Dana 16.12. 2022. učenici prvih gimnazijskih razreda, u sklopu nastave povijesti posjetili su Zagreb.
Posjet je započeo u Hrvatskom saboru gdje su imali vođenu povijesnu turu. Saznali su kada je Sabor osnovan, tko su bili prvi predsjednici, koja je uloga Sabora, kako funkcionira. Imali su priliku sudjelovati i na izvanrednoj sjednici Sabora gdje se raspravljalo hoće li prihvatiti obuku ukrajinske vojske u Hrvatskoj. Najzanimljiviji dio im je bio kad je predsjednik Sabora pozdravio našu školu, a svi zastupnici pozdravili su nas pljeskom.
Učenici su imali priliku posjetiti i malu dvoranu u Saboru gdje su se predstavili njihovi predsjednici razreda, objasnili kako su izabrani te je razred ocijenio njihovu djelatnost do sada i rekao čime su zadovoljni, a čime nisu.
Nakon obilaska učenici su pričali i sa nekoliko zastupnika.
Nakon Sabora imali smo organizirani razgled grada, vodičkinja iz Secret Zagreb – tours & activities with a twist , vodila nas je po Starom Zagrebu, na Trg sv. Marka, Galeriju Klovićevi dvori, uspinjačom smo se spustili do Donjeg grada pa smo posjetili i Tunel Grič. Svaki dio bio je popraćen jednom povijesnom pričom.
Učenici su posjetili Zagrebački Advent gdje su uživali u klizanju.
Ah Božić, ono divno vrijeme godine kad se obitelj okuplja, radost i miris kolača se širi zrakom… Ali zašto ga slavimo? Pa sve je počelo u neolitiku, 21. prosinca održavalo se najvažnije slavlje za stare narode Britanskih otoka. Anglosaksonski solsticij bila je ogromna gozba koja je mogla trajati danima. Bilo je to jedino doba godine kada nisu čuvali hranu, dapače, jeli su obilje mesa ili mliječnih proizvoda i pili medovinu. Imali su mnoge tradicije, recimo otac kuće i njegovi sinovi bi otišli u šumu i pronašli najveće drvo koje bi mogli odnijeti kući. Kad bi sasjekli to drvo i vratili se s njim zapalili bi ga. Sve dok je drvo gorilo trajale su svetkovine i slavlje. Svaka je iskra s plamena trebala simbolizirati rođenje jedne životinje, to jest puno hrane. Solsticijske tradicije su se kasnije razvile u Yule, poznatu proslavu germanskog naroda. Tu se također prvo pojavljuje Odinov lov, divlja sablasna vojska nadnaravnih bića koja leti kroz snijeg i led svake zime. Legende divljeg lova pričale s koljena na koljeno, a jedna od njih ide ovako:
„Jedne noći u Prosincu pijani se seljak vraćao doma kada je čuo kako mu netko govori da se makne s puta. Budući da nije bio pri sebi zbog alkohola zanemario je naredbu i ispred njega se stvorio vođa divljeg lova. Pred njega je bacio lanac i izazvao ga na „igru“; lovac će odletjeti u nebo na svom konju i svom snagom potegnuti lanac, ako je seljak jak koliko i on bit će nagrađen, ako ne bit će kažnjen. Prije nego li je seljak uopće shvatio što se događa vođa je odletio u nebo a u panici seljak je lanac zavezao za obližnji hrast. Impresioniran seljakovom snagom, lovac pokuša još dvaput nadjačati seljaka ali neuspješno. Kao nagrada za seljakovu lukavost vođa divljeg lova daje seljaku dio jelena kojeg su on i njegovi ljudi te noći ulovili. Budući da seljak nije imao ništa u čemu bi nosio meso skinuo je svoje čizme i tamo spremio meso (Vrlo nehigijenski ali zanemarimo to). Kada je stigao kući zora se već dizala preko planina i kada su zrake sunca osvijetlile njegove čizme meso divljači se pretvorilo u čisto zlato.“
Ti su se običaji kasnije apsorbirali u već ogromnu Rimsku religiju, vidite Rimljani su svaki put kada bi osvojili neko područje preuzeli lokalne legende i samo zamijenili postojeće bogove sa svojima. To se dogodilo i Yule-u, pretvorila se u Saturnaliju, festival u čast glavnom Rimskom bogu. Rimljanima je to bio jedan od najvažnijih dana u godini i počeli su ga slaviti 17. prosinca. Saturnalija je trajala najmanje pet dana i sastojala se se od tradicionalne rimske hrane i puno alkohola. Mnoštvo tabua također je bilo ignorirano; Robove su za stolom posluživali gospodari, svatko je nosio svoju najšareniju odjeću, bilo je dopušteno kockanje. Na par dana sva pravila civiliziranog društva nisu bila važna. Ljudi su se međusobno darivali, najčešće sigilarijama (zemljane figurice) i cereima (voštane svijeće). Nakon rođenja Isusa Krista ovi su blagdani dobili izravnu vezu s kršćanstvom. Božić (Christmas, mass on Christ’s day “misa na Kristov dan”) se počeo slaviti 25. prosinca jer je to bio dies solis invicti nati (“dan rođenja nepobjedivog sunca”) dan slavlja rimskog boga sunca. U ovom razdoblju priče Odinov slavni lov pretvorio se u “herlaping”, u prijevodu Herlin skup. Herla, saksonski kralj magično privezan za svoga konja, bez izbora nego da vječno predvodi divlji lov.
U srednjem vijeku gozbe su trajale 12 dana (odatle i pjesma “12 Days Of Christmas”), postojale su svetkovine, gozbe s bačvama pune medovine i mesom, darivanja, plesanje, pjevanje, igranje mnogih igara i kićenja kuća zimzelenim biljem. Priče o Odinu su još postojale ali su s rastom kršćanstva postale rjeđe i o njima se manje pričalo. Umjesto Odina priče o Svetom Nikoli postale su popularne, a mnogi elementa starih mnogoboških priča su prešli na nove kršćanske tradicije. Na primjer, ona priča koju sam vam ispričala o zlatu u čizmi, moja teorija je da se iz te priče poslije razvila tradicija postavljanja čizma na prozor. Tudorovi Božići također su bili vrlo važni! Dvanaeste noći Božića grah se pekao u kolaču, a osoba koja ga je dobila u svojoj krišku postajala je ‘Kralj graha’. Svi su ih na jedan dan morali imitirati, npr. ako su oni pili, svi su pili. Ples je također bio obavezan i imali su plesne dvorane pomno uređene srebrom i zlatom.
Viktorijanci su ogromna slavlja pretvorili u ublaženu obiteljsku aferu. Kraljica Viktorija i njen muž Albert bili su vrlo utjecajni, a Albert je bio taj koji je popularizirao kićenje božićnog drvca. Drvce se već dugo kitilo u Albertovoj rodnoj Njemačkoj, ali ovo je bio prvi put da se tako nešto izvodi u Engleskoj. Isprva se na drvce stavljalo 12 svjećica, no kako je to bila opasnost od požara, broj se smanjio na 4. Darivanje i slanje čestitki je također postala tradicija.
Na drugom kraju Atlantskog oceana Božić je također mijenjao. Nizozemski iseljenici prenijeli su priče o Svetom Nikoli u novi svijet skupa sa pričama o darivanju. U ovo se vrijeme u Americi događao građanski rat i sjeverne snage su trebale novi način za podizanje morala. U časopisu Harper’s Weekly bila su objavljena dva crteža djeda mraza kako u odijelu na zvijezde i pruge dijeli poklone vojnicima. Sada je lik Djeda Mraza imao reputaciju veselja i dobrih djela Svetog Nikole s izgledom i magičnim moćima Odina npr. leteće saonice. Kasnije je uz mnogo pametnog marketinga od Cocacole Djed Mraz postao obilježje ovog doba godine.
I eto, to je povijest Božića. Ono što sam shvatila dok sam istraživala je da iako je zimski solsticij neprepoznatljiv u usporedbi s našim Božićnim tradicijama, ali „jezgra“ proslave je ostala ista. „Ista pašte, drugo šugo“ kako bi mi rekli. Svetkovine su se uvijek vrtjele oko slavlja života, zabave, obitelji i prijatelja, nade za boljom godinom… I mislim da je to predivno.
Chie Yoshii je japanska umjetnica koja je najpoznatija po svojim nadrealističnim uljanim slikama.
Trenutno živi i radi u Los Angelesu, a njezin uspjeh na svjetskoj sceni velikom se brzinom svakodnevno povećava.
Chie je preseljenjem u SAD studirala umjetnost i pri tome zaintrigirala mnoge kritičare. Ono što ju odvaja od ostalih umjetnika je fuzija portreta, životinja te dijelova iz mnogih kultura te različitih povijesnih razdoblja.
I sama kaže kako su njezini radovi inspirirani ljudskom psihologijom i mitologijom koje ona tako vješto isprepliće te stvara slike koje zrače snagom, ali i nostalgijom, smirenošću, ali i napetošću.
Chie je zapravo umjetnica koja stvara antiteze – spaja ono nespojivo zbog čega promatrač, čak i protiv svoje volje, osjeća više od jednog osjećaja. Takvim postupkom, objašnjava Chie, zapravo prikazuje kompleksnu narav ljudskog uma.
Kada je riječ o stilu slikanja – Chie se koristi istim načinom slikanja kao i stari flamanski slikari: mnoštvo detalja, iznimno detaljno sjenčanje te blijeda put likova na slici.
Chie je prava ljubiteljica mitova, povijesti, ali i različitih kultura, a sve se to nalazi u svakoj njezinoj slici koju tek detaljnom analizom možemo zapravo u potpunosti pojmiti – toliko je detalja i skrivenih motiva, toliko osjećaja zapetljano u jednoj jedinoj slici, u jednom jedinom izrazu lica.
Iako još nije toliko poznata, njezina je popularnost u usponu, a njezina umjetnička karijera zasigurno ima iznimno svjetlu budućnost – pa tko ne voli malo misterioznosti prikrivene kroz slojeve i slojeve uljanih boja?
Chie Yoshii pruža današnjem svijetu nešto novo, originalno i s mnogo duše – kroz njezine radove sa detaljima iz prošlih vremena i iz nama dalekih kultura, savršeno oslikava našu psihu: složenu, misterioznu, skrivenu i nedvojbeno još uvijek nepoznatu. Ona nam pokazuje kako su suprotnosti divne i kako je zapravo naš um tako složen, ali ujedno i predivan oksimoron, vrijedan strahopoštovanja i pažnje.
