije voli komentirati, sagledavati svijet samo iz svoje perspektive, time zaboravljajući na ostatak, na umjetnost, na ljepotu egzistencije, umjetnike koji nam daju tu ljepotu, moć, sposobnost. Živim u Labinu, predivnom gradiću s puno potencijala, no rijetko doista viđenog od strane građana. Nije kritika već realnost. Stoga ću vam predstaviti umjetnost, odnosno neponovljivu individuu, Vinka Šainu. Talentirani pojedinac koji predstavlja ciklus lirskih Levitacija, nostalgija, beskraj, ciklus pjene 2003. godine i atraktivni multimedijski umjetnički projekt.

Njegov prepoznatljiv i upečatljiv umjetnički rukopis tvori kombinacija tehnika koju je godinama usavršavao, kao i apstraktni pejzaži koji su neobjašnjivi; astralni, ali i bliski, puni emocija, drhtaja, strasti. Sudjelovao je u radu desetak likovnih kolonija u Hrvatskoj i u inozemstvu. Član je HDLU-a Istre i HDLU-a Zagreb, a izniman doprinos struci dao je kao predsjednik Hrvatskoga društva likovnih umjetnika Istre od 1996. do 1999. godine. Oduvijek se predstavljao perspektivnom osobom, okarakteriziranom samim superlativima. Neiscrpan um. Dodatan doprinos njegovoj karijeri donijela je otisnuta kataloška građa Društva. Status samostalnoga umjetnika ostvario je 1997. godine kada postaje članom Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, sve do odlaska u mirovinu 2006. godine.

Percipiran „slikarom svjetla“, prije bih rekla slikarom prividne emotivnosti.

Galerist, no zbog čega? Zbog nedostatka galerijskih prostora, nemogućnosti predstavljanja javnosti. Razlog nelogičan; neafirmirani i mladi umjetnici nisu imali tu privilegiju predstavljanja. Sprječavanje i površnost. No, nemogućnost je Vinka ponukala na individualno započinjanje s organizacijom izložbi te da 1993. godine u restauriranome i revitaliziranome spomeniku kulture, crkvi Gospe Karmelske, utemelji Galeriju Alvona. U njoj je započeo kontinuiranu galerijsku djelatnost, koja pod njegovim vodstvom traje do  dana današnjeg. Galerija Alvona nije nedorečena, neokarakterizirana, mračna, već je, s Vinkom na čelu organizirala više od 120 samostalnih i tridesetak skupnih izložbi, prateći najrecentniju produkciju hrvatskih i inozemnih umjetnika u suradnji s uglednim povjesničarima umjetnosti i likovnim kritičarima.

Što bi bilo kada nemogućnost ne bi postojala? Bismo li svi onda bili poletni, svijetli, punih umova i srca? Bismo li svi onda imali strast prema nečemu? Nebitno radi li se o ljubavi prema osobi ili ljubavi prema nečemu što volimo, čime se bavimo. Zanemarimo materijaliste, njihov dojam o svijetu previše je nelogičan. Nemogućnost vežemo s kritikama, od njih sve započinje; preispitivanje sebe, neiščekivanje jutarnjeg sunca. Je li kritika umjetnost? Ona je također sastavljena od slova, imenica, iako se bavi prosuđivanjem i analizom umjetničkih djela. Sam dokaz ove konstatacije je grad Labin. Grad pun potencijala, ali sitnih mogućnosti. Posljedica toga je tragikomično zaokupljanje analizama i kritikama, a ne umjetnostšću i divljenjem: Kritičnost ili umjetnost?, nama je na odabir i specificiranje: Prazan um ili optimističnost? Pružanje mogućnosti ili oduzimanje same?

 

Autorica teksta: Leonarda Ivašić, 3 f

 

Značaj Dana žena

Značaj Dana žena

Međunarodni dan žena ili kod nas popularan pod imenom “Osmi mart” poseban je dan koji se svake godine obilježava, kupuju se čestitke, cvijeće i pokloni, a sve to kako bi se žene osjećale posebno jedan dan u godini. No rijetko se zapitamo ima li taj dan neko dublje značenje?

 

Kako je sve počelo?

Može se reći da je sve započelo 8. ožujka 1857. godine u New Yorku kada su žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila javno protestirale zbog loših uvjeta i niskih plaća.

Nakon tog događaja protesti 8. ožujka događali su se i sljedećih godina od kojih je najpoznatiji 1908. godine kada je kroz New York marširalo 15000 žena boreći se ponovo za bolje radne uvjete. Već godinu dana kasnije u SAD-u se raspravljalo o Međunarodnom danu žena, a 1910. godine je žena pod imenom Clara Zetkin – voditeljica ženskog ureda Socijal-demokratske partije u Njemačkoj – dala prijedlog za pokretanjem Međunarodnog dana žena.

 Clara Zetkin

Zatim je održana konferencija u kojoj je sudjelovalo više od 100 žena iz 17 zemalja koje su potvrdile prijedlog Carle Zetkin i tako je 19. ožujka 1911. godine po prvi puta proslavljen dan žena u Danakoj, Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj. Tek 1913. godine odlučeno je da će se Međunarodni dan žena slaviti 8. ožujka, a tog istog datuma žene širom Europe održale su demonstracije za mir.

Godine 1975., koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, Ujedinjeni narodi su službeno počeli obilježavati Međunarodni dan žena.

 

Kako se ovaj dan slavi diljem svijeta? 

U većini zemalja, kao i u Hrvatskoj, običaj je za ovaj dan našim dragim ženama poklanjati cvijeće, čestitke i razno razne poklone. Dok se u nekim zemljama smatra toliko bitnim da je postao službeni praznik, neke od tih zemalja su Rusija, Azarbejdžan, Armenija, Moldavija, Crna Gora, Ukrajina, Uganda, Vijetnam, Zambija.

 

Zašto ga slavimo?

Opće je poznato da i dan danas uočavamo bitne razlike između prava muškaraca i žena diljem svijeta. Ideja o rodnoj jednakosti još uvijek nije ostvarena u potpunosti zbog nejednakosti plaća, malog broja zastupljenosti žena u politici i biznisu, a te tvrdnje podržavaju i podaci prema kojima se jasno vidi da su žene potlačene po pitanju edukacije i zdravlja, ali i kako je nasilje nad ženama itekako prisutno.

Nažalost, prema podacima Svjetskog ekonomskog foruma stanje neće promjeniti sve do možda 2186. godine.

Unatoč razočaravajućim brojkama žene diljem svijeta na ovaj dan udružuju snage i svima daju do znanja da je krajnje vrijeme da se u potpunosti okončaju rodne nejednakosti.

 

Svake godine Međunarodni dan žena ima posebnu temu, a ovogodišnja je #BalanceforBetter – koja se zalaže za jednakost spolova u politici, poslovima, zdravstvu i u svakom segmentu svakodnevnog života. Za više informacije posjetite službenu stranicu: https://www.internationalwomensday.com/Theme

 

Tekst: Dora Milevoj 3.o

Foto preuzeto s: https://sl.wikipedia.org/wiki/Clara_Zetkin i https://en.wikipedia.org/wiki/We_Can_Do_It!

 

 

 

Dan žena / 8. mart

Prije svega želim svim damama, gospođama i gospođicama sretan dan žena ili kako se prije nazivao 8. mart. Nadam se da će se lijepo provesti na Vaš dan. Ukoliko Vam nitko nije ništa darovao, darujte se sami. Otiđite na piće sa prijateljicom, frizeru, kozmetičaru, imate pregršt izbora. Nemojte biti tužni jer ništa niste dobile, nego slavite i uživajte.

Kako je to sve počelo?

Dan u kojem se slavi ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog spola– Međunarodni dan žena, širom svijeta obilježava se 8. ožujka. Ovaj dan koji ističe ravnopravnost žena i muškaraca prvi puta je prigodno obilježen 8. 03.1909. u SAD-u deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike.

Već sljedeće godine u Kopenhagenu je održana prva međunarodna ženska konferencija u organizaciji Socijalističke Internacionale gdje je službeno odlučeno da su ubuduće svake godine 8. ožujka obilježava Međunarodni dan žena. Prijedlog ovoj inicijativi dala je slavna njemačka socijalistica Clara Zetkin. Od tada se obilježavanje ovog dana proširilo Europom, pa diljem svijeta.

Ali zašto baš 8. ožujka?

Zbog toga jer su 8. 03. 1857. u New Yorku u štrajk stupile radnice u tvornici tekstila, zahtijevajući bolje uvjete rada za žene. Demonstrantice je rastjerala policija, ali su žene dva mjeseca kasnije osnovale svoj sindikat. Protesti žena nastavili su se i sljedećih desetljeća, od kojih je najpoznatiji bio 1908. kada je 15.000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa.

Mislim da svatko ima pravo na svoja prava. I mogu reći da pripadnice nježnijeg spola mogu biti zahvalne ženama s početka 20. stoljeća, jer za sva prava koja imaju su se baš one izborile. Ha, nježnijeg spola… Kad ih razljutimo više su grube i ljute, nego nježne. No, šalim se, ali zar to nije istina? Mislim da ženu ne možemo kupiti, nego je moramo osvojiti. Kupiti… neke žene se udaju zbog novca, ali to nije neki odnos. Prije svega takve brakove bismo trebali spriječiti, a bogate ljude “opametiti”.

Svakako bez žena ne bismo mogli živjeti. Žene nas prate cijeli život; prvo nas rode, pa nas odgajaju, onda se osamostalimo, ali smo opet okruženi ženama i onda se oženimo za jednu sa kojom provedemo ostatak života. To je prelijepo, kako kome, naravno. Svako ima pravo na svoje mišljenje (kako bi rekla moja kolegica), to je istina, netko može reći da sve što pišem su gluposti, no s druge strane netko može biti sretan što pričam o tome. Sto ljudi, sto čudi. Baš sam razmišljao, koliko samo poklona trebamo dati damama tijekom godine. Tu imamo prije svega njihov rođendan, onda slijedi Valentinovo, Dan žena, Majčin dan, Božić i kojekakve godišnjice. Ali nema veze, to ih usrećuje pa neka im bude.

Ipak ih moramo čuvati i čvrsto držati uza se. Jer ako ih izgubimo, teško je naći drugu. Neki recimo vole biti sami, teško im je iskazati svoje osjećaje, ali svaki stav i mišljenje moramo poštovati. Nikoga ne možemo siliti na ljubav ili sreću. Interesantno sve što pričamo na kraju povežemo s ljubavlju i srećom. Danas je sve to čisti komercijalizam. Svaki dan neke reklame, akcije. Mislim da se moramo darivati svaki dan, makar malom gestom, a šta će nam ruža, nakon 5 dana uvene, bombonjere, pojedemo ih pa se žalimo da smo bucmasti, ne smijemo biti materijalisti nego uživati u svemu što imamo.

Muškarci čuvajte svoje žene, bez obzira da neki put znaju biti naporne, dosadne, arogante, ljute i tako dalje. Ali ispod svega toga čeka nas dobra, draga majka, baka, žena, prijateljica puna ljubavi.

 

 

 

Povijesni izvori: https://povijest.hr/nadanasnjidan/medunarodni-dan-zena-1910/

 

 

Labinska Republika 1921.

U ovome članku možete pročitati o pobuni rudara u Labinu 1921. godine te njihovoj kratkotrajnoj samoupravi – Labinskoj Republici.

O ovoj temi svake se godine sve više govori, posebice kad dođe dan obilježavanja, stoga sam odlučila pisati što se zapravo dogodilo u vrijeme Labinske Republike. Labinska Republika je postojala prije gotovo 100 godina i u njoj su zapravo sudjelovali naši pradjedovi što pojačava osjećaj empatije. Trebali bismo se obrazovati o tome za što su se naši pretci borili i kakve su razlike u njihovim i našim životima. Često zanemarujemo stvari koje se ne događaju ispred naših očiju, samo zato što nas izravno ne dotiču, ali zanemarujemo ih i kad nas se tiču. Labinska Republika je dio naše povijesti i trebali bismo svakako odavati počast hrabrim rudarima zbog borbe za svoja prava. I u 21. st. ta borba ne prestaje. U društvu i dalje postoji hijerarhija i vidljive razlike između onih na vlasti i običnih potlačenih ljudi. Kakvih li razlika onda uopće postoji u životima ondašnjih labinskih rudara  i današnje radničke klase? Sve je to jednaka borba, samo u svoje vrijeme.

Gospodarski položaj rudara bio je vrlo težak. Bili su izrabljivani i radili u gotovo nehumanim uvjetima. Bili su iskorištavani kao životinje i radili za samo petnaestak kruna mjesečno. Tražili su sniženje radnog dana od 12 na 9 sati i povišicu plaće. U slučaju da jedan dan neopravdano izostanu sa posla, gubili bi cijelu mjesečnu zaradu. Svakoga su dana odlazili u rudnik ne znajući da li će se iz njega vratiti živi i čitavi, sve je bilo moguće. Iako nam je danas to nezamislivo, u ono je vrijeme to bio život većine labinskih muškaraca. Žene se obično nisu zapošljavale u rudnicima, ali su zato mnoge radile oko njega. Negdje su čak vjerovali da žena u rudniku donosi nesreću. No bez obzira na žene, nesreće su bile gotovo svakidašnje i obitelji su morale biti spremne na gubitke njihovih članova. Sve je to bila cijena preživljavanja te se kruh rudara ne naziva bez razloga “kruh sa sedam kora”.

Labinska se Republika smatra prvim svjetskim antifašističkim ustankom. Iako je fašizam na vlast u Italiji stigao tek 1922. godine, u ovim je krajevima teror, represija i taljanizacija Istre započela nešto ranije, odmah nakon potpadanja ovih krajeva pod Italiju 1918. godine. Nedostatak radničkih prava i očita fašistička represija dovela je do štrajka labinskih rudara. Štrajk je započeo 2. ožujka 1921. godine u 13 sati kada se oko šesto rudara okupilo na trgu u Vinežu (krvova placa) u znak prosvjeda protiv fašista, koji su u Pazinu zlostavljali njihova sindikalnoga vođu Giovannija Pipana. Izravan povod buni bio je upad talijanskih fašista u radničku komoru u Trstu. Rudari su potom zauzeli rudnike i rudarska postrojenja, minirali prilaze oknima u Krapnu, Vinežu, Štrmcu i separaciju Štalije s odlagalištem ugljena, te organizirali naoružane postrojbe pod nazivom crvene straže, kojima je zapovijedao Francesco da Gioz. Politička i socijalna pitanja rješavao je rudarski komitet na čelu s Pipanom, a potporu im je davao i plemić Giovanni Tonetti nazvan Crveni barun. Upravi rudnika postavljeni su ekonomski zahtjevi te su rudari nakon nekoliko dana sami organizirali proizvodnju. Sišli su u jame i postavili svog rukovoditelja. Štrajk je prešao prvobitno zamišljene okvire. Razvio se u pobunu i pokret političkog, ekonomskog i revolucionarnog karaktera. Sam tijek štrajka govori o visokom stupnju organiziranosti. Štrajku se pridružio i dio uprave. Postavljen je i novi direktor, rudari su preuzeli rudnike, postrojenja, separaciju na Štalijama, skladište eksploziva i luku Brščica. Formiran je Centralni komitet koji rukovodi svim aktivnostima. Organizirano je prikupljanje hrane u okolnim selima. Osnovane su crvene straže koje su branile pristup rudniku, minirana su skladišta, rudarska okna, separacija, u svrhu obrane od napada. Naoružanje kojim su rudari raspolagali sastojalo se od desetak pušaka, nešto bombi, revolvera i eksploziva. Zadatak Komiteta bio je i održavanja reda i mira, rješavanje eventualnih sporova, a uhapšena je i grupa rudara sa Sicilije koja je surađivala s vlastima. Preuzimanje rudnika pod parolom “KOVA JE NASA!”, isticanje crvene zastave i obnova proizvodnje bili su ona razdjelnica koja dijeli klasični štrajk od pobune, odnosno pokreta koji se dogodio u ovom slučaju. Štrajk podrazumijeva prestanak radnih aktivnosti. Ovdje je bio slučaj da su radnici 21. ožujka nastavili s vađenjem ugljena, ali za svoj račun. Tako je 7. travnja isplovio  brod pun ugljena iz luke Štalije, koji, međutim, nije bio isplaćen zbog gušenja pokreta. Krajnji je cilj bio iz svih rudnika ukloniti vlasnike, privatne kapitaliste i izrabljivače radničkog truda. Sve koristi i dohodak industrije trebale bi pripadati radničkoj masi.

Iako je među fašistima prevladavala želja da se pobunjeni rudari napadnu već na početku, vlasti nisu bile sklone takvom rješenju. Računali su da će štrajk biti kratak, a i kao nova vlast na ovom području priželjkivali su prihvaćanje, a ne odbijanje lokalnog stanovništva. Kako je vrijeme odmicalo tako se kod vlasti učvršćivalo saznanje o potrebi razbijanja štrajka. To se provodilo konkretnim akcijama u više pravaca: pregovorima, pokušajima podmićivanja i prijetnjama. Kako sve to nije dalo rezultata, 7. travnja izdana je naredba da se nasilno zauzme Labinština. U tu svrhu angažirano je oko 1000 dobro naoružanih vojnika, a u Štalije su uplovila dva ratna broda s vojskom. Vlasti su u razgovoru s Pipanom predložile rudarima kapitulaciju, što je sindikalni vođa u ime rudara odbio i prihvatio borbu s vojskom. Vojna akcija protiv rudara započela je 08.04. u jutarnjim satima kod sela Štrmac. U 13 sati zauzet je rudnik u Krapnu. U 13:30 zauzet je rudnik u Vinežu. Skladište na Štalijama zauzeli su financi iz Pule. Izgleda da je svaki otpor rudara prestao u popodnevnim satima. Na strani rudara poginula su dva rudara – Maksimilijan Orter i Adalbert Sikura, a bilo je i ranjenih. Uhapšeno je 40-ak rudara koji su odvedeni u zatvor u Rovinj, gdje su dvojica podlegla zlostavljanju. Istraga je trajala sedam mjeseci, a glavna rasprava zakazana je za 16. studenog 1921. godine. Pred Okružnim sudom u Puli ukupno su bila optužena 52 rudara. Iz optužnice je vidljivo da su vlasti štrajk i događaje na Labinštini tretirale kao uspostavljanje Sovjetskog režima. Tužitelj je tretirao optužene kao pobunjenike, a branitelji su smatrali da su optuženi u nepovoljnijem položaju u odnosu na slično optužene u Italiji jer se na njih primjenjuju austrijski zakoni. Kako novoj vlasti koja se još učvršćivala nije bilo stalo do zatezanja odnosa s lokalnim stanovništvom donesena je oslobađajuća presuda i rudari su pušteni kućama. Dio rudara bojeći se represija emigrirao je u Jugoslaviju i druge europske zemlje te u Ameriku. Centralni rudarski komitet se raspao, ali aktivnost rudara na Labinštini nije prestajala. Životne su prilike bivale sve teže pa je u kolovozu 1922. g. ponovno izbio štrajk, koji nije bio uspješan kao prethodni jer je i nova vlast u međuvremenu ojačala. Tom je prilikom dosta rudara otpušteno.

Revolucionarni pokret rudara trajao je, dakle, 37 dana, počevši od 02.03.1921. do 08.04.1921. Iako Labinska Republika nikada nije bila formalno proglašena ni organizirana, smatrati da ona nikada nije postojala je potpuno pogrešno. Ona je postojala u svijesti tih ljudi koji su se čvrsto borili za svoja životna i radnička prava. Oni se svoje području ogradili od neprijatelja i sami stvorili vlastite međusobne odnose u skladu sa načelima demokracije. Labinska je Republika ušla u povijest Istre, kao simbol borbe za slobodu te osiguranih osnovnih prava čovjeka. Ta je svijest o Labinskoj Republici očuvana i do današnjeg dana i trebala bi se s pravom obilježavati i slaviti. Naravno da je teško poistovjetiti se sa događajima u kojim nismo sudjelovali, ali svaki se čovjek bori za nešto u što vjeruje. Kao što se povijest ponavlja, tako i ta borba ne prestaje. Na svijetu i dalje postoje ratovi, glad i bolesti i čini se da ljudski život opet ne vrijedi ništa. Štrajkovi su i dalje svakodnevna pojava i vrlo rijetko nešto postignu. Ljudi se na ovome svijetu ne smatraju jednakima te se i u najmanjem društvu vide razlike. Naravno da će pod takvim okolnostima postojati potlačena radnička klasa. U ono su vrijeme rudari postali simbol Jugoslavenske radničke klase, no važno je napomenuti da je njihov položaj i dalje vrlo težak te se i dalje bore za svoja prava. Labinska republika u povijesti radničkog pokreta naše zemlje, ne može se smatrati samo kao štrajk za poboljšanje životnih i radnih uvjeta, već kao akcija, sa mnogo šire postavljenim ciljevima.

Literatura:

Labinska Republika 1921. godine, Sjevernojadranski institut Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Rijeka 1972.

http://www.regionalexpress.hr/site/more/labinska-republika1

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=34986

https://relaxino.com/zanimljivost/labinska-republika

http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1507

 

Tekst: Gea Poropat, 3 o.

Foto. Sanja Gregorinić Trumić

 

Najlepci zajik na celen svete

Va cetrtak, 21. sicnja je bi don Materinjega zajika. Naša cakavica je zajik ka bi cela Istra trebala znat govrit. Puno njih ga va našen kroje govore, ma ca me propijo dešpero je da se se manje gona po domoće. Naši stori su prvo samo nonjen gonali, a sada vade nas mlaji. Zajik za kega son penso da se besedi znon, ali son trdo žbaljo. Jer ono ca ja znon ni nanke kvarat tega ca postoji. Danošnji problem je da se slabo govori nonjen i zonjega. Penson da ga saken dneve više ni. Da se ne bi zgubi naše labinske pjesnikinje nonjen pišu poezijo ka te va dušo tiko. Kad prištivaju svoju poeziju, jušto moreš besedi va glove proživet.

Ja hi seh folin, ali onaista ku ja najviše cenin koko pjesnika je Rina Miletić. Njeni litrati koko da su anđeli pisali i Bogu povidali. Lepo kad je cuješ govrit, te srhi pasojo. Šinjora ka samo lepo ti zno reć, a vajk ti radi pomoć. Želin nji puno zdrovlja, još puno litrati i se drugo će prić somo. Drugi pjesnici ki su još za spomenut su Bruna Gobo, Neda Milenkovski, Ornela Gergorić, Miranda Šaklamera Verbanac, Valentina Načinović, Đulija Miletić, Teodor Gobo i puno drugeh.  

Za pofolit je i ono ca naš grod i Knjižnica organizojo sako leto “Ca je Ča” i “Ćakulodo na torijone” jer tako se si ljudi dotakno s cakavico. Cuje se naša beseda i lepi litrati.

Ali zoc se se manje gona po domoće? 

  • škola ne vadi dico govrit ku ne hrvoski, po domoće koko da je zabronjeno
  • gledamo va telefoni kade je se na enleški ili hrvocki i i nanke ne obadujemo svoj zajik
  • ki nima noneti i none nima od kega navadit govrit.

Penson da bi se ta problem moga maknut, ali za se treba imet volju i želju.

Ca bi se moglo storit:

  • va školo bi se trebala uves Labinjonska cakavica, ku vodi profesor/ica s oveh kraji, ka zno govorit i ka bi delala kakovi projekti po domoće z decami
  • mogla bi se storit aplikacija na cakavice, da se more vadit zajik
  • trebalo bi se poticat dico da govore doma na cakavice
  • i prvo sega bi trebalo roditelji navadit govrit, ki ne zno

Za kraj ću reć, da je zome cakavica bitna i da je jiman joko radi. Gljedat ću je vajka gonat i anke navadit preteli i seh oko sebe. Moramo vajka imet na mente da moramo tendit svoje, domoće i istrijonsko.

 

Giuseppina Martinuzzi (1844.-1925.)

Književnica, političarka, pedagoginja, učiteljica i jedna od prvih svjetskih socijalistkinja rođena je u Labinu 14. veljače 1844. godine. Otac joj je bio ugledni labinski podestat Giovanni Martinuzzi iz građanske obitelji koja se početkom 18. stoljeća doselila iz Furlanije. Kao većina njenih vršnjakinja iz ondašnjih obitelji intelektualaca, imala je sve preduvjete da postane učiteljicom. U 32 godine karijere radila je s djecom radnika i seljaka u školama od Trsta do Starog Grada na Hvaru te postala omiljena „učiteljica siromašnih“.

Autorica je mnogih pedagoških studija i udžbenika za osnovnu školu te Mnemoničkog priručnika (Manuale Mnemonico) sa shemama koje olakšavaju pamćenje gradiva. Zbog načina pisanja i političkih razmišljanja, za vrijeme austrijske vladavine često su joj djela bila cenzurirana ili se uopće nisu tiskala.

U ožujku 1888. godine utemeljila je časopis Pro Patria. Početkom 20. st. politički se aktivirala i strasno zastupala ideje humanog socijalizma te je objavila svoje najpoznatije djelo socijalnog karaktera, poemu Ingiustizia (Nepravda). Bila je prva istarska socialistkinja pa je nazivaju i „la donna  rosa – crvena žena“; održavala je mnogobrojne javne govore, zastupajući prava djece, radnika i posebno žena, zalagala se za suradnju hrvatskog i talijanskog naroda u Istri. Bez obzira na svoje građansko porijeklo, život je posvetila borbi za najsiromašnije, radnike i seljake, njihovom obrazovanju i izjednačavanju njihovih prava s bogatijima.

Svoj početak u političkom životu iskazala je sljedećim riječima:

“Otkrila sam, puno širi horizont, različit način gledanja, promatranja, shvaćanja različitih manifestacija društvenog života. Ljubav prema domovini podređena je u mom srcu ljubavi prema potlačenima i patnicima svih domovina.”

 

Istarske legende

Pojam legenda dolazi od latinske riječi legere, a znači čitati. U srednjovjekovnom latinskom ovaj pojam značio je štivo ili nešto što se može pročitati. Danas legendom smatramo bilo kakav događaj koji bi mogao biti povijesni, ali je činjenično iskrivljen i prožet fantazijom. Iako legende često nisu istinite, njezini fantastični elementi i zanimljiva radnja privlače ljude da saznaju nešto više o njima, a tako su zaintrigirale i mene. Istra je područje prepuno legendi, a ujedno i područje gdje živim što me navelo da pišem upravo o ovoj temi. U Istri ima popularnih legendi to jest onih za koje je većina već čula, ali i onih ne toliko poznatih. Ja sam odabrala par onih (poznatih, i manje poznatih) za koje smatram da su zbog nečega posebne ili su jednostavno zanimljivije od ostalih.

LEGENDA O SV. NICEFORU

Uz nastanak Pićanske biskupije i uz njenog zaštitnika Sv. Nicefora vezane su brojne međusobno isključive i često isprepletene legende. Snalaženje nam dodatno otežava činjenica da su sa Pićnom zapravo povezana dva Nicefora – Sv. Nicefor mučenik i Sv. Nicefor biskup.

Legenda o svetom Niceforu mučeniku : Car Konstantin Veliki je u 4. stoljeću želio sagraditi crkvu koja bi bila posvećena kršćanskom prvomučeniku sv. Niceforu, gdje bi bili smješteni njegovi ostaci. Tako je zapovjedio da će se sakralni objekt graditi na mjestu gdje bude stala lađa s njegovim ostacima, a to je bila strma padina na zapadnoj obali Istre. Kako na tom mjestu nije bilo moguće graditi objekt, došla je nova zapovijed u kojoj je stajalo da škrinjicu s ostacima sveca stave na magarca, te da će se na mjestu gdje se životinja bude zaustavila, graditi crkva. Magarac je hodao bez pauze dok se nije zaustavio u Pićnu, gdje je započeta gadnja.

Legenda o svetom Niceforu biskupu i trnoplesarima : Nicefor je bio pićanski biskup (u nekim verzijama prvi pićanski biskup i osnivač biskupije) kojeg su Pićanci tužili akvilejskom patrijarhu zbog navodno nemoralnog života, jer je živio sa svojom nećakinjom. Kako bi ih odvratio od optužbi i dokazao svoje božje poslanje Nicefor im ponudi da udarcem štapa o neplodno i bagremom obraslo tlo otvori izvor pitke vode. Pićanci to odbiju, pravdajući se da im je potrebnija drača koju kasnije koriste u svojim vinogradima. On na to uzvrati riječima: da Bog da bosi po trnju plesali, zbog čega se za Pićance do dana današnjeg uvriježio naziv – trnoplesari. Bilo kako bilo, sv. Nicefor je krenuo na put svojim magarcem, kojega je nakon prijeđenih kilometara zaklao vuk, kojega je Nicefor natjerao da ga nosi umjesto zaklane životinje. Na više mjesta gdje su krajevi bili sušni, svetac je udario štapom o tlo te su se stvorili živi izvori vode, a kad je došao do Kopra, stavio je svoj kaput na površinu mora, te na taj način došao na zapadnu obalu Jadrana. Kad je stupio pred Papu u Rimu, objesio je mokar kaput na zraku sunca da se suši, te je kaput ostao visjeti u zraku. Vidjevši to, Papa je otklonio sve klevete i Niceforu vratio sve časti.

LEGENDA O SV. EUFEMIJI

Slikovni rezultat za sv eufemija

Eufemija se rodila 290. godine u Kalcedonu kraj Carigrada, za vrijeme rimskog cara Dioklecijana i najžešćeg progona kršćana. Kao kršćanka je i uhićena i u tamnici s ostalim zarobljenih kršćanima potiče njihovu vjeru. Zbog toga prolazi kroz nemilosrdne metode mučenja i u 15. godini umire. Pokopana je u Kalcedonu, a nakon što je car Konstantin dozvolio kršćanstvo, na tom je mjestu sagrađena crkva. Osvajanjem Kalcedona od strane Perzijanaca sarkofag je prebačen u Carigrad. U Carigradu dolazi na vlast car Nicefor koji je protivnik svetih slika i moći te sarkofag tajanstveno nestaje u 800. godini. U ranu zoru 13. srpnja 800. godine crkvena zvona uzbuđeno su zazvonila. Građani su se sjurili prema moru. Morem je poput kamene lađe doplovio mramorni sarkofag. Zadivljeni su Rovinjci volovskim i konjskim zapregama pokušavali kamenu grobnicu odvući u grad, ali uzalud. Nisu pomogli ni snažni mišići niti ljudska dosjetljivost, pomogao je tek Bog. Svetica se ukazala tek malom dječaku rekavši mu: „Ja sam Eufemija Kalcedonska koja svojom krvlju zaručih Isusa. Ti ćeš izvući kamenu korablju svojim tijelom.“ I doista pred zapanjenim pukom dječak je upregnuo svoje slabašne mišiće i odvukao sarkofag od obale do crkve na vrhu gradskog brijega. Tamo ga otvoriše i ugledaše nepomično tijelo prelijepe djevojke. Kraj nje se nalazio svitak pergamene na kojem je pisalo: Ovo je tijelo svete Eufemije, djevice mučenice iz Kalcedona rođene za nebo 16. rujna godine gospodnje 304.

Čudesno, pripoviješću o svetoj Eufemiji i danas, više od 1200 godina nakon njezina nastanka počinje svaka priča o Rovinju. Ne samo da je kalcedonska svetica i danas slavljena zaštitnica grada, već će nam se i u traženju skrivenog smisla početka turizma u Rovinju otkriti veza s legendom o svetoj Eufemiji. Naime, na njezin dan, 16. rujna, Rovinj  postaje najveće susretište vjernika Istre.

LEGENDA O NASTANKU JAME KUMBAŠEJA

Bila su dva kuma, jedan je bio siromašan, a drugi slijep i bogat. Ovaj siromašan radio je u poljima slijepog kuma i urod su dijelili na pola. Kada je došla žetva i dioba žita punilo se brente (drveni sudovi zapremine 20 do 25 litara) i jedna je išla jedno, a druga drugom kumu dok se žito nije podijelilo. No, siromašniji kum je sebi punio brentu normalno i davao kumu da popipa kako je brenta puna, a kad je punio brentu za slijepog kuma, okrenuo ju je naopačke i napunio je samo po dnu i opet davao kumu da rukom popipa kako je i njegova brenta puna žita. Slijepac mu je svaki put odgovarao da je dobro i ako ne vidi on da vidi Bog. Na kraju je prevarant imao pun voz (seljačka kola) žita, a slijepi kum samo vrećicu. Kada je ovaj htio volovima otpremiti žito doma, volovi nisu mogli tu težinu povući. Tada je nepošteni kum počeo tući volove koji su nastojali pokrenuti teška natovarena kola i u taj se trenutak ispod njih, uslijed težine, stvorila jama u koju su propali volovi, kola sa žitom i nepošteni kum. Mještani Maružini i Burići pričaju da se jedan dan u godini, kada se dođe na Kumbašeju može čuti duboko u jami kako nepošteni kum viče i tjera svoje volove.

LEGENDA O ATILI U ISTRI

U zapadnom dijelu Istre postoje mnoge priče o Atili, vojskovođi i vladaru Huna, koji je 453. godine razorio Akvileju, poharao sjevernu Italiju, te došao u sukob s Rimskim carstvom. U domaćoj predaji Atila je i simbol svakog osvajača i svih vojski koje su harale Istrom. Legende kazuju o podrijetlu Atile od kćeri nekog vladara, koji je bio toliko strog prema njoj, da joj nije dozvoljavao da se makne iz dvorca. Naposljetku ga je uspjela zamoliti da joj nabavi psa, kako bi se imala s čime razonoditi, što je on i učinio. Vremenom, iz veze psa i princeze rodio se Atila, a prepoznavali su ga po tome što kad bi otvorio usta bi prvo tri puta zalajao, a onda progovorio kao čovjek, te što je imao oko na čelu. Prema istarskim legendama, razorio je Dvigrad, sv. Lovreč, Mutvoran te Starigrad na moru, umjesto kojeg je kasnije sazidan Novigrad, kao i mnoge dvorce i palače kojima danas nema ni traga. Druga legenda govori kako je Atila „zgorija svu Istriju“, samo je ostala oko Motovuna jedna kuća i jedan veliki hrast ispod Kaldira. No, nije on uvijek imao sreće s osvajanjima na poluotoku. Pokušao je osvojiti Grožnjan, te došavši pod zidine, najprije je zalajao tri puta, a onda naredio juriš na grad. Međutim, zvona na lokalnoj crkvi su se sama pokrenula, te su ga zauvijek otjerala iz ovog kraja. Čak je Atila prema jednoj istarskoj legendi završio svoj život na Božjem Polju kod Vižinade, na način da ga je pastir pogodio praćkom u „slipo oko”. Iz tog razloga njegova glava stoji na portalu tamošnje crkve, a to nije jedino mjesto u Istri gdje se nalazi okrunjena kamena glava s psećim ušima i isplaženim jezikom, simbolično upozoravajući što se može dogoditi osvajačima ako udare na njihovo mjesto.

LEGENDA O NASTANKU PAZINSKE JAME

Slikovni rezultat za pazinska jama

Postoje u narodu priče koje govore kako su nekada davno u Istri zajedno živjeli divovi i ljudi. Najveći među njima, istovremeno i poglavar, bio je Ban Dragonja, velik kao planina. Kako su dijelovi Istre bili pod jezerima i močvarama, a drugi dijelovi sušni, zamolili su ljudi Bana da im podari vodu, da mogu obrađivati zemlju. Najveći div bijaše dobre volje, pa je zaorao svojim ogromnim volovima i plugovima, te stvorio brazdu od jezera do mora u kojoj se otvorila rijeka, koju je nazvao po sebi. Tako nastade Dragonja. Učinio je i drugu brazdu, koju je nazvao po svojoj ženi. Tako nastade Mirna. Nakon što je počeo raditi na trećoj brazdi, koju bi po svojoj kćeri nazvao Draga, s Pazinskog kaštela mu se počela podsmjehivati i rugati žena pazinskog kapetana. Upitala ga je zar je tako star da tako plitko i krivudavo ore, na što se div razljutio i naprasno prekinuo posao. U tom času je nedovršenom brazdom navalila voda, htijući poplaviti kompletnu pazinsku kotlinu. Ljudi su pohitali Dragonji da ga mole za pomoć, a začuo se i plač majki i djece. Smilovao im se Ban, udario nogom u zemlju, točno pored pazinskog kaštela, gdje se otvorila ogromna jama, koja je uvukla sav višak vode u sebe, te je problem bio riješen. Na mjestu treće brazde nastala je krivudava Pazinčica, koja ponire upravo u Pazinskoj jami.

 LEGENDA O STIJENI SV. STJEPANA

Slikovni rezultat za stijena sv stjepana

Ova priča vezana je uz nastanak ljekovite vode u današnjim Istarskim toplicama. Mnogi su putopisci i znanstvenici pisali o otkriću sumporne vode, koja liječi kožne bolesti i reumatizam.

Romantična legenda kazuje o čednoj i dobroj djevojci, koja je zbog optužbe za nemoral odlučila sebi oduzeti život. Popela se na 85 metara visoku stijenu koja natkriva izvor vode i zavjetovala sv. Stjepanu: „Ako sam grješna, neka skokom u ponor poginem, a ako sam nevina, neka ispod mojih nogu poteče voda koja će liječiti ljude“. Prema priči, djevojka je skočila, ostala živa, te je otada to mjesto bilo izvorištem ljekovite vode. Stijena s koje je izvela skok nazvana je po Svetom Stjepanu, a na tom se mjestu u dva navrata, u 16. i 19. stoljeću gradila crkva, koja gleda na cijelu dolinu Mirne.

LEGENDA O VILAMA KOJE SU GRADILE ARENU (PULA)

Prema legendi, Istru su nekada nastanjivale vile. Po noći bi plesale šumskim proplancima i livadama, a znalo bi se dogoditi da se ukažu ponekom mještaninu, bez loših namjera. Imale su moć čovjeku donijeti sreću, a bile su i graditeljice. Prema priči, vile su sagradile Arenu u Puli. Jedne noći vukle su kamen s Učke, te jedan po jedan slagale u krug, i tako je nastala veličanstvena građevina. Budući da su vile stvorenja noći, kada je prvi pijetao zakukurikao, one su morale prestati raditi svoj posao da ih ljudi ne bi vidjeli, i tako je Arena ostala nedovršena. To se objašnjava činjenicom da ona nije natkrivena, a kamenje namijenjeno za taj završni pothvat, ostalo je razasuto diljem Istre od Učke do mora, na mjestima gdje su se vile zatekle u trenutku pijetlove jutarnje pjesme. Pulska je Arena kroz povijest izazivala poštovanje kod svih koji su je vidjeli. Tako je bilo i kod Slavena, koji su je poput drugih smatrali za čudo, a pučki joj je naziv bio Divić – grad. „Divić” znači čudo, a etimološki nema veze s „divicama” – vilama.

LEGENDA O VELOM JOŽI

I na kraju, vjerojatno najpoznatija istarska legenda, ona o Velom Joži, motovunskom divu koji je poslužio kao podloga za roman Vladimira Nazora. Naime, legenda kazuje da su u Istri nekad obitavali divovi koji su služili ljudima jer su bili lako potkupljivi zlatom ili vinom, jedino je Veli Jože, koji ih je nastojao osloboditi i ujediniti, ostao snažan i nepotkupljiv, skrivajući se u gori i čekajući bolja vremena da se dokopa konačne slobode. Dok je i sam bio sluga pakosnim Motovuncima, povremeno bi im napakostio, protresavši njihov poznati zvonik.

 

Većina legendi nije sasvim istinita tj. sadrži fantastične, nadrealne ili nadljudske događaje, postupke ili osobine, no razlika između legende i mita je upravo to što se legenda mora temeljiti na stvarnim događajima ili ljudima tj. na povijesnim činjenicama. Gotovo svaka od ovih 11 legendi ima u sebi nešto poučno, nešto iz čega možemo učiti. To može biti životna lekcija (Nikada nije dobro biti pohlepan …) ili možemo saznati neku povijesnu činjenicu ( kralj Atila, Sv. Eufemija, Sv. Nicefor …). Još jedna prednost legendi je to što ih njihov zanimljiv, nesvakidašnji i neočekivani sadržaj čini lako pamtivljima, zbog čega su ujedno i  dobar način za razvoj učenja kod djece i osoba mlađe dobi (npr. ako ih zaintrigira neka tema možda će ih to navesti da istraže nešto više o njoj). Legende o kojima sam pisala, a i mnoge druge trebale bi se očuvati i pričati mlađim generacijama jer i one su na neki način dio Istarske kulturne baštine.

 

 

LITERATURA

http://www.central-istria.com/hr/central-istria.com/pican/

http://www.istrapedia.hr/hrv/1687/istarske-legende-12-istarskih-legendi/istra-a-z/

https://www.lektire.hr/legenda/

http://www.dvegrajci.hr/price-i-legende/

http://www.tzgrovinj.hr/page/upoznajte-rovinj/zanimljivosti-iz-povijesti/legenda-o-sv-eufemiji

https://blog.coloursofistria.com/hr/najbolje-cuvane-legende-sjeverozapadne-istre/

 

Tekst: Petra Tenčić,  3 o

 

Tjelesna aktivnost i zdrav život

U tinejdžerskom razdoblju života zdravlje se većinom uzima zdravo za gotovo. Ipak, stara poslovica kaže, što danas siješ, sutra ćeš žeti, pa o zdravlju i općenitoj fizičkoj i umnoj spremnosti treba početi brinuti od najranije dobi. Zabrinjavajuće je što su tinejdžeri sve više tjelesno neaktivni, mobiteli nas previše okupiraju, stoga sam odlučila napisati nekoliko savjeta kako da se to promijeni.

Savjeti za zdrav život:

  1. Voda je izvor život

Koliko ste vi danas vode popili? Sjećate li se uopće? Trebali biste popiti između šest i osam čaša vode dnevno.

  1. Što manje fast fooda

Jedan hamburger tjedno može se tolerirati. Međutim, ako vam to prijeđe u češću ili čak svakodnevnu naviku, onda ste u problemima. Ti problemi sigurno se neće pokazati odmah, ali kroz nekoliko mjeseci i godina sigurno hoće. Poplava pretilosti, pa čak i visokog kolesterola te srčanih oboljenja među tinejdžerskom populacijom govori koliko je stanje ozbiljno!

  1. Stres – nikako!

Bez stresa je nemoguće živjeti. Škola, svađe s prijateljima, ljubavni jadi… ah, pa gdje je kraj?! Ipak, ono na što možete utjecati je kako reagirati na stres. Neki od nas i najmanju sitnicu shvaćaju kao propast svijeta, dok drugima mnogo toga kroz jedno uho uđe unutra, a kroz drugo uho van. Dakako, puno je bolji ovaj drugi scenarij. Previše stresa, nerviranja, bijesa, očaja, tuge i ostalih negativnih emocija samo smanjuju mogućnosti obrane vašeg imuniteta.

  1. Izbjegavajte drogu, alkohol i cigarete

Eksperimentiranje i isprobavanje je sasvim normalno i prirodno za tinejdžerske godine. No imajte na umu da su ljudi koju su postali ovisnici u svojim dvadesetima i tridesetima najčešće sa svime započeli upravo u teen razdoblju.

  1. Spavanje – obavezno

Tipična rečenica nas tinejdžera je „pustite me da spavam!“. To nije bez razloga. U pubertetu vaše se tijelo mijenja i zato mu je potrebno dovoljno sna. Za tinejdžere je to minimum osam sati dnevno. Uvijek imajte na umu da san prije ponoći vrijedi dvostruko više od onoga iza ponoći!

  1. Fizička aktivnost

Od davnina se zna kako je u zdravom tijelu, zdrav duh. Vježbanje ubrzava srce i protok krvi kroz tijelo, proljepšava kožu, učvršćuje cijelo tijelo, pomaže kod gubitka kilograma, a što je najvažnije, vježbom se jače izlučuje hormon zbog kojeg se osjećamo sretno. Fizička aktivnost  je izvrsna protiv depresije i mnogih drugih psihičkih poremećaja.

 

Zdrave navike temelj su zdravog i dugog života, a početak svake godine odlična je prilika da usvojite one koje će vam to i osigurati. Zato jedite umjereno, puno voća i povrća, izbjegavajte alkohol i cigarete. Ugasite televizor i krećite se, što više to bolje, odvojite vrijeme za opuštanje, bilo kroz jednu šetnju ili jednostavno čitanje nekoliko stranica knjige.

I ako vas sve ovo nije uvjerilo da se pokrenete, zaključimo da i umjerena tjelesna aktivnost nekoliko puta tjedno, radi čuda za vaše zdravlje, sprječava  nastanak brojnih bolesti, pridonosi očuvanju tjelesnog i duševnog zdravlja, poboljšava intelektualne sposobnosti, olakšava održavanje idealne tjelesne težine, umanjuje posljedice stresa i poboljšava raspoloženje.

Za vježbanje i za promjenu loših životnih navika nikad nije kasno! Dakle, zdrava prehrana, vježbanje ključ su dobrog zdravlja i dugovječnosti! Uzmite prijateljicu ili dečka/curu pod ruku i pokrenite se, jer brzo nam dolazi i ljeto! 🙂

 

Tekst: Lucija Miletić, 2 o

Izvori: https://www.tportal.hr/lifestyle/clanak/deset-najvaznijih-savjeta-za-tinejdzere

https://www.zdravobudi.hr/clanak/451/zdrav-nacin-zivota-zdrava-prehrana-i-tjelesna-aktivnost

 

 

 

Svjetski ratovi i migracije…

Sam naslov daje nam uvid u temu o kojoj ću pisati i postavlja se ozbiljno pitanje koje se čak tiče i opstanka ne samo čovječanstva već i života na Zemlji znajući za postojanje izrazito destruktivnog nuklearnog oružja. Da bismo mogli uopće razmotriti ovo pitanje trebaju se razmotriti trenutne političke i ne manje važne povijesne okolnosti. Ovo je tema o kojoj rijetko tko govori, a ljudi se podsvjesno i boje govoriti o ratu zbog naših europskih, ne tako svijetlih povijesnih trenutaka, koji su bili sve samo ne mirni.

Svjetski ratovi… 20.stoljeća…

Posebice se po sukobima istaknulo 20. stoljeće. Pogledamo li okolnosti na političkoj sceni uoči Prvoga svjetskog rata možemo uočiti kako su bile turbulentne i velike sile su se spremale na rat. Svijet je bio podijeljen na dva velika saveza, Antantu i Trojni savez. To me uvelike podsjeća na današnji NATO i ne tako formalni savez „istočnog bloka“ i većine južnoameričkih država. Antanta je bio savez Velike Britanije, Francuske i Rusije, a te države su imale kao svoje ne toliko formalne saveznike određene manje europske države. Isto tako je bilo i s Trojnim savezom kojeg su činile Austro-Ugarska, Njemačka i Italija koja je 1915. Londonskim ugovorom prešla na stranu Antante. Kao ključan trenutak povoda Prvom svjetskom ratu smatra se atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda od strane tajne organizacije Crna ruka. Kraljevina Srbija se službeno distancirala od te organizacije, a kralju Aleksandru je smetala pa je čak i osnovao vlastitu organizaciju Bijela ruka. Nakon atentata Austrija je Srbiji dala razne ucjene i uvjete koje su i ostvarili osim jednog, izrazito važnog za suverenost svake države, a to je da nisu prihvatili istragu austrijske policije na vlastitom teritoriju. Austrija je napala Srbiju, a Rusija kao njen saveznik stala je u obranu. Time je došlo do lančane savezničke reakcije i od jedne brze vojne akcije došlo je do dugotrajnog rata koji se zapravo već godinama spremao. Svi su mislili da će rat brzo biti gotov, ali 4 godine ratovanja uzelo je oko 10 milijuna ljudskih žrtava, potaknulo brojne migracije i stvorilo brojne nove države te tenzije za nove sukobe.

Drugi svjetski rat je bio još brutalniji u svojim posljedicama, odnio je oko 60 milijuna žrtava, opet su stvorene nove države,opet je došlo do preseljenja velikog broja stanovništva i opet su na određenim područjima ostale tenzije. Kao što znamo sve je započelo usponom Adolfa Hitlera. Gotovo deset godina prije rata krenuo je s političkim angažmanom uvidjevši stanje u državi koja je iz dana u dan drastično ekonomski i politički „tonula“. Bilo je nekoliko milijuna nezaposlenih, inflacija je rasla i ljudi su bili gladni i siromašni, rekli bismo iskoristio je priliku i ljudima dao nadu u bolji život, razvojem ratne industrije. U isto vrijeme u Rusiji i ostatku istočne Europe širio se komunizam. Hitler je smatrao Židove krivima za komunizam i za svjetsku gospodarsku krizu, a ako znamo da je utemeljitelj ideologije komunizma, Karl Marx, bio Židov imamo i jedan od razloga  mržnje prema Židovima. Tako je Drugi svjetski rat s pretjeranim nacionalizmom prema brojnim narodima i rasama postao jedan od najmračnijih trenutaka svjetske povijesti. No, je li Njemačka s Hitlerom na čelu doista činila najstrašnija zlodjela u povijesti čovječanstva? Sam Hitler je u jednom od svojih govora rekao kako je ideju koncentracijskih logora preuzeo iz Britanske enciklopedije jer je to njihov “kolonijalni izum”, a prema određenim povijesnim podatcima na taj način su Britanci ciljano usmrtili preko 30 milijuna civila u svojim kolonijama za razliku od Nijemaca koji su usmrtili oko 6 milijuna civila. Stoga se ovdje trebamo zapitati: zašto se o tome nikada ne priča? I naravno,  zbog čega sve ove žrtve?  Moj odgovor bi bio kratki: zbog politke tj. profita. Tužna je činjenica da ratovi donose profit, da se milijarde zarađuju prodajući oružje, da su se kroz gotovo cijelu svjetsku povijest ljudi iseljavali iz svojih domova, porobljavali, završavali u logorima, prodavali jer je netko od tog imao dobru zaradu ili jer je nekome trebao teritorij, radna snaga, tržište…ali uvijek je krajnji ishod bio profit.

Koračamo li u Treći svjetski rat ili smo već duboko u njemu?

Često se po medijima vrti pitanje koračamo li u Treći svjetski rat? Mislim da je bolje pitanje: nismo li već duboko u njemu? Navesti ću u nastavku nekoliko primjera kao odgovore na ovo pitanje.

Amerčki list Military Times je u listopadu ove godine objavio rezultate ankete provedene među američkim vojnicima  prema kojoj većina američkih vojnika smatra da će Amerika ući u rat u nadolazećim godinama. No je li to točno? Amerika je zapravo trenutno u ratu i njene vojne snage u raspoređene po gotovo cijelom svijetu. Među deset najvećih vojnih proračuna u svijetu onaj američki je jednak zbroju ostalih devet, navodi Jutarnji list.  Uz to, Jutarnji list navodi kako je Amerika od ukupno 239 godina svoga postojanja, 225 godine provela u ratu, a samo 17 u miru. Vojni proračun SAD-a za 2018. godinu iznosi oko 610 milijardi američkih dolara. Za usporedbu, prema podatcima Svjetske banke BDP Hrvatske je u 2017. godini iznosio 54,85 milijardi američkih dolara.

Pročitate li osim prozapadnih vijesti i one druge može se dobiti i šira slika, pa tako ruske vijesti pišu kako imaju oružje spremno za „Treći svjetski rat“. Rusi u posljednje vrijeme zapravo stalno pišu o svojim dostignućima u pogledu vojne industrije kako bi pomalo ulili strah prema zapadnjačkim ekspanzionističkim i imperijalističkim namjerama. Za mene su najbolje vijesti Russia Beyond ponajviše iz razloga što ima i prijevod na hrvatski za razliku od ostalih koje imaju osim originala često i prijevod na njemački francuski ili engleski. Postoji i aplikacija za vijesti Russia Beyond,ukoliko vas zanima možete pratiti.

Na stranici Global conflict tracker mogu se pratiti trenutni sukobi u svijetu na interaktivnoj mapi, a pri pretraživanju mogu se koristiti filteri tako da se prikažu sukobi koji negativno utječu na američke interese. Može se pratiti i trenutni status tih sukoba odnosno poboljšava li se situacija ili se pogoršava. Kliknete li na određeni sukob može se vidjeti opis sukoba i određeni brojčani podatci. Tako sam ja odabrao s obzirom na nedavne okolnosti sukob u Siriji, te saznao da je od početka trajanja sukoba 2011. godine do danas iz zemlje emigriralo oko 5,6 milijuna ljudi, a što se tiče migracija unutar zemlje oko 6,5 milijuna ljudi. Najviše Sirijaca je emigriralo u Tursku oko 3,4 milijuna, a ostali većinom u Europu.

Migracije….

U gornjim podatcima vidjeli ste kako su migracije jedna od najvećih posljedica ratovanja. To je tema koja se može pratiti kroz cijelu povijest čovječanstva, ali ja ću se ovdje osvrnuti samo ne par meni zanimljivih činjenica. Danas su aktualne rasprave o migrantima, različita su stajališta, treba li ih prihvatiti ili ne u našu zemlju. Činjenica je kako je Europi prijeko potrebna radna snaga, pa bi zbog toga trebali prihvatiti migrante. Ali isto tako činjenica je da se domaće stanovništvo radi toga osjeća nesigurno. Međutim, treba znati i da je cijela Europa (kakvu danas poznajemo) nastala zahvaljujući migracijama, tijekom seobe naroda, kada su brojni narodi emigrirali pa napravili svoje države ili se stopili s domicilnim stanovništvom.  Smatram kako je danas veliki problem da se ne posvećuje dovoljno pozornosti razvoju multikulturalnosti, trebali bi raditi na očuvanju kultura, jezika i posebnosti te na prilagođavanju različitim kulturama i prihvaćanju različitosti.

Gledajući kroz povijest svi smo mi došli od nekuda negdje, migracije su jedan od povijesnih procesa, miješanjem kultura nastaju nove kulture, ali naravno i novi sukobi. Sukobi jer nismo spremni prihvatiti nove ideje, nismo spremni dijeliti ni pomagati ljudima u nevolji, zato razmislite: kako ja mogu utjecati da naš svijet bude bolje mjesto za život? Kako mogu pomoći ljudima u nevolji i da li se i meni može dogoditi da jednog dana postanem migrant?!

 

Migrantske krize i jačanje desničarskih pokreta, zaoštravanje odnosa NATO saveza s Rusijom, sve veće naoružanje, ideja stvaranja vojske Europske Unije, sukobi Ukrajine i Rusije, stalni ratovi  na Bliskom istoku i u Africi,  nemiri i  nezadovoljstvo po cijelom svijetu….to je naša današnjica. Mislim da je određenim interesnim skupinama, pojedincima, kapitalistima i bankarima ratovanje u interesu, i zato bez obzira koliko napredujemo u svakom pogledu, ratove, kao ni migracije ne uspijevamo izbjeći ni u 21. stoljeću.

 

 

“Najduža noć u godini”

POVIJEST NOVE GODINE

Nova godina smatra se jednim od najstarijih običaja ljudskog roda, a postoji već nekoliko tisuća godina.

Sumerani su slavili dolazak nove godine još prije 4000 godina, a postoje zapisi o običajima i ritualima starih Rimljana, Kineza, Egipćana, Germana i drugih starih civilizacija. U svakoj kulturi nova godina slavila se u različito doba zbog toga što je svaka kultura imala svoj kalendar i u svakom kalendaru godina je počinjala na različite datume. Tako su drevni Egipćani slavili dolazak nove godine u srpnju, Kinezi i Grci u proljeće, Židovi u rujnu ili listopadu, a iznimka je bio stari Rim. U Rimu se promjenom cara mijenjao i datum početka nove godine. Godine 153. pr. Kr. prvi dan mjeseca januara (siječnja) odabran je kao početak nove godine jer je taj dan inače bio posvećen Janu, bogu početaka. Rimski je običaj na taj dan slaviti, bučiti i darivati rođake, što smo i mi preuzeli i uklopili u svoju tradiciju. Drugo objašnjenje za odabir ovog datuma je proglašenje Julija Cezara božanstvom, što se dogodilo 1. januara 42. pr. Kr. Narodi koji su se doselili u Europu tijekom i nakon propasti Rimskoga carstva smještali su prvi dan nove godine obično u proljeće, kad se budi čitava priroda i počinje novi život za biljke i životinje, a time i za ljude. Tako su i naši predci slavili novu godinu u proljeće, od čega i dolazi pojam mlado ljeto za novu godinu, koji se u hrvatskim dijalektima još može čuti. U srednjem vijeku, točnije u 8. stoljeću, na kršćanskom saboru u Toursu predloženo je da nova godina počinje na najvažniji kršćanski blagdan Uskrs. Nakon toga svaki je narod slavio početak nove godine različito. Europski su narodi imali i različite kalendare dok papa Grgur XIII. nije uveo novi kalendar – gregorijanski. Papinskom bulom određeno je da će od 1582. početak godine opet biti 1. dan mjeseca siječnja. Tada su uvedene i prijestupne godine, a određeno je i novo pravilo izračuna datuma za Uskrs.

NEOBIČNI OBIČAJI 

Za dolazak nove godine još se vežu neki zaista neobični običaji, od nošenja donjeg crvenog rublja zbog sreće u ljubavi do razbijanja tanjura pred ulaznim vratima. Možda je najljepši običaj onaj u Japanu – svima treba oprostiti kako bi zaista bili spremni za novi početak. U Japanu se u ponoć hramovi udaraju 108 puta u gongove u spomen 108 tipova ljudskih slabosti. Španjolski ritual je pojesti 12 bobica grožđa kako bi se osiguralo 12 sretnih mjeseci u nadolazećoj godini. U Grčkoj se jede torta sv. Basila u kojoj se nalaze srebrni i zlatni novčići. Tko pronađe novčić bit će posebno sretan u nadolazećoj godini. U Nizozemskoj se pale krijesovi na ulicama jer se smatra da je vatra simbol pročišćenja. U Škotskoj nakon ponoći susjedi se posjećuju i daju darove, ugljen i kolače. Posebna je sreća ako prvi gost bude visok, taman i zgodan muškarac.

UNIVERZALNE TRADICIJE

Babilonci su prvi donosili novogodišnje odluke i od tada se taj običaj proširio diljem svijeta. Rani su kršćani vjerovali da bi prvi dan nove godine trebali provesti razmišljajući o prošlim greškama i smišljajući način kako bi ih poboljšao u nadolazećoj godini. Buka i vatromet vuku porijeklo iz drevnih vremena kada se smatralo da buka i vatromet tjeraju zle duhove i privlače sreću. Za izum vatrometa zaslužni su Kinezi. Novu godinu danas dočekujemo uz raskošan vatromet kojemu prethodi odbrojavanje posljednjih sekunda stare godine.

ZANIMLJIVOSTI VEZANE ZA “NAJDUŽU NOĆ U GODINI”

U noći nove godine najduže ostaju budni Rusi. Prate ih Ukrajinci i Argentinci, a najranije u krevet odlaze Kinezi i Izraelci.

U ovom periodu najveći je broj začeća djeteta zbog toga što nova godina i Božić donose pojačanu seksualnu aktivnost. Od katoličkog Božića do Nove godine, ljudi se znatno više druže, hvata ih praznična euforija i želja za uživanjem u hrani, piću i odnosima.

Svaki drugi čovjek će jedan novogodišnji poklon proslijediti dalje. Prvi na listi darova koje ljudi prosljeđuju su čarape.

Skoro milijardu stanovnika planete biti će uz svoje male ekrane, a u ponoć će 61% ljudi poželjeti želju. 60% ljudi kaže da bi se u ponoć radže poljubili s nekom posebnom osobom nego dobili novi laptop.

Svaka četvrta osoba mlađa od 25 godina u najluđoj noći se posvađa sa nekim, svaka osma raskine vezu, a 40% se 1. siječnja probudi sa ozljedama od ludovanja.

Najskuplja praznična večera koštala je 21.000 dolara. Veliki broj ljudi u New Yorku dočekuje novu godinu na Time Sqareu, a zbog manjka toaleta, mnogi u toj noći nose pelene za odrasle. Također vode računa o svojim autima, jer prema podacima američke nacionalne kompanije, više automobila je ukradeno u najluđoj noći nego bilo kog drugog dana.

Oko 40% ljudi svake godine donosi odluke da će nešto promijeniti početkom sljedeće godine. Velika većina tih odluka odnosi se na nas same (vježbanje, promjena posla, financije…), a osma najčešća novogodišnja odluka je obećanje da ćemo poboljšati odnose sa partnerom, prijateljem ili nekim članom obitelji. Prva na listi najčešćih novogodišnjih odluka očekivano je gubitak viška kilograma.

Tradicija novogodišnjeg poljupca u ponoć nastala je u Engleskoj ili Njemačkoj u srednjem vijeku. Nije utvrđeno kod kojeg europskog naroda je prije nastao jer je jednaka tradicija bila u obije zemlje. Ipak, neki povjesničari tvrde da je ova tradicija nastala u starom Rimu.

Stanovnici Kariba, u centralnom Pacifiku, prvi dočekuju Novu godinu, a posljednji stanovnici Američke Samoe.

 

Bez obzira koji običaj njegujete pri dočeku Nove godine, mi vam želimo da svima bude sretna! 

 

LITERATURA

https://povijest.hr/drustvo/kultura/zasto-slavimo-pocetak-nove-godine-bas-1-sijecnja/

http://www.nezavisne.com/magazin/zanimljivosti/Ove-zanimljivosti-niste-znali-o-Novoj-godini/345615

http://edukacija.rs/zanimljivosti/6-stvari-koje-sigurno-niste-znali-o-novoj-godini

http://narodni.net/bozicni-obicaji-medimurju/

https://www.parentium.com/mobile/default.asp?clanak=52423

https://povijest.hr/drustvo/kultura/zasto-slavimo-pocetak-nove-godine-bas-1-sijecnja/

https://www.istrapedia.hr/hrv/285/bozicni-obicaji/istra-a-z/

 

Tekst: Tenčić Petra i Ana Elena Zustović