“Stvorimo ih sami!”, naš samouvjereni prijedlog nakon što smo se željeli priključiti novinarskoj grupi, vjerujući da ju zaista imamo. Sada bi trebao uslijediti dio: “Da smo tada znali, nikad ne bismo…”, ali mislim da nitko od nas ni tada ne bi odustao.
Kada smo čvrsto odlučili krenuti, željeli smo pronaći još ljudi koji će biti dio naših novina, a za to smo trebali pristanak ravnatelja. Iskreno, nismo baš bili oduševljeni tom činjenicom, ali odlučili smo ju prihvatiti kao jednu stepenicu na putu do vrha. Upravo su tu nastale prve komplikacije. Shvatili smo kako samom idejom o stvaranju e-novina nećemo uspjeti ni krenuti. I zato smo stvorili plan: tko će što pisati, kako će se naše e-novine uopće zvati, kako će sve izgledati. Ponovno smo došli do ravnatelja, ali ovog puta sa razrađenom idejom. Složio se kako je ideja izvrsna, tim više što su ovo prve e-novine naše škole. Tako smo zadovoljni krenuli dalje i mislili kako je sada lako nastaviti. Iako smo mislili kako će to biti najlakša stvar, ispalo je da nam je uređivanje stranice i objavljivanje članaka bilo najveći problem. Nismo se mogli odlučiti za nazive rubrika koje ćemo uređivati, kakve slike objavljivati ni kakvu pozadinu trebamo koristiti da bi sve izgledalo lijepo. Kada smo mislili kako je sve napokon sređeno, kompjuter je jednostavno odlučio prestati surađivati. Mogu vam reći da u takvim situacijama nije bilo knjige ili predmeta koji mi je bio u blizini, a da nije završio u zidu ili bar na podu.
Ipak, unatoč svemu uspjeli smo! Ne znam ni sama kako budući ponekad nije bilo ni najmanje volje za nastaviti. Ali, kada sada pogledam što smo postigli i kako je sve ispalo, ponosna sam što sam među onima koji su stvorili ove e-novine. I zato svakodnevno sa smješkom na licu otvorim stranicu samo da bih prolistala ono što sam već odavno proučila. 🙂