Arhiva kategorije: Škola bez bola

Sve dobro u našoj školi, projekti, izleti, dodatna nastava

#prekid-Andrea Andrassy

Znam da ovaj naslov djeluje pomalo zbunjujuće, ali to je upravo ono o čemu ću danas govoriti, točnije pisati. #prekid naslov je nove knjige poznate hrvatske kolumnistice i komičarke, Andree Andrassy. Iako sam naslov možda zvuči jako ozbiljno i kao vrsta priručnika za samopomoć, autorica tvrdi da je on nešto sasvim suprotno, humorističan i zanimljiv roman o prekidu i problemima oko njega, a u njezinu izjavu sam se i sama uvjerila čitajući ga i uživajući u njegovom humoru i Andreinom stilu pisanja. Kao i u svojem prethodnom romanu, ali i kolumnama, Andrea nam na svoj jedinstveni i poseban način iznosi svoja mišljenja i iskustva o prekidima koji u zadesili nju ili ljude u njezinom životu.

Znam da sama riječ prekid u mnogima izaziva jezu i napetost te da svi koji su u sretnoj vezi strahuju da će jednoga dana njihova veza završiti te da će morati proći kroz grozan period života koji se naziva prekid. Ne želim zvučati pesimistično i pokvariti vam dan, ali svi smo ili barem ćemo doživjeti makar jedan prekid u životu. Neki će nas manje boljeti, neki više, zbog nekih će nam se čak činiti da nam se cijeli svijet urušio i da više nikad nećemo biti sposobni voljeti i biti voljeni. Ono što želim reći jest da svatko prekid doživljava različitim intenzitetom ali da je jedno sigurno, a to je činjenica da nijedan prekid nije lagan. Jednostavno nije, premda nas mnogi uvjeravaju da jest.  Faza prebolijevanja prekida kod svakog traje drukčije; kod nekog jedan dan, kod nekog par tjedana, a kod nekog čak i par mjeseci. Ono što je za nas važno jest shvatiti da ta faza ne smije trajati vječno. Normalno je plakati, živcirati se i prežderavati slatkišima i kolačima, poput naše drage Andree koja je još u knjigu uvrstila par slatkih recepata pa ako poželite saznati nekog od njih vrijeme je da zavirite u ovaj roman. Nakon prekida, normalno, očekuje se da ćemo nastaviti dalje, a pod tim ne mislim odmah naći novog partnera, iako ni to ponekad nije loša ideja. Ipak, predlažem pronalaženje novog hobija, uživanje u izlascima, druženju s prijateljima i sve što biste mogli nadoknaditi nakon što ste neko vrijeme posvećivali samo partneru.

Ono što je najteži dio prekida jest prekinuti steknutu rutinu i shvatiti da snovi koje ste sanjali o vašoj budućnosti sa voljenom osobom neće biti ostvareni, makar se radilo o blesavim snovima i idejama kao što je slučaj kod Andree koja je zbog dečka skoro pristala i na sađenje paradajza u Rumunjskoj. Usprkos tome što nam se u to trenutku čini da je sve gotovo, moramo prihvatiti da je jedan dio našeg života gotov, ali da je otvorio vrata drugim dijelovima i drugim mogućnostima.

Cilj ove knjige moglo bi se reći da je upravo to, ne mislim na paradajz, već na učenje kad i kako krenuti dalje. Autorica ovog romana nam ne daje tipične savjeti kao što su meditirajte dok ne prebolite bivšeg ili mu pogrebite auto ključem( zezam se, nemojte to napraviti) ; Andrea nam na mnogim primjerima iz svojeg, ali i tuđih života pokušava objasniti da naš prekid možda ipak nije najgori te nam daje uvid u sve vrste prekida, bivših i uči nas kako iz nečega negativnog poput prekida izvući najbolje te si tako čak poboljšati život. Premda si ponekad već unaprijed u glavi isplaniramo život s voljenom osobom, ponekad se sudbina umiješa i promrsi nam planove pa možda ipak ne završimo kao tipična kućanica, već kao radijska voditeljica koja je nakon prekida naučila slovenski. Tko zna, možda će se upravo vama dogoditi neka slična, uzbudljiva promjena, ali da bi do nje došlo, nužno je prihvatiti prekid kao sastavni dio života, shvatiti da nije kraj svijeta i da svatko od nas postoji kao zasebna osoba, kojoj je treba druga polovica, jer je ona već sama po sebi cjelina koja može svašta postići u svome životu i postati što god poželi.

 

Anketa o školskom sustavu

Na satu sociologije kao završni rad dobili smo zadatak da provedemo anketu o nekoj slobodnoj temi. Odlučile smo se za temu o školskom sustavu (ocjenjivanje, prepisivanje,pravednost i sl.) i odlučile ispitati učenike, ali i profesore jer češće čujemo mišljenja učenika o problemima školstva, a profesore se niti ne pita za mišljenja. Cilj ankete je saznati koliko često zapravo učenici prepisuju, na kojim predmetima najčešće te koji su im razlozi. Paralelno s učenicima htjeli smo vidjeti koje je mišljenje profesora na tu temu, koliko su popustljivi i u čemu oni vide problem svega toga. Anketa je bila kratka,
sastojala se od 10 sličnih pitanja za obje grupe i provela se na 100 učenika i 14 profesora. Rezultati su bili zanimljivi, neki čak i neočekivani.

Rezultati učenika:

Anketa se provela na 100 učenika od kojih je 57 cura i 43 dečki, te njih 53 pohađa gimnaziju, a strukovni smjer 47.

Na pitanje “jesu li zadovoljni odabranim smjerom” 70 učenika je odgovorila s “da”, a samo 30 njih odabralo je “ne”. Iako je velika većina zadovoljna, 30% je i dalje dosta veliki broj, iako ne znamo točno razloge nezadovoljstva, znamo da će uvijek postojati nekolicina koji su nezadovoljni zbog toga što se to nažalost ne može spriječiti.

Također nas je zanimalo kakvi tipovi učenika prevladavaju te smo došli do saznanja da se većina smatra kobinacijom prirodnjaka i društvenjaka (46%), a najmanje je prirodnjaka (14%) te 15% ne znaju.

Rezultati profesora:

Anketu smo paralelno proveli i kod profesora no nažalost nismo dobili mnogo odgovora. Anketu je ispunilo samo 14 profesora od kojih 11 predaje i gimnaziji i strukovnom smjeru, a ostatak samo gimnaziji, strukovnom smjeru ili osnovnoj školi.

Na pitanje “jesu li zadovoljni svojim poslom” , za razliku od učenika, svi profesori se odgovorili s “da” što je dobro zbog toga što se tim poslom bave većim dijelom svoga života. Naravno, svjesne smo da postoje i profesori koji nisu zadovoljnu svojim poslom no iz ove ankete zaključile smo da oni “nezadovoljni” ipak spadaju pod manjinu.

Od navedenih profesora koji su ispunili anketu 36% predaje prirodne, a 64% društvene predmete.

Često čujemo učenike da ocjenjivanje iz usmenog ispitivanja  (ponekad i iz pismenog) nije pravedno pa smo odlučile ispitati koliko njih zapravo smatra da profesori ocjenu temelje na znanju ili na subjektivnom dojmu učenika. Većina je odabrala “na znanju učenika” (čak 65%), a 35% učenika ipak smatra da se ocjena temelji na “subjektivnom dojmu učenika” kao što su poznavanje roditelja, miljenici i slično.

Također nas je zanimalo koliko učenici stvarno prepisuju te smo dobile sljedeće rezultete:

Koliko često prepisujete?

Nikad 1 %

Rijetko 39 %

Često 45 %

Uvijek 15 %

Nažalost, velika većina (skoro 50%) je odabrala da često prepisuju što je bilo i za očekivati te se tako nadovezujemo na sljedeće pitanje…

Paralelno s pitanjem o ocjenjivanju učenika budući da je nekolicina odgovorila da se ocjena temelji na “subjektivnom dojmu učenika” htjele smo se fokusirati na poznanstvo roditelja i vidjeti osjećaju li profesori zaista pritisak od strane roditelja. Na pitanje osjećaju li pritisak 11 njih je odgovorilo sa “ne” (79%), a samo 3 njih sa “da” (21%). Iz ovih odgovora možemo zaključiti da postoji neki pritisak, ali ipak nije dovoljno jak kod većine profesora da bi utjecalo na njihovo ocjenjivanje. Nadamo se da će ovom anketom zabluda učenika o ovom “problemu” nestati.

Profesore smo upitale što oni naprave ako uoče prepisivanje, a zanimljivo je to kako niti jedan profesor nije odabrao “ne uočavam prepisivanje” te čak 36% njih dopušta prepisivanje do neke mjere.

Kada uočite prepisivanje na satu kako reagirate? 

Smanjim ocjenu 36 %

Oduzmem ipsit i upisujem negativnu ocjenu 71 %

Dopustim prepisivanje do neke mjere 36 %

Ne uočavam prepisivanje 0 %

 

Sljedeća 2 pitanja bila su zajednička. Prvo su nas zanimali razlozi tog “masovnog” prepisivanja.

Ako prepisujete, zašto prepisujete?

Ne prepisujem 1%

Nisam stigao/la učiti  48 %

Ne da mi se učiti 46 %

Ne razumijem/ Profesor nije dobro objasnio 51 %

Predmet nije zanimljiv/ nepotreban je 70 %

Po vašem mišljenju, koji su razlozi prepisivanja učenika?

Nisu stigli naučiti   50 %

Ne da im se učiti 93 %

Ne razumiju gradivo 29 %

Predmet nije zanimljiv ili ga smatraju nepotrebim 79 %

Drugo  7 %

Rezultati profesora i učenika bili su jako slični, obje strane se slažu s činjenicom da učenici najviše prepisuju zbog toga što smatraju da “predmet nije zanimljiv te je nepotreban”, a krivac tog “problema” je nitko drugi nego školski sustav.

Isto tako razlog koji je većina profesora (93%) odabrala, a zapravo se je ispostavilo ne toliko točnim je taj da se učenicima ne da učiti. Iako je skoro polovica odabrala taj razlog i dalje nije prvi po postotku.

Razlog da učenici ne razumiju gradivo imao je različite odgovore, naime polovica učenika koji su sudjelovali u ovoj anketi smatra da je to razlog dok je samo 29% profesora odabralo taj odgovor kao razlog prepisivanju. I to je jedna zanimljivost koju bi profesori trebali uzeti u obzir. Na ovaj odgovore se nadovezuje sljedeće pitanje.

Na pitanje o čemu ovisi znanje učenika većina, čak 63%, složilo se da ovisi o pristupu profesora, ali i o njima. Zanimljivo je što 22% učenika smatra da njihovo znanje ovisi isključivo o pristupu profesora dok najmanji dio smatra da ovisi o njima.

Smatrate li da vaše znanje ovisi o profesoru?

Da, ovisi o pristupu profesora 22 %

Ne, moje znanje ovisi o meni 15 %

Oboje 63%

Zbog ovako zanimljivih  rezultata kod učenika upitale smo i profesore smatraju li se ponekad krivcem na što je 86% odgovorilo “ne”. Uz odgovor tražile smo i obrazloženje kako bi bolje shvatile njihovu stranu. Izdvojile smo par zanimljivih:

  • Ponekad neke lekcije nije moguće napraviti zanimljivim, ponekad profesor ne zna koja bi metoda bila najzanimljivija….
  • Unutarnja motivacija je najvažnija. Silom se ništa ne odrađuje.
  • Ne, smatram da imamo dobar odnos i da su slobodni mi reći ako im nešto nije jasno, a i sama se trudim da budem zadovoljna prenesenih im znanjem.

Sljedeća pitanja bila su namijenjena samo za učenike:

Učenike smo upitali smatraju li oni da bolje prolaze prepisivanjem nego učenjem. Odgovori su gotovo podjeljeni iako prevladava odgovor “ne” (57%) i dalje je dosta onih koji su odabrali da (43%). Žalosna je činjenica da gotovo polovica smatra da bolje prolaze prepisivanjem ne razmišljajući o budućnosti, hoće li im neke informacije trebati na maturi ili u životu.

Učenicima smo postavile pitanje jesu li ikada doživjeli nepravdu pri ocjenjivanju. Nažalost, 93% njih odgovorilo je s “da”, dok je samo 7% odgovorilo s “ne”. Također od ovih 7 učenika koji nikad nisu doživjeli nepravdu svi su zadovoljni sa smjerom, a samu činjenicu da nisu doživjeli nepravdu potvrđuje nam to što 6 od tih 7 učenika smatra da se ocjena ipak temelji na znanju učenika. Ipak najneočekivanije je to što 4 od tih 7 učenika “uvijek” prepisuje te je razlog tom prepisivanju taj da im predmet nije zanimljiv te da je nepotreban i da im se ne da učiti što proturječi prijašnjem odgovoru.

Za kraj postavile smo pitanje koje zapravo zaokružuje cijelu anketu i oko kojeg se cijela anketa vrti, a to je “što je najgori dio školskog sustava?”. Htjele smo vidjet razlike, ali i sličnosti u shvaćanju problema školskoga sustava između profesora i učenika. Izdvojile smo nekoliko zanimljivih odgovora.

Učenici:

  • “Najgori dio školskog sustava je zastarjeli program, nepraktičnost vremenika (pošto ga se većina profesora ne drži) i preopširni sadržaju.”
  • “Previše predmeta, predetaljno gradivo, loš način objašnjavanja i loši načini pristupa pojedinih profesora.”
  • “Najgore je to što ima previše nastavnog sadržaja koji se ne stigne kvalitetno obraditi, nekvalificirani profesori te prevelik broj ispita”

Profesori:

  • “Previše činjeničnih podataka dovodi do zasićenja u usvajanju znanja kod učenika.Nema životnih, potrebnih znanja ili ih ima u nedovoljnoj mjeri i učenici grcaju u suvišnim podacima.”
  • “Upravo odsustvo ‘sustava’.”
  • “Još uvijek pojedini nastavnici očekuju da učenici znaju napamet gradivo do najmanjih detalja, a da pritom uopće ne znaju što to znači. Smatram da bi se trebao staviti naglasak na primjeni određenog nastavnog sadržaja, jer se na taj način i najbrže uči. Nadalje papirologija. Moje mišljenje je da bi se pojedini nastavnici mogli više pripremati za nastavu kad bi manje vremena popunjavali razne obrasce i pisali izvješća. Također sve izvannastavne aktivnosti rade većinom isti nastavnici koji još uvijek imaju volje za to, iako nisu dodatno plaćeni, pa smatram da bi se na neki način trebao nagraditi njihov trud.”

 

Iz ankete zaključujemo da se profesori i učenici slažu oko većine stvari i problema školskog sustava, ali ipak oko nekih stvari kao što su nepravda pri ocjenjivanju ili razlozi prepisivanja se i dalje u potpunosti ne shvaćaju. Da bi došlo do promjene u školskom sustavu ne smije se pitati samo profesore ili samo učenike već se oni moraju udružiti i suprotstaviti se tim problemima zajedno. Činjenica je da se o problemu lošeg školskog sustava puno priča, ovo je ulomak iz jednog članka na internetu: “Dekan zagrebačkog Učiteljskog fakulteta prof. dr. Ivan Prskalo naglašava da je nužno mijenjati odnos društva u cjelini prema obrazovanju te upozorava da “politika, kada ne može riješiti druge, ponajprije gospodarske probleme, kreće u reformu obrazovanja”. Upozorava da prvo treba zaustaviti “poplavu novih predmeta”, napraviti analizu stanja i iz predmeta izbaciti nepotrebne sadržaje te učiteljima omogućiti puno više slobode nego što je imaju.”

Danas učenici uče samo za ocjenu, a ne za znanje što je u potpunosti krivo i trebalo bi se nešto promijeniti i uzeti za uzor sustave u nekim naprednijim državama u kojima učenici postižu bolje rezultete i sretniji su.

Na kraju dana trebamo shvatiti da nisu profesori nastrojeni protiv učenika ili obrnuto, nego da smo svi na istoj strani i svi želimo isto, a to je poboljšanje našeg školskog sustava.

 

Literatura: https://www.vecernji.hr/vijesti/sto-sve-treba-promijeniti-u-skolama-988260

 

Anketu provele i tekst napisale: Maria Carmen Belušić Gonzalez i Antonia Turković, 3 o. 

 

 

Iva Belè: “Vibracija uspjeha u školi”

U srijedu, 22. svibnja u našoj školskoj knjižnici gostovala je trenerica Canfield metodologije Iva Belè.

Tko je zapravo Iva Belé

Iva Belé Success Concept potiče pojedince i tvrtke da aktiviraju svoju svrhuciljeve i unutarnje snage, kroz treninge, mentorstvo i motivacijske govore. Posjeduje 20 godina radnog iskustva u internacionalnim i privatnim tvrtkama na pozicijama Product managera, Direktorice marketinga, Voditeljice odnosa s klijentima i Voditeljice projekata razvoja. Također održava treninge i motivacijske govore na hrvatskom i engleskom jeziku u zemlji i inozemstvu. Uz Hrvatsku, ima iskustvo održanih treninga u Kanadi, Švicarskoj, Srbiji i drugim zemljama.

 

U predavanju smo poslušali kako se nositi sa problemom, kako ga rješiti i kako ga spriječiti. Pokazala nam je neke osobe koje imaju probleme, ali nikada nisu odustali. Zapamtite da je ključno načelo: preuzmite 100% odgovornosti za svoj život i svoje rezultate. Svakako dobro upamtite ovu formulu koja glasi: D (događaj) + R (reakcija) = I (ishod)

Govorila nam je o tome kako potaknuti motivaciju i što činit kako bi naše tijelo i um bolje funkcioniralo cijeli dan.

Svi su pomno pratili cijelo predavanje, te je naš Mate Griparić, naravno odgovarajući na pitanja gđe. Belè, osvojio knjigu. Svi su na kraju izašli sa velikim osmjehom na licu, bez obzira što nisu dobili knjigu.

 

“Čuda se ne događaju slučajno. Mi ih sami iniciramo.”
— Iva Belé

 

Svakako Vam preporučam da posjetite njezinu web stranicu; https://www.ivabele.com/

U nastavku možete poslušati intervju sa Ivom Belè koji sam Vam pripremio:

 

Ovim putem se još jednom zahvaljujem gđi. Ivi Belè i nadam se da će nam opet doći u posjet.

 

Podatci o Ivi Belè pruzeti sa: https://www.ivabele.com/

 

Čitanjem do zvijezda 2018./19.

Kao i prethodnih godina, učenici Srednje škola Mate Blažine su i ove godine bili dio kreativnog i edukativnog kviza Čitanjem do zvijezda čiji je glavni cilj potaknuti ljubav prema čitanju i kreativnost među mladima. Pod vodstvom profesorice i školske knjižničarke Majde Milevoj Klapčić te pomoći profesorice Martine Lukež, naši učenici su uz veliki trud i rad došli čak do državne razine kviza. Sam kviz je osmišljen na način da se učenici koji su voljni čitati prijave školskim knjižničarima koji im zatim dodijele propisane knjige. Za školsku razinu kviza učenici su dužni pročitati samo jednu knjigu te zatim na internetskoj stranici odgovarati na pitanja vezana uz knjigu, a kako pitanja ne bi bila preteška, uz svako se nalazi dio teksta iz knjige. Za drugu razinu dodaje se još jedna knjiga, a način rješavanja kviza ostaje isti, osim što se dodaju i pitanja vezana za biografiju autora pročitanih knjiga. Na trećoj, odnosno državnoj razini, učenici moraju pročitati tri knjige te odgovarati na pitanja vezana za sve tri knjige te njihove autore. U našoj školi je bilo prijavljeno dvadeset učenika, međutim zbog izleta na školskoj razini natjecalo se devet učenika, na županijskoj sedam, a na državnoj četiri učenice.

Tema kviza se mijenja svake godine, a ove godine na red su došli putopisi. Djela na kojima su bila bazirana pitanja su sljedeća:

Ephraim Kishon: “Kita boli more”

Miro Aščić: “Afrika – misija na crnom kontinentu”

Hrvoje Šalković: “Pravi se da ovo nisi vidio”.

Kako bi se ipak udovoljilo različitim ukusima brojnih učenika, svaki od navedenih putopisa bio je drukčijeg tona od ostalih. Od satiričnog putopis Ephraima Kishona, preko putopisa o Africi i misionarima, do ludih provoda avanturista i buntovnika Hrvoja Šalkovića. Uz ovako širok i različit opus tema, učenici su sa zadovoljstvom pročitali knjige te saznali ponešto o tome kako uistinu izgleda biti stranac u nepoznatoj zemlji. Iako su autori ovih djela opisivali i dobre i loše trenutke svojih putovanja, oni su i dalje zaljubljeni u putovanja te više vole imati ruksak na leđima, kameru u rukama i put pod nogama, nego li čekati da im sudbina donese nešto zanimljivo i novo u njih život. Možda je upravo to i poruka ovogodišnjeg kviza, možda bismo trebali sami postati tvorci svoje sudbine te se uputiti u avanture, a jedna od tih avantura definitivno je i čitanje.

 

 

Rudarski Sretno

U ponedjeljak, 4. veljače 2019., učenici trećih razreda koji pohađaju izbornu nastavu povijest i kemije imali su priliku poslušati jedno zanimljivo predavanje o labinskom rudniku. Naime, ugostili smo gospodina Željka Radeljevića. Gospodin Željko radio je kao inženjer u Istarskim ugljenokopima Raša te nam je uz pomoć brojnih karti i skica slikovito dočarao način rada rudnika.

Uz pomoć originalnih karti imali smo priliku vidjeti gdje su se sve na području Labinštine nalazili opkopi, rudarska okna te vidjeti cijelu mrežu podzemnih hodnika koji su činili rudnik. Iako nam se činilo da znamo sva mjesta gdje se ulazilo u rudnik, ipak smo se prevarili otkrivši da je rudnik bio puno složeniji i veći kompleks. Štrmac, Rabac, Krapan, Raša, Plomin, i još brojna područja povezivao je rudnik.

                        

Jedan od najzanimljivijih dijelova sata bio je analiza popisa proizvodnje ugljena i zaposlenih osoba po godinama, od 1914. do 1990. godine. Iz ovog povijesnog izvora saznali smo da je najveća proizvodnja ugljena bila u vrijeme Drugoga svjetskoga rata, i to 1942. godine, zbog toga jer je to godina kad Italija koristi najviše ugljena za potrebe ratovanja. U to se vrijeme eksploatiralo 1 157 081  tona ugljena godišnje. Zanimljiv je i podatak da je najmanja proizvodnja ugljena bila 1921. godine u vrijeme pobune rudara tj.  Labinske Republike, a iznosila je 79 346 tona.. Što se tiče broja zaposlenih u rudniku najveći broj zaposlenih bio je 1963. godine čak 7290, a te se godine proizvodilo 852 140 tona ugljena; najmanji broj zaposlenih bio je  1980. godine samo 1450 rudara koji su proizvodili 241 936 tona ugljena. Prije zatvaranja rudnika 1990. godine proizvodilo se 155 506 tona ugljena godišnje.

                      

Uvjete rada u rudniku najlakše se moglo opisati riječima mračno i klaustrofobično, ali osim toga u rudniku je prevladavala i vlaga. Prosječna vlažnost zraka u hodnicima jame iznosila je oko 98, 99%, ali je u sve dijelove rudnika bila postavljena ventilacija koja je brinula o tome da ipak do rudara dolazi dovoljna količina kisika. Osim problema vlažnosti zraka, u rudniku se najviše strahovalo od eksplozija ili takozvanih gorskih udara, do kojih je dolazilo kao posljedica pucanja visoke krovine. Eksplozija koja je oduzela najviše života bila je ona iz 1942. kad je poginulo preko 300 ljudi; jedan dio zbog same eksplozije, ali većina zbog posljedica eksplozije prilikom spašavanja unesrećenih. Zadnja eksplozija u rudniku dogodila se daleke 1947.godine kad je poginulo 70 rudara. Upravo zbog čestih eksplozija, već je 1910.godine utemeljena Prva četa spašavanja u Raši.

Osim što smo saznali o radu rudnika te proizvodnji imali smo priliku i iz prve ruke doznati  kako je izgledao radni dan rudara. Rudari su već u sedam sati odlazili na posao, dolazili do današnje Lamparne te bi se tamo presvukli u prljavu robu za rad, uzeli svoj broj, svoju svjetiljku i obavili jutarnju prozivku. Nakon toga bi odlazili do okna te se spuštali u rudnik. Nakon što su unutar rudnika dobili plan rada, oni odlaze na svoja dodijeljena područja te rade do 14 sati. Nakon toga slijedi prozivka da bi se vidjelo jesu li došli svi rudari te se vraćaju oknom na površinu. Potom odlaze u Lamparnu, vraćaju lampe, presvlače se u čistu odjeću,  a oni rudari koji su bili samci često su odlazili i u takozvani “Cetrti obrok” gdje su dobivali besplatne obroke, a ponekad su se tamo i okupljali sa svojim kolegama, da se provesele nakon teškog radnog dana. Zanimljivo je da su rudari žvakali duhan, jer se nije smjelo pušiti zbog različitih plinova koji bi uzrokovali eksplozije.

Postavili smo pitanje zašto se rudnik zatvorio, ako je dobro radio?  Jedan od razloga je globalizacija; odnosno našemu području je postao dostupniji jeftiniji uvozni ugljen iz područja Južne Amerike. Drugi razlog je prevelika količina sumpora u ugljenu, što ga je činilo nekvalitetnim, a posljednji razlog je jačanje drugih djelatnosti kao što je turizam, na koji se orijentiralo sve više ljudi.

Uz ovo predavanje možemo se svi složiti da smo naučili puno toga te da smo dobili informacije koje nam inače nisu dostupne u školi. Iako nam je rudnik toliko blizak i poznat, ipak o njemu ne znamo dovoljno, ali zahvaljujući pojedincima poput gospodina Željka Radeljevića, imamo priliku saznati kako je to sve uistinu funkcioniralo. Stoga ću u čast svim rudarima ovaj članak završiti, kako smo i završili naše predavanje, sa rudarskim Sretno.

 

PRIJEMNI ISPITI – DA ILI NE ?

Na satu izborne nastave povijesti debatirali smo o temi treba li uvesti prijemne ispite za srednje škole. Naravno da ima brojnih razloga za i protiv, a ja ću vas ovdje upoznati s nekima od njih.

Za sve naše osmaše brzo dođe dan kada moraju napustiti osnovnu i upisati srednju školu. U Republici Hrvatskoj srednjoškolsko obrazovanje nije obavezno, traje od  jedne do pet godina te omogućuje stjecanje znanja i vještina potrebnih za uključivanje na tržište rada ili za nastavak školovanja. Srednjoškolsko obrazovanje podijeljeno je na tri vrste srednjih škola- gimnaziju, strukovne škole i umjetničke škole. Također, srednjim školama se iako je to uglavnom karakteristika fakulteta daje mogućnost da, ako žele i ako za to postoji potreba, provode provjere znanja tj. prijemni ispiti kao jedan od elemenata vrednovanja pri upisu. Drugim riječima, prijemni ispit je način odabira učenika za određeno područje obrazovanja na temelju njihovih kvalifikacijskih sposobnosti. U Republici Hrvatskoj na taj način funkcionira čak 87 od sveukupno 406 srednjoškolskih obrazovnih institucija.

 

ZA PRIJEMNE ISPITE

Temeljna svrha prijemnih ispita je da se ispita znanje i vještine učenika nakon osnovnoškolskog obrazovanja, kako bi se odredilo je li to pravi izbor za učenika.

Uvođenjem prijemnih ispita u sve škole poboljšala bi se kvaliteta učenja i kvaliteta školskih programa. Pod kvalitetom učenja smatram kako bi onda učenici učili da stvarno dobiju neka trajna znanja. Za pisanje prijemnog ispita nisu potrebni sati i sati učenja ako je učenik shvatio taj ispit ozbiljno te radio tijekom obveznog školovanja. Dobro naučeno gradivo učenik treba samo ponoviti prije ispita.

Kvaliteta školskog programa poboljšala bi se jer bi se i profesori tako usmjerili na bitno,  pripremali bi učenike prema njihovim sposobnostima, željama, u skladu s potrebnim vještinama. U današnje vrijeme mnogi učenici završavaju u krivim školama, upravo zato jer nisu usmjereni pravodobno, jer ne znaju što žele, za što su više, a za što manje talentirani, jer se od učenika očekuje da u svemu budu najbolji. Mislim da bi se to moglo spriječiti upravo uvođenjem prijemnih ispita tako da bi učenici odmah znali na što se moraju usmjerit tj. što se u određenoj srednjoj školi očekuje od njih.

Prijemni ispiti ujedno bi pomogli i stvaranju realnije slike ocjenjivanja, poticanja na redovno učenje i ravnopravnosti pri upisima. Postoje različite situacije u kojima četvorke i trojke u nekim školama vrijede više od petica jer u nekim školama učenici „plivaju“ u peticama dok se neki marljivo trude da zasluže te ocjene. Prijemni ispiti spriječili bi taj problem.

 

PROTIV PRIJEMNIH ISPITA

Istini za pravo, u moru petica, zacijelo se prijemni ispiti mnogim školama čine kao idealno rješenje s obzirom da smatraju kako ocjene nisu dovoljan kriterij za upis učenika. No, smatram kako se niti prijemnim ispitima  ne bi dobio realan prikaz sveobuhvatnog osnovnoškolskog obrazovanja. Činjenica je da se većina može jako dobro pripremiti i prividno ostvariti izvrsne rezultate na prijemnim ispitima, pa opet imamo pitanje koliko je to vjerodostojno. Isto tako ima puno učenika koji se stvarno kroz čitavo osmogodišnje osnovnoškolsko obrazovanje trude postići što bolje rezultate, možda su talentirani za neku npr. umjetničku školu (npr. crtanje), ali ne želi učiti ostale predmete (npr. hrvatski ili matematika) i može se dogoditi da onda padnu prijemni ispit i njihova budućnost je u startu okrenuta u krivom smjeru.

Sama činjenica postojanja prijemnog ispita stvara dodatan veliki pritisak na mlade učenike. I uz najbolju pripremljenost, stvarno znanje, inteligenciju te sposobnosti učenik može zakazati upravo zbog pritiska i stresa spoznajući da mu budućnost ovisi o jednom ispitu. Ako tada učenik zaista ne prođe ispit, suočen je sa velikim vlastitim porazom te se može javiti cijeli niz posljedica poput narušavanja samopouzdanja (vrlo bitno pri izgradnji tako mlade osobe) koje dodatno potpiruje moguće nezadovoljstvo roditelja-, probleme u obitelji i slično.

Smatram kako je još jedna problem kod  prijemnih ispita što u ruralnim područjima ili manjim gradovima učenici nemaju puno izbora pri odabiru željenog smjera, pa u slučaju da učenik ne prođe ispit mnogi roditelji ne dopuštaju svom djetetu školovanje izvan rodnog mjesta ili nisu u mogućnosti jer time postaju dodatno financijski opterećeni. To nam govori i o nepravednosti prijemnih ispita.

 

Za kraj zaključujemo kako na mladima ostaje budućnost te kako upravo njima treba omogućiti najbolje moguće školovanje, jednake mogućnosti, poslove koje vole i žele raditi, obuhvaćalo to prijemne ispite ili ne. 

 

Tekst: Romina Grižančić i Antonella Filipas,  3 o

 

 

 

 

 

 

Lipa pamti

Dana 26.11.2018.godine posjetili smo naselje Lipa (općina Matulji). Na izlet smo krenuli oko 8 sati s jednim busom u kojem se nalazilo 15 učenika naše srednje škole, uz pratnju profesorice povijesti Dijane Muškardin, učenici osnovnih škola iz Raše i Nedešćine,uz pratnju njihovih učiteljica povijesti. Izlet je organiziran uz suradnju s članovima  „Udruge antifašističkih boraca Labin“ gospodinom Severinom Franković i gospodinom Leopoldom Ružićem. U Lipu smo stigli oko 10 sati. Dočekali su nas kustos muzeja „Memorijalni centar Lipa pamti“ i prvi rođeni Lipjanin nakon tragedije koja je zadesila selo. Zatim smo otišli u muzej gdje smo dobili više informacija o njegovom samom nastanku te tragediji.

O MEMORIJALNOM CENTRU

Zgrada sadašnjeg Memorijalnog centra u početku je bila poštanski ured (otvoren 22.svibnja 1756.god.  do 31.kolovoza 1865.god.). Dana 13.travnja 1885.god. zgrada je otkupljena i u njoj sa radom započinje Pučka škola, zahvaljujući nastojanjima i sredstvima koje je prikupio dr. Ivan Kalčić Barela (rođeni Lipjanin). On također osniva fond za besplatne udžbenike djeci Lipe upravo zbog kojeg su brojne generacije školovane na narodnom, hrvatskom jeziku. Nakon tragedije osnovan je spomen muzej koji je u Lipi djelovao od 1968 do 1989. godine. Na njegovom mjestu se 2015 godine otvara sadašnji novi i moderniji muzej „Memorijalni centar Lipa pamti“ koji je raspoređen na tri kata i uređen tako da su sve pozitivne stvari vezane uz sadašnjost i prošlost, kulturu i običaje Lipe u bijelim prostorijama, a sve ono vezano uz tragediju u crnim prostorijama čime se ostvaruje poseban efekt ,doživljaj i simbolika.

O 30. TRAVNJU 1944. GODINE

Drugi svjetski rat na ovom se području osjetio tek nakon napada Njemačke i Italije na Jugoslaviju. Nakon kapitulacije Italije 1943.god. u Lipi je osnovan Narodnooslobodilački odbor i partizanska škola koju je predvodila  Zora Jurčić Puževa. No, već u listopadu te godine nacisti zauzimaju nekadašnje talijanske prostore i uvode svoju vlast. Jedna od njihovih jedinica bila je smještena u vojarni u blizini Lipe. Brojni muškarci zbog toga bježe u šumu i pridružuju se partizanima dok im žene i ostatak lokalnog stanovništva prikupljaju pomoć -hranu i potrepštine. Posljedično, nacisti poduzimaju operacije kojima „čiste“ teren od partizana, ali im i civilno stanovništvo predstavlja smetnju jer pomaže i podupire partizanski program. Dana 30. travnja 1944. god. nacistički vojnici upadaju u selo pod akcijom „Braunschweig“.  Nisu poštedjeli nikoga- toga je dana u Lipi ubijeno 269 ljudi , među kojima i 96 djece – najmlađa žrtva imala je između 7 i 8 mjeseci. Narednih dana, nacisti i fašisti pale mrtva tijela, kradu imovinu i stoku te pale sve stambene i gospodarske objekte u selu. Većina stanovnika ubijena je u tzv.“ Kvartirkinoj kući“ na broju 20, smještenoj na samom ulazu u mjesto. Danas se na tome mjestu nalazi zajednička kosturnica i spomenik žrtvama. Nakon oslobođenje 1945. god. preživjeli se vraćaju u Lipu te odlučuju obnoviti selo. Godine 1966. regionalni zavod za konzervaciju proglašava Lipu spomen mjestom – Lipa je uz Lidice (Češka) i Oradour sur Glane (Francuska) zabilježena kao jedno od tri mjesta koja su potpuno uništena za vrijeme Drugog svjetskog rata. Unatoč svemu, Lipa danas živi, ima 125 stanovnika i njene kuće su odavno obnovljene, ali, svake se godine na obljetnicu stradanja sela održava manifestacija „Lipa pamti“.

 

Nakon obilaska Lipe, oko 12 sati odlazimo na ručak. U Labin se vraćamo poslije 14 sati. Ovim posjetom Lipi dobili smo iako potresne tako i vrlo zanimljive i informativne podatke o zbivanjima u Drugom svjetskom ratu u našoj državi i našim krajevima za koja možda nismo niti bili svjesni da su se desila u ovakvoj težini.

Romina Grižančić,  3 O

 

Zagreb, 24.11.2018.

„Koji ćeš fakultet upisati?“ najčešće je pitanje koje će jedan maturant čuti nebrojeno mnogo puta, cijelu školsku godinu, od svih ljudi koje sretne.
Neki maturanti spremno odgovaraju „ime i prezime“ svog željenog fakulteta, dok drugi, koji su ipak u većini, samo sliježu ramenima.

Maturanti srednje škole Mate Blažine Labin imali su priliku na jednom mjestu saznati sve što ih zanima o fakultetu koji ih zanima, ali i istražiti što drugi fakulteti nude.

Dana 24. studenog 2018. godine, maturanti SŠMB pod vodstvom profesorice Majde Milevoj  Klapčić i Martine Lukež posjetili su smotru sveučilišta u Zagrebu, koja je bila otvorena od 22. do 24. studenog 2018. godine.
Učenici su ondje imali priliku posjetiti štandove svih fakulteta u Gradu Zagrebu, fakulteta iz cijele Hrvatske, ali i šire te se raspitati i doznati više informacija vezanih uz sam fakultet te upis na isti.
Osim korisnih informacija maturanti su mogli uzeti i besplatne letke i materijale za državnu maturu, ali i saznati gdje potražiti najbolje pripreme za maturu.

Osim štandova fakulteta, maturanti su mogli popričati sa predstavnicima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koji je na svom štandu nudio informacije o stanju na tržištu rada za pojedine grane koje zanimaju maturante.

Nakon sajma, profesorica Majda Milevoj Klapčić spremila je iznenađenje za sve polaznike izleta – besplatne karte za izložbu „Muzej prijateljstva“ koji je od 15. studenog do 2. prosinca dio postave muzeja Mimara. Naime „Muzej prijateljstva“ slavi ono naizgled obično, svakodnevno, tako poznato i jednostavno – žensko prijateljstvo.

Nakon lijepog iznenađenja posjetili su Hrvatski prirodoslovni muzej gdje su poslušali informativno predavanje o DNA, a kasnije su se i sami iskušali u izoliranju molekule DNA iz banane pomoću alkohola, deterdženta i soka ananasa. Kasnije su bili pravi detektivi te su trebali riješiti zločin – u kokošinjcu. Naime, iz tragova dlake koju su našli na poprištu zločina, koristeći pravu laboratorijsku opremu, trebali su izolirati DNA te otkriti tko je ukrao kokoš.

Zločinac je otkriven, maturanti su dobili ponešto više saznanja o željenim fakultetima, uživali su u „Muzeju prijateljstva“ i svi su se dobro proveli.
Povratak je bio u kasnim večernjim satima, ali ni to nije bio problem nakon lijepog dana provedenog u metropoli.

 

Walk the Global Walk – radionica u SŠMB

Na projektu Istarske županije Walk the Global Walk sudjeluje više od 14 škola, a među njima i SŠ Mate Blažine.  Zadatak projekta jest  promoviranje Ciljeva održivog razvoja koje su članice Ujedinjenih naroda usvojile 2015. godine, a sve sa ciljem da se  iskorijeni siromaštvo te osnaži borba protiv neravnopravnosti i nepravde. Također bitan cilj projekta je i  rješavanje pitanja klimatskih promjena. Iako su navedeni zadaci kompleksni i na njima treba itekako puno raditi završetak projekta predviđen je do 2030. godine. Projekt ove godine u svom fokusu ima sljedeće ciljeve održivog razvoja: održivi gradovi i zajednice, zaštita klime, mir, pravda i snažne institucije.

              

 

Projekt Walk the Global Walk  je bitno sredstvo za razvoj kritičke svijesti mladih o pitanjima s kojima se danas u svijetu  suočavamo. Želi nadahnuti i  potaknuti mlade da šire svijest među svojim vršnjacima o svim  navedenim ciljevima.

Ovim projektom predviđene su brojne aktivnosti za srednjoškolce. Tako se u našoj školi u srijedu 21. studenog  održala edukativna radionica koju su vodile suradnice na projektu iz Udruge Suncokret (centar za humanitarni rad) iz Pule. Radionici je prisustvovalo ukupno 24 učenika iz   1d, 1f, 2d, 2e, 3o i 3f razreda. Učili su kako razvijati edukativne materijale i pri tome se poticalo učenike da iznose  znanje, vještine i svoje stavove u vezi s ciljevima održivog razvoja gradova, ljudskim pravima i zaštitom okoliša. Pogotovo kod zaštite okoliša na sudionike radionice snažno je utjecalo prikazivanje radova Chrisa Jordana, fotografa koji je tijekom posjeta otoku Midway u središtu Tihog oceana, snimao ptice i životinje koje se guše u našem plastičnom otpadu (upaljačima, četkicama za zube, čepovima boca i ostalom otpadu).

Kreativnost i razmišljanje  učenika posebno je došlo do izražaja kad su zajedničkim snagama opredijelivali i prioritizirali sve one ustanove koje bi  grad morao imati da zadovolji potrebe i održivog razvoja i svih svojih građana. Ne manje interesa i zabave učenici su pokazali kad su prolazili kroz svih 17 obilježja tj. ciljeva UN ili dok su radili na tekstu i dovršavali priču o suživotu na našem planetu.

 

Nakon završene radionice sudionici su propitkivali o slijedećim radionicama što je i organizatore i profesore koji sudjeluju u organizaciji posebno razveselilo jer itekako ukazuje da postoji  interes za teme ljudskih prava i održivog razvoja.

Riječi učenika:

Stela Dermit: svidjelo mi se što smo uz grupno diskutiranje dolazili do brojnih  zaključaka o  tome kako spasiti naš planet za buduće generacije.

Matea Turković:Mislim da je poanta radionice bila kako i najmanje stvari koje činimo mogu pridonijeti našoj planeti i općenitom razvoju društva , i ako se svi barem malo potrudimo zajedno možemo napraviti veliku promjenu!

 

Tekst : Daniela Bošković Gobo

Foto: Sanja Gregorinić Trumić

 

Zagreb 17.11. 2018.

Subotnja jutra nisu uvijek stvorena samo za spavanje, a to najbolje znaju i učenici naše škole koji su u subotu, 17. studenog 2018., odlučili posjetiti Zagreb, odnosno sajam knjiga i muzeje, u pratnji profesorica: Majde Milevoj Klapčić, Martine Lukež i Sanje Gregorinić Trumić

Interliber – najveći sajam knjiga u Hrvatskoj

Dva sata slobodnog vremena na sajmu definitivno nisu bila dovoljna s obzirom na veliku ponudu, ali i velik broj posjetitelja. Jedva smo se kretali po Interliberu, imala sam osjećaj kao da svi Hrvati čitaju, a baš sam par dana ranije čula informaciju kako svaki drugi Hrvat čita knjige. Dobra ili loša brojka, prosudite sami. Većina našeg autobusa vratilo se kući bogatiji za knjigu, dvije, a neki čak i tri.

Sljedeća postaja bio nam je Muzej torture. Kao što samo ime kaže, muzej daje uvid u načine na koje se mučilo osobe tijekom srednjeg vijeka, ali i kasnije. Podijeljeni u grupe, učenici su dobili tablet pomoću kojeg su mogli otkriti više o svakoj spravi za mučenje, a za slikovito prikazivanje mučenja tu je za svaku spravu bio i kratki video. Od brojnih sprava koje smo imali prilike vidjeti spomenuti ću stup srama, giljotinu, kaveze, kruška, drobilice udova,stolice, ogrlice…mogu zaključiti kako su u srednjem vijeku stvarno bili okrutni, a eto shvatila sam i zašto se naziva mračno doba.

                             

Nakon  posjeta muzeju, uslijedila je prava avantura tj. potraga za blagom zagrebačkim ulicama. Naime Crna Kraljica nas je provela kroz stari dio Zagreba, odnosno Gradec, ispričala nekoliko zanimljivih legendi, pokazala grafite s najvažnijim ljudima iz Zagreba, a potom je naš zadatak bio u grupama otkriti gdje se nalazi njezino blago. Potraga nije bila laka jer nam je lukava Crna Kraljica postavila brojne zagonetke koje su vodile prema blagu. Kad smo konačno uspjeli naći svijećice za njezinu svjetiljku i njezino blago potraga je završila, a tako i naš izlet u Zagreb.

        

Ovo je bila jedinstvena prilika da trčimo po Zagrebu  i upoznamo i one male uličice koje inače ne primjećujemo. Zanimljivo je da smo vidjeli najstariji ljekarnu u Zagrebu, u kojoj se legalno mogao kupiti arsen, zmajska mast i slični pripravci. Naučili smo i da u Starom gradu imaju još uvijek plinske svjetiljke koje svaku večer pali jedan čovjek, a svaka svjetiljka ima i svoj broj.

                     

Za ovaj izlet mogu reći da je bio zabavan i definitivno drukčiji od drugih te nas čak ni zima nije spriječila da uživamo u tako lijepom subotnjem danu.