Sve objave od Vanesa Aničić

Zagreb, 24.11.2018.

„Koji ćeš fakultet upisati?“ najčešće je pitanje koje će jedan maturant čuti nebrojeno mnogo puta, cijelu školsku godinu, od svih ljudi koje sretne.
Neki maturanti spremno odgovaraju „ime i prezime“ svog željenog fakulteta, dok drugi, koji su ipak u većini, samo sliježu ramenima.

Maturanti srednje škole Mate Blažine Labin imali su priliku na jednom mjestu saznati sve što ih zanima o fakultetu koji ih zanima, ali i istražiti što drugi fakulteti nude.

Dana 24. studenog 2018. godine, maturanti SŠMB pod vodstvom profesorice Majde Milevoj  Klapčić i Martine Lukež posjetili su smotru sveučilišta u Zagrebu, koja je bila otvorena od 22. do 24. studenog 2018. godine.
Učenici su ondje imali priliku posjetiti štandove svih fakulteta u Gradu Zagrebu, fakulteta iz cijele Hrvatske, ali i šire te se raspitati i doznati više informacija vezanih uz sam fakultet te upis na isti.
Osim korisnih informacija maturanti su mogli uzeti i besplatne letke i materijale za državnu maturu, ali i saznati gdje potražiti najbolje pripreme za maturu.

Osim štandova fakulteta, maturanti su mogli popričati sa predstavnicima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koji je na svom štandu nudio informacije o stanju na tržištu rada za pojedine grane koje zanimaju maturante.

Nakon sajma, profesorica Majda Milevoj Klapčić spremila je iznenađenje za sve polaznike izleta – besplatne karte za izložbu „Muzej prijateljstva“ koji je od 15. studenog do 2. prosinca dio postave muzeja Mimara. Naime „Muzej prijateljstva“ slavi ono naizgled obično, svakodnevno, tako poznato i jednostavno – žensko prijateljstvo.

Nakon lijepog iznenađenja posjetili su Hrvatski prirodoslovni muzej gdje su poslušali informativno predavanje o DNA, a kasnije su se i sami iskušali u izoliranju molekule DNA iz banane pomoću alkohola, deterdženta i soka ananasa. Kasnije su bili pravi detektivi te su trebali riješiti zločin – u kokošinjcu. Naime, iz tragova dlake koju su našli na poprištu zločina, koristeći pravu laboratorijsku opremu, trebali su izolirati DNA te otkriti tko je ukrao kokoš.

Zločinac je otkriven, maturanti su dobili ponešto više saznanja o željenim fakultetima, uživali su u „Muzeju prijateljstva“ i svi su se dobro proveli.
Povratak je bio u kasnim večernjim satima, ali ni to nije bio problem nakon lijepog dana provedenog u metropoli.

 

Društvene mreže: ogledalo (ne)stvarnosti

Koliko puta vam se dogodilo da okinete savršenu fotku vaše preukusne i vrlo lijepo posložene večere? Naravno da sama ta fotka jednostavno ZAHTIJEVA da bude objavljena na nekoj društvenoj platformi, bio bi grijeh da se ne pohvalite njome, zar ne?
Slijedeći korak, vjerojatno i prije samog kušanja večere, jeste objavljivanje spomenute fotke uz neki od heštega poput #blessed, #food ili #perfectnight.

No, koliko je ta slika vjerodostojna? Pokazuje li ona stvarnost? Što je sa onom hrpom neopranog suđa koja vas čeka nakon kuhanja? Možda iza heštega skrivate činjenicu da tu večeru jedete sami ili se pak nikako ne osjećate toliko sretno i blagoslovljeno koliko bi se to moglo zaključiti iz vašeg opisa ispod fotke savršene večere.

A samo se sjetite da vi niste jedini koji tako postupaju.

Nitko na fejs ili instagram ne stavlja slike svojeg prljavog suđa ili nesloženog veša. Nitko ne stavlja fotke svojih prljavih tenisica, već samo fotke sa savršene šetnje predivnom šumom koja je tek prolistala.
Što su onda društvene mreže? Prikaz čega? Stvarnosti zasigurno nisu, jer da jesu, više ljudi bi stavljalo slike podočnjaka i raščupane kose koji te dočekaju nedjelju ujutro nakon cijelonoćnog ludovanja koje je, zasigurno, završilo na društvenim mrežama.

Nitko ne objavljuje slike sebe kada ima kakav nepoželjni prištić jer omojbože zar to da stavi?!
U obitelji vam se rodilo dijete? „Kako slatka beba“ biti će najčešći komentar ispod bebine slike na instagramu, ali to da se ta beba rasplakala nakon što joj je vaša bljeskalica izazvala privremenu sljepoću, to nitko neće vidjeti.

Naravno, nije svaka slika s interneta iscenirana i „lažna“, ali većina njih jeste, stoga nam je i teško biti normalni ljudi kojima je normalno vidjeti kakav prištić, nesloženi veš, neoprani tanjur, prljave tenisice ili pak celulit na slikama s ljetovanja.

Danas je sve češća ovisnost o društvenim mrežama, a za tu su se bolest već i otvorile ustanove koje te ovisnike liječe, no kako ne biti ovisan o iluziji savršenog života? Nije li to ono ka čemu svi stremimo – savršenstvo?

Ne postoji nikakva čarobna formula, nikakav algoritam, pomoću kojega ćemo moći filtrirati stvarno od nestvarnoga, ali te nas laži neće toliko pogađati kada sami sebi osvijestimo da biti nesvršen u svijetu koji te tako savršeno gura u marketinške kalupe pobjeda je sama po sebi.

 

Obrazovni sustav protiv kreativnosti učenika: Napravili smo suđenje sa svjedocima i presudili tko (ni)je kriv

Obrazovni sustav s jedne, a kreativnost s druge strane porotničke klupe. Suprotstavljene stranke jedna drugoj dobacuju prijeteće poglede. Tko je ovdje optuženi, a tko optužitelj? Kreativnost buntovnički tvrdi kako ju obrazovni sustav sputava, dok obrazovni sustav spušta glavu i sliježe ramenima mumljajući kako njega, pak, sputavaju svi živi. Ipak, obrazovnom sustavu okaljana je čast, optužen je da sputava i unazađuje kreativnost. Ima li dokaza za njegovu nevinost?

Zaustavite li slučajnog prolaznika na ulici i pitate li ga za mišljenje o našem (prerano) osuđenom obrazovnom sustavu, vjerojatno će vam reći da se previše uči napamet, kako se ne potiče logičko i kritičko razmišljanje te da se zanemaruje originalnost. Naš slučajni prolaznik vrlo će vjerojatno reći da od sustava očekuje da će poticati kreativnost i kod likovnjaka kao i kod malih prirodoslovaca.

Kako bih doznala što o kreativnosti u našem obrazovnom sustavu misle osobe koje su prošle ili još uvijek prolaze kroz sito i rešeto našega glavnog krivca, ispitala sam ključne svjedoke u ovom slučaju – umjetnike, učenike i studente. Oni su iznijeli svoje dokaze koji su uvelike utjecali na odluku porote, a kasnije i na odluku suca, odnosno sutkinje, čija me uloga zadesila. Teške sam muke odbacivala sve prerano donesene zaključke koje sam, kao i mnogi drugi, donijela na temelju predrasuda o obrazovnom sustavu – jer ako svi govore da je loš, onda zasigurno nije ništa bolji kada je u pitanju kreativnost, zar ne?

Suđenje je samo po sebi trebalo biti i više nego jednostavno; vjerovala sam da ću već nakon prvog dokaza protiv sustava završiti suđenje i naš obrazovni sustav osuditi na doživotnu kaznu kao krivca koji je usmrtio kreativnost. No, svjedokinje su već na prvom roku iznijele neke točke kojima bi se obrana mogla okoristiti. Krenimo redom.

Udarcem čekića zahtijevam tišinu. Proces može započeti, molim optužbu da iznese svoj slučaj.

 

Upoznavanje pojma kreativnosti

Pretpostavljala sam da će najviše kritika o zanemarivanju kreativnosti u ovom sustavu doći upravo od kreativaca – svjedoka koji su kroz taj sustav i prošli, no, nije bilo tako. Kako sam i sama nekoć bila članica optužiteljske stranke, postavljala sam svjedokinjama pitanja koja su pretežito bila orijentirana na osobna shvaćanja i viđenja kreativnosti u našem sustavu.

Iako svatko ima svoj pogled na kreativnost, svi se slažu da je kreativnost ono što nam olakšava da svakodnevno rješavamo razne probleme i tražimo izlaz iz različitih situacija, bez obzira koliko banalne bile.

– Kreativnost je za mene sposobnost rješavanja ‘problema’ na drugačiji, jednostavan, ali netipičan način. Sposobnost izražavanja i stvaranja vrijednosti, rekla je Marina, prvostupnica Primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci.

Karla, studentica novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, dosta je široko, ali i jednostavno, tumačila kreativnost.

– Samu sebe nikad ne bih nazvala kreativkom jer mi to zvuči pomalo pretenciozno. Smatram da je svatko od nas kreativan na svoj način, rekla je Karla, a čuvši njezin odgovor, zaključila sam da su kreativci poprilično skromni.

Početak kreativnosti najčešće je teško odrediti, kao i trenutak u kojemu ljudi postaju svjesni da su kreativni. Nekima je potrebna potvrda drugih kako bi shvatili da njihova djela valjaju i vrijede te da bi uvidjeli kako možda ipak jesu vrijedni i talentirani kreativci.
– Smatram da je nama kreativcima vrlo bitna potvrda onog što radimo; poput vjetra u leđa, potvrdila je svjedokinja Alison, studentica modnog dizajna u Zagrebu.

Neki svjedoci su tvrdili da im je nemoguće odrediti kada su postali ili čak i shvatili da su kreativni, jednostavno zato jer su takvima rođeni.

– Ne znam točno odrediti dob svojoj kreativnosti jer je ona prisutna otkad znam za sebe. Nikada nisam dobila neki AHA efekt i pomislila evo sad sam kreativna. To jednostavno dišeš, živiš, stvaraš, postojiš, rekla je Marijana, umjetnica koja je završila srednju umjetničku školu te Akademiju, a sada se aktivno bavi umjetnošću na više razina.

 

Nevinost sustava – stvarnost ili bajka?

Kako su moje svjedokinje i same bile, ili još uvijek jesu, dio našeg obrazovnog sustava, pitala sam ih što one misle o tome sputava li sustav kreativnost ili ju potiče, očekujući odgovore koji će našeg osuđenog baciti iza rešetaka. No, njihovi su mi dokazi i odgovori zapravo bili sasvim smisleni i razmislimo li, sasvim ispravni. Možda je naš obrazovni sustav ipak nedužan?

– Iako bih na prvu mogla odgovoriti kako naš obrazovni sustav sputava kreativnost, mislim da je to ono što svi mi tvrdimo, iako ne znamo ništa o tome. Ima primjera učenika koji su izrazito kreativni i onih koji nisu, a obrazovni sustav je tu konstanta, zaključila je Karla.
Marijana, koja je i sama bila i učenica i profesorica te stoga ima kompletnu sliku s obje strane obrazovnog spektra, rekla je kako joj je u cijeloj osnovnoj školi nedostajalo sati na kojima bi se mogla kreativno izražavati.

– Kao učitelj mogu reći da treba osuvremeniti likovnu kulturu u školama. Dati više sati likovnoj kulturi i stvaranju. Ipak od likovnog stvaramo razne kadrove profesionalaca. Nisu to samo likovni umjetnici. To su i arhitekti, frizerke, modne dizajnerice, inovatori, kazala je Marijana. Ja sam joj se, potiho, u sebi, pridružila i nakon kratkog premišljanja o njezinoj izjavi zaključila kako poticanjem kreativnosti ne stvaramo samo uspješne kreativce na likovnom i humanističko-društvenom području, već i na prirodoslovnom također.

Kako smo svi navikli kriviti sustav jer nekoga ‘sputava’ i ne ohrabruje, Marina je dosegla u srž problema i, iskreno govoreći otvorila oči svima nama koji u žaru okrivljavanja sustava ne stignemo vidjeti da “Obrazovni sustav ne potiče kreativnost, ali kao što i ime govori, to je sustav. Obrazovanje za masu. Kreativci su stvoreni da izađu iz okvira (sustava) ili nađu način kako okrenuti sustav u svoju korist. Zato sustav ne šteti kreativnosti, ako je zaista posjedujete”.

 

Od dokaza nevinosti do novih problema

Iako je sustav samo sustav, morala sam svoje svjedoke pitati pruža li on otpor kreativnosti, usprkos tome što ju ne sputava. Ima li kreativnost ipak svezane ruke?

Alison, govoreći iz vlastitog iskustva, ukazala je na još jedan problem koji se javlja kao rezultat podcjenjivanja važnosti uspjeha u nekom području koje nije isključivo vezano uz školski-naučeno gradivo.

– Još uvijek se pruža otpor (kreativnosti) i pružat će se još godinama ako se neke stvari uskoro ne promijene. Za svoje rezultate na državnom natjecanju (natjecanje iz vizualnih umjetnosti i dizajna – LIK) nisam dobila niti bod pri odabiru fakulteta. Samo su pojedini fakulteti, koji mi nisu bili u interesu priznavali, a ti su priznavali državno natjecanje iz bilo kojeg predmeta. Natjecanja iz prirodoslovnih predmeta donosila su bodove za umjetničke smjerove, a ne natjecanje upravo iz tog polja. Tako da zaista postoje velike rupe u našem obrazovanju, ne samo što se kreativnog izražavanja tiče, već i mnogih drugih stvari, kritički se osvrnula svjedokinja Alison.

Možda se naš osuđenik spasio krivice da u potpunosti sputava kreativnost, no činilo mi se da i dalje nije skroz nedužan jer ne priznaje bodove osvojene na umjetničkim natjecanjima, a to je samo jedan od problema koje možemo naći u strukturi samog sustava.

Nije upitno igra li obrazovanje ulogu u poticanju kreativnosti, no ono očito nije imperativ koji ima posljednju riječ. Naime, Karla je objasnila kako je “kreativnost spoj više faktora koji nije isključivo vezan uz obrazovanje”, a Alison dodala da su za kreativnost najbitniji poticaj i podrška obitelji i bližnjih, iz čega kasnije sve drugo polazi.

 

Dekompozicija problema kreativnosti

Zanimalo me potom što će svjedoci reći na pitanje kako, dakle, uspjeti kao kreativac u sustavu koji možda i nije toliko dužan povlačiti za ruku i tjerati učenike ili studente da budu kreativni? Pitala sam ih vrlo jednostavno – treba li pojedinac imati hrabrosti i samopouzdanja za takvo što?

– Definitivno mora imati veliko samopouzdanje i hrabrost. Mora nekada shvatiti da i ako dobije neku negativnu povratnu informaciju, da to ne umanjuje njegovu kreativnost. To je samo mišljenje od samo nekih osoba koje u tom trenutku nisu shvatile vašu kreativnost i poruku koju ste htjeli izraziti, kao iz topa je odgovorila Marijana.

Svi su lako pričali o problemu, ali od toga je obično teže probati smisliti rješenje. No, u ovome slučaju, upravo sam to htjela od svojih svjedokinja. Tražila sam ih da ponude kakav savjet kojim bi se pitanje kreativnosti ipak malo poboljšalo. Bilo mi je jasno da možda ne možemo u potpunosti kriviti sustav, ali se moralo priznati da on ima svojih mana. Alison je objasnila pravi problem iza krive interpretacije kreativnosti.

– Smatram da bi ljude najprije trebalo uputiti što je to zapravo. Kreativac ne znači da samo nešto nažvrlja i to je to, da je to jedino što zna i što ga zanima. Iza svakog rada najprije stoji ideja, inspiracija koja se dugo razrađuje kako bi se provela u dobro djelo. Živimo u dobu kada je dizajn jedna od najbitnijih stvari i proteže se u svakom aspektu. Krećući od mobitela, automobila, kuća, interijera, odjeće… Kako bi Steve Jobs rekao: “Dizajn je zanimljiva riječ. Neki ljudi misle da riječ dizajn označava kako neka stvar izgleda. Ali naravno, ukoliko dublje razmisliš, dizajn označava kako neka stvar radi”. Kada se to u sustavu shvati, promijeni način razmišljanja, tada će se stvari početi razvijati pravim tokom, zaključila je.

U tom sam trenutku shvatila – ako na kreativnost gledamo ovakvim očima, ona prestaje biti nešto uz što često vežemo pojam ekscentričnosti te postaje sastavni dio svake ljudske djelatnosti – čega je kreativnost od kada postojimo i dio, samo ju mi očito ne vidimo na taj način.

 

Prava kreativnost neće se utopiti u sustavu

Na kraju suđenja, svi su okupljeni stajali u tišini, razmišljajući o izrečenim stvarima, a sama optužba postala je zanemariva. Činilo se da sustav uistinu ne otežava kreativcu, ali mu ni ne pomaže, no zaključila sam da je to zapravo očekivano jer je sustav u suštini – samo sustav. Marijana je dala svoju zaključnu riječ i poslala poruku svim kreativcima.

– Moj savjet je da imate povjerenja u sebe i svoju kreativnost i svoju originalnost. Bez obzira na sustav, pokupite ono najbolje iz njega i od toga stvorite najbolje za daljnji vlastiti razvoj, poručila je.

Marina je stavila točku na ‘i’ savjetom koji bi svakome mogao uvelike pomoći, a time je ujedno i zapečatila sudbinu obrazovnog sustava kojemu je optužba, možda i dalje malo nevoljko, skinuta s vrata.

– Ako ste zaista kreativni, nećete se utopiti u sustavu. Mislite na sadašnjost, ne poistovjećujući se sa stavovima okoline koja vam pripisuje određene vrijednosti. Okolina često ne zna vaše prave vrijednosti, samo na vama je da se iskažete. Ukoliko zaista imate što za pokazati, prije ili kasnije će to doći na vidjelo, zaključila je studentica Primijenjenih umjetnosti u Rijeci.

 

Konačna presuda

Bez obzira na ishod ovog suđenja, ono će se zasigurno ponavljati iz godine u godinu, sa svakom novom generacijom učenika i studenata. Naš je osuđenik, nakon dugog saslušanja svjedokinja, oslobođen krivnje, barem što se ove generacije tiče. Dokazi koji su mi izneseni, uvjerili su me kao sutkinju da je naš sustav nevin.

Iako sam bila iznenađena time da nitko prstom nije upro u obrazovni sustav kao na glavnoga krivca, jer obično većina upravo to i radi, bilo mi je drago jer sam vidjela da ima mladih ljudi koji su spremni pokazati da su, bez obzira na sustav, upravo oni ti o kojima ovisi njihov vlastiti (kreativni) uspjeh, kao i neuspjeh.

Možda će vas ovo suđenje inspirirati da sljedeći put, kada (prerano) optužite naš obrazovni sustav, stanete i razmislite koliko taj sustav, koji mora biti adekvatan i za matematičara koliko i za slikara, ima mogućnosti da vam pomogne. Tko zna, možda se svi skupa prestanemo toliko žaliti, a počnemo više raditi – možda nas tada rezultati i iznenade!

 

Laži savršenog ljeta

Ljeto je vrijeme odmora.

Školarci imaju tri mjeseca slobode, zaposleni ljudi odlaze na godišnje odmore, jede se sladoled i uživa na plažama. Odlazi se na zabave, pučke fešte i sve luđe i luđe party-je.
Nose se prozračne haljinice, kratke hlačice, sandale…
Sve miriše na kremu za sunčanje, sol i morski povjetarac. Cvrčci uživaju i mahnito cvrče na ljetnoj žezi.

Sve je savršeno.

… osim ako ste osoba kojoj ljeto predstavlja mučenje jer nema „savršeno“ tijelo koje samo čeka da obuče kupaći i legne na plažu, jer ne ide na lude party-je gdje se slika u žaru predobre zabave i stavlja insta story-je da svi vide koliko im je ludo.

Zapravo, ljeto je najveća noćna mora svakome tko dopušta da mu mediji stvaraju sliku savršenog ljeta.

Čim otvorimo instagram, prva stvar koju većina vidi upravo je fotografija sretne žene savršenog tijela, na plaži, dok ispija koktel, ili pak slika sa nekog provoda, ili nekog otmjenog ručka koji izgleda kao da košta koliko i prva rata udžbenika današnjeg školarca.

Sve nam te fotografije polako, ali sigurno daju osjećaj kako je naš život, naše ljeto, sve samo ne savršeno. Čini nam se kao da je naše ljeto upravo suprotno od savršenstva.

Sram nas je obući kratke hlače jer naše noge nisu tako savršeno glatke kao noge nekog modela, a da niti ne pričamo o celulitu! Pa zar da idem na plažu gdje me svi vide s tim nogama?!

Zar da propustim glavni događaj i ne idem na tu xy zabavu gdje zapravo ne želim ići, a čiji je ulaz rigorozno skup, ali moram, jer želim biti društveno prihvaćena? Pa bolje da ne ručam narednih dva tjedna nego da to propustim!

Zar ja da budem ta osoba koja neće ići na ljetovanje u neki egzotični, nepoznati kraj? Dignuti ću kredit samo da drugi vide kako je i meni dobro u životu!

Zar moja djeca neće posjedovati taj najnoviji ljetni trend, štogod da on bio i koliko god da on koštao? Zar da se loše osjećaju?

Zar da ne platim kćerki uklanjanje celulita i depilaciju cijelog tijela? Pa ne mogu je poslati u svijet dok se loše osjeća u vlastitoj koži

Ili mogu li?

Problem današnjice je u tome što toliko težimo savršenstvu da svi postajemo kopije, svi težimo tome da postanemo Barbie i Ken lutke s kojima smo se kao djeca igrali, jer u njihovom svijetu sve je savršeno.
No, izgleda da smo zaboravili kako su i te lutke imale svoje nesavršenosti; ponekoj je oko bilo malo krivo naslikano, neka bi imala kap crvene boje na bijelim zubima… a mi imamo celulit, dlake, prištiće, malo novaca, kredite, stres, premalo vremena i premalo samopouzdanja.

Na vlastite smo „mane“ počeli gledati kao da su one invaliditet koji nas sprječava da činimo ono što želimo, koje nas sprječavaju da se osjećamo dobro u vlastitoj koži.

Da li zbog tog celulita ne možeš hodati?
Da li će biti smak svijeta ako ne odeš na ljetovanje, već taj novac iskoristiš za nešto što ti zapravo treba?

Zbog čega se trudimo impresionirati svih oko sebe i pokazati im da imamo glamurozan, uzbudljiv život? Da imamo više novaca nego što si možemo niti priuštiti razmišljati da imamo?

Zbog čega nam je teško biti ono što jesmo i time biti zadovoljni?

Ovaj tekst se ne svodi na nesigurnost koju osjećaš kada obučeš kratku haljinu pa ti celulit pod određenim svjetlom dolazi do izražaja. Ovaj tekst ovdje je kako bi se zapitali je li ovaj život kojega smo izgradili oko like-ova na instagramu ili fejsu ono što želimo živjeti, trebaju li nam ostali zavidjeti na našem uzbudljivom životu kako bi se osjećali vrijedno? Trebamo li izgledati kao da ne starimo, kao da nam gravitacija ne vuče kožu i tijelo prema tlu? Hoćemo li tada biti zadovoljni?

Ili bi jednostavno trebali živjeti svojim životom, punim plućima, onako kako nas to čini sretnima?

Zato, ako ti se ta haljina sviđa, obuci ju, tvoj celulit, tvoje dlake, tvoji nedostaci, oni ne pokazuju koliko vrijediš. Svi oni mogu nestati, celulit se može izgladiti, dlake počupati, no ono što ne može riješiti kozmetičar i poprilična svota novaca jeste tvoja osobnost.

Budi ono što jesi, zaboravi na savršeno tijelo, na savršen život.
Raduj se onome što imaš i vidjet ćeš da će i tvoje naizgled nesavršeno ljeto biti, definitivno ne savršeno, već naprosto lijepo, ugodno i ispunjavajuće.

Zaboravi na tuđe primjedbe, na trendove, na popularne stvari kojima nam mediji bodu oči. Ne slušaj ih. Budi ti, jer u svijetu gdje svi glume naizgled savršene lutke, vidjeti stvarno ljudsko biće koje poštuje sebe i sve svoje mane, pravo je osvježenje koje ti niti jedno ljetovanje neće pružiti.

 

Fascinantna plava boja

Pitate li ljude na ulici koja im je najdraža boja, neće vas iznenaditi da će vrlo mnogo ljudi odgovoriti plava, štoviše, plava boja je, prema istraživanjima, najdraža boja većine stanovnika u čak 10 zemalja na nekoliko kontinenata.

Plava boja predstavlja slobodu, intuiciju, maštu, inspiraciju, mudrost i još mnogo toga, barem onima koji su nešto duhovniji.

Tolika ljubav prema plavoj boji ima i znanstveno, meni mnogo draže objašnjenje, naime plavi pigment, za razliku od npr. zelenog ili crvenog, izuzetno je rijedak u prirodi.

Čak ni vaše plave oči nemaju plavog pigmenta.

Kako to da su onda plave? Mogu li biti plave BEZ plavog pigmenta?

Fiziku iza plave boje otkriti ću vam uskoro.

Koliko je plava boja rijetka dokazuje i činjenica da vrlo malo životinjskih vrsta posjeduje tu boju. Najpoznatije plave životinje su leptiri, ptice, te neke vrste majmuna čija je stražnjica upravo u većini najdražoj boji.

Plava boja u životinja još je poprilično neobjašnjena sa znanstvene strane jer je neobično to što se plava boja razvila na način koji ne uključuje sintezu pigmenta u tijelu.

Kako to da je onda plavo krilo leptira plavo?

Plavu boju životinje, kao i naše oči, imaju, ne zbog pigmenta, već zbog specifične strukture krila, tj. šarenice oka.

Naime, polikromatska svjetlost (bijela boja) koja pada na krilo leptira razdvaja se na boje na taj način da su reflektirani valovi svih boja, osim plave, nekoherentni, zbog čega se oni poništavaju te se te boje zbog toga ne vide. Reflektirana zraka plave svjetlosti koherentna je sa ostalim zrakama plave svjetlosti koje se reflektiraju sa površine, u ovom primjeru sa krila leptira, zbog toga ih naše oko vidi kao plavu boju.

Plavo ljudsko oko plavo je isto tako zbog svoje strukture.
Plavo „oko“ na paunovom peru? Također strukturalnog postanka.

Fascinacija plavom bojom možda dolazi upravo zbog činjenice da je njezin nastanak čisto strukturalnog, a ne kemijskog postanka kao što je slučaj kod ostalih boja.
Što se tiče samog plavog pigmenta kod leptira, za sada je pronađena tek jedna vrsta leptira koja ga posjeduje.

Nedvojbeno je kako plava boja već tisućljećima fascinira ljude, pomislili bi kako će sa njezinim istraživanjem njezin misterij biti riješen, no pokazalo se kako plava boja ne prestaje oduševljavati, možda je upravo i zbog toga najdraža boja mnogih ljudi, uključujući i mene same.

 

 

Tablica preuzeta sa https://today.yougov.com/topics/international/articles-reports/2015/05/12/why-blue-worlds-favorite-color

 

Ocjene između – biti ili ne biti?

Kraj školske godine doslovno je iza ugla. Ovo je vrijeme rezervirano za završne ispite, popravke ocjena te nadoknađivanje svih onih gradiva za koje smo uvijek tvrdili kako „imamo još vremena naučiti“.

Mislim kako nam je sada došlo do glave kako tog vremena baš i nemamo.

U svoj toj zbrci i strci čekaju nas i oni završni dani kada se zaključuju ocjene. To je vrijeme posebno stresno svakome kome su ocjene „negdje između“, a stvarno, stvarno, stvarno im treba taj bod za prosjek.

Neki se učenici sada bore za dvojke, jer im popravni uistinu ne zvuči bolje od kupanja i odmaranja. Nije ni čudno da su profesori upravo sada najviše zaokupljeni s ispravcima, pokušavajući dati učeniku šansu da ne treba ići na taj mrski popravni.

No što je sa drugim učenicima čija je ocjena također negdje između? Da li se takve učenike sada zapostavlja zbog onih koji su u opasnosti od popravnog roka?

Pa, mora se priznati kako ponekad jesu.
Je li to u redu?
Pa, mora se priznati kako baš i nije.

Naravno, sasvim je u redu da se učenicima da šansa da dođu do te prolazne ocjene, no onda smatram kako bi bilo pošteno da se i drugim učenicima da šansa da poprave svoje ocjene.

Nije isto ako se cijele godine trudiš i malo ti fali za tri, četiri ili pet, ili ako na kraju godine ideš ispravljati po nekoliko gradiva za dva. Mislim da se takva dva slučaja niti ne smiju poistovjetiti i staviti u istu razinu.

Svaki učenik zna koliko se priča o tim „skoro dvojkama“, a koliko se malo priča o tim „skoro vrlo dobrim, dobrim ili odličnim“ ocjenama.

Želim istaknuti kako bi trebali, ne zanemariti one kojima malo fali do prolazne ocjene, već se više posvetiti onima koji bi mogli i htjeli podići svoju ocjenu, a imaju predispozicije za to, jer i onaj odličan učenik bi htio imati prosjek makar za bod veći, baš kao i onaj koji moli dva.

Teško je kao profesor naći vremena i živaca za sve te učenike koji su između dvije ocjene, no vjerujte kako je teško biti učenik koji se trudi, a na kraju ne dobije priliku da svoju ocjenu popravi i podigne, a netko tko baš i ne radi toliko ima po nekoliko šansi da dođe do te dvojke.

Možda bi trebali davati malo više prilika i takvim učenicima, koliko god te skoro dvojke bile u opasnosti od popravaka, na kraju krajeva, jedinica se svakome može dogoditi, no to da cijelo polugodište ispravljaš tjedan dana prije završetka škole sasvim je druga priča.

Zato postavljam pitanje, kome bi se trebali više posvetiti? Bi li možda trebali više vremena odvojiti za one koji ne pate od straha od popravnog roka?

Svatko tko zna kako je to boriti se za višu ocjenu u isto vrijeme kada oni koji imaju jedan ispravljaju svoje ocjene mogu potvrditi da je ponekad teško doći na red.

Zato svim ispravljačima i podizačima ocjena želimo sretnu borbu!

 

Društvene mreže neizostavni su dio naših života

Tehnologija je uistinu prozor u svijet.

Svatko od nas mora priznati kako je na mobitelu, kompjutoru ili televizoru možda malo više vremena nego što bi to htjeli. Lako je izgubiti pojam o vremenu kada na dlanu imaš cijeli svijet, a društvene mreže postale su pravi opijati 21. stoljeća.

Često nam se dogodi da postanemo tako uvučeni i prilijepimo se za ekran, a vrijeme prolazi. Kasnije se čudimo kako to da ništa ne stignemo.

Stalno čujemo ljude kako kritiziraju da su „ti mladi samo na tim mobitelima“ i da „stalno nešto tackaju po njima“. Često nailazimo na članke koji nam govore i po stoti put objašnjavaju zašto je nezdravo i opasno stalno visiti na mobitelima, te kako su društvene mreže opasne.

No, činjenica jeste da niti jedan od tih članaka, pa ni od tih ljudi koji kritiziraju društvene mreže i internet, nisu napravili značajni pomak ka tome da se mobiteli i kompjutori manje koriste.

Štoviše, uporaba tehnologije i društvenih medija svakim je danom sve veća.

Baš zbog te činjenice da se društvene mreže i Internet neće tako skoro prestati koristiti, čak se ni vrijeme našeg korištenja istog neće smanjiti, ja ću navesti, za promjenu, dobre strane društvenih medija, jer nije sve tako crno kao što to često prikazuju.

Društvene mreže su prije svega zabavne, mislim da to i dokazuje broj njihovih korisnika.

Iako mnogi tvrde da su opasne, što i mogu biti, društvene mreže ipak jačaju karakter. Učiš se nositi sa negativnim komentarima, sa kritikama te sa uspoređivanjem s drugim ljudima.

Svi trebamo osvijestiti kako fotografije koji ljudi stave na takve platforme nisu vjerodostojan prikaz njihova života, već samo najbolje od najboljeg što imaju za ponuditi, no ipak ta idealizirana slika svakodnevnog „savršenog“ života može biti jako dobar motivator da se pokrenemo i napravimo promjenu u vlastitom životu.

Društvene mreže izvor su nepresušne inspiracije. Toliko ljudi koristi društvene mreže, toliko ljudi se bavi različitim stvarima, toliko ljudi ima talente koje možda još nikada prije nismo vidjeli, upravo zato su društvene mreže pravo vrelo inspiracije za svakoga kome ona u tom trenutku nedostaje.

Moram spomenuti i kako kroz društvene mreže možemo steći poznanstva, stupiti u kontakt sa ljudima s kojima to ne bi bili u mogućnosti da nema društvenih mreža.

Osim tog zabavnog dijela, društvene mreže nam nude bezbroj mogućnosti da nešto novo naučimo. Nisu sve informacije na koje ćemo naići točne, ali svakako nisu sve netočne. Onom tko želi učiti i društvene mreže biti će neizostavan način prikupljanja znanja.

Putem društvenih mreža možemo popularizirati i pokazati naše talente te ono što mi radimo. Ako ste umjetnik, ako se bavite ručnim radom, glazbom ili sasvim nečim trećim, onda vam društvene mreže mogu pomoći da vas svijet prepozna, a to svakome tko se bavi kreativnim radom itekako treba, koliko god on bio skroman.

Mogla bi nastaviti nabrajati sve dobre strane društvenih mreža, no smatram kako je ovo za sada sasvim dovoljno.

Želim istaknuti kako se često okreće pozornost na negativne strane da zaboravimo na one dobre koje su uistinu dobre.

Bilo kako bilo, društvene mreže i Internet neizostavni su dio naših života, stoga je uzaludno stalno ih kritizirati, iako se slažem da treba obratiti pozornost na njihove mane i opasnosti, no mogli bi za promjenu unijeti i malo pozitive u cijelu tu zavrzlamu oko tih „ubojica društvenih interakcija“. Možda će se tada i naše mišljenje o njima popraviti.

 

Rat usmenih i pisanih provjera

Zadaće svakog učenika, osim naravno klasičnih zadaća, jesu redovito učenje, priprema za ispite, praćenje na satu te aktivno sudjelovanje u nastavi.
Mnogo puta mi učenici imamo teškoća sa organiziranjem vremena, a nerijetko se dešava da zbog škole zapostavimo prijatelje ili pak zbog prijatelja zapostavimo školu.
Kako uistinu nije lako pratiti naš obrazovni program i još k tome imati kakav takav društveni i privatni život, svakom je učeniku posebice milo kada dođe na sat a dočeka ga nenajavljena provjera ili usmeno ispitivanje.

Naravno, rečenica koju svaki profesor za vrijeme jednog školskog dana ponovi minimalno tisuću puta je „Trebate učiti redovito, tada nećete imati problema.“ no istina je da vas nikakva količina učenja i spremanja ne može pripremiti na stres koji vas cijeloga obuzme kada vas zadesi kakva školska nepogoda, tj. nenajavljena provjera.

Što učenici misle o nenajavljenim ispitivanjima i provjerama? Koje zlo od ova dva je manje – usmena ili pisana provjera?

Koji način ispitivanja znanja učenici smatraju pravednijim?

Kako bi dobila odgovore na postavljena pitanja, provela sam anketu u dva gimnazijska razreda; 3.o. i 3.f.

Nakon analize podataka, došla sam do ovih statističkih zaključaka:

1. Preferirate li usmena ispitivanja ili kratke pisane provjere?

67% učenika više „voli“ pisane provjere od onih usmenih, 26% učenika preferira usmene, dok, pogađate, 7% učenika ne voli ni jedne ni druge.

2. Koji oblik provjeravanja znanja, pisani ili usmeni, smatrate da se pravednije ocjenjuje? Zašto?

82% učenika kaže kako se pisane provjere pravednije ocjenjuju, njih 13% kaže kako su usmene provjere vjerodostojnije, a 5% učenika smatra kako pravednost ocjenjivanja ovisi o profesoru.
Učenici koji smatraju da se pisane provjere pravednije ocjenjuju navode kako je to tako zbog toga jer svi imaju ista pitanja i iste kriterije te kako se kroz pisane provjere točno vide točni i netočni odgovori te kako je bodovni prag za sve jednak, stoga se ne mogu namještati ocjene – objektivnost profesora mnogo je veća.
Oni učenici koji smatraju da se usmene provjere pravednije ocjenjuju kažu kako kod usmenih provjera ne postoji šansa prepisivanja kao kod pisanih.

3. Imate li češće usmena ili pisana ispitivanja?

90% učenika slaže se kako češće imaju pisane provjere, dok 3% smatra da su usmene učestalije. 7% učenika drži kako imaju i usmene i pisane provjere podjednako često.

4. Koji oblik ispitivanja bi, da možete, ukinuli, usmeni ili pisani? Zašto?

64% učenika smatra kako, kada bi imali mogućnost da se to učini, usmenim ispitivanjima treba urezati ime u prošlosti i ne ih više provoditi. Mnogo manji broj, njih 13% smatra kako bi trebalo ukinuti pisane provjere. Tek 2% drži kako bi najbolje bilo jednostavno ukinuti oboje, a 21% njih kaže kako ne treba ukinuti ni jedno ni drugo.

Oni učenici koji smatraju da treba ukinuti usmene provjere svoj odabir argumentiraju time da se kod usmenih provjera ocjena poklanja sukladno tome koga učenika profesor više preferira. Također kažu kako se je mnogo teže koncentrirati te kako imaju malo vremena za razmisliti o odgovoru. Navode i kako su usmena ispitivanja preduga.

Učenici koji bi ukinuli pisane provjere kažu kako je na njima lako prepisati te da se kroz usmene provjere bolje vidi koliko učenik uistinu zna. Također navode kako je lakše provjeriti razumijevanje gradiva jer pisana provjera traži definiciju, dok usmena provjera traži njezino pojašnjenje.

Argumenti učenika koji bi ukinuli oboje vezani su uglavnom uz dodatni i nepotrebni stres koji nam nenajavljene provjere donose te smatraju kako učenici uče samo za ocjenu, a ne za znanje.

Učenici koji ne bi ukinuli ni usmene ni pisane provjere kažu kako oboje imaju svojih prednosti; kroz usmene učenik razvija svoju dikciju i izražavanje te se uči kako pobijediti tremu od javnog govora, a za pisane kažu kako se kroz pisane provjere može temeljno provjeriti znanje te kako je to materijalni dokaz njihova znanja.

No čak i oni koji ne žele ukinuti niti jedno od ponuđenog kažu kako bi bilo dobro da se barem smanji količina gradiva koja će se ispitivati, te kažu kako bi htjeli kada bi se oni koji prepisuju i kaznili, jer prepisana ocjena i naučena ocjena nisu i ne smiju biti iste.

Netko je rekao kako ne bi ukinuo ni jedno ni drugo jer su i usmene i pisane provjere jednako loše, zaključak donesite sami.

Ovom anketom željela sam skrenuti pozornost na ono što učenici misle o provjeravanju znanja te kako oni gledaju na pravednost ocjenjivanja i pronalaze li možda kakve propuste u svakom od ova dva tipa ispitivanja. Naravno, sve ovisi o profesoru na koji će način ispitivati znanje, no želim skrenuti pažnju na ono što učenici smatraju pravednim, a što ne. Isto tako, iz ove se ankete jasno vidi kako učenici nisu samo podmukli tinejdžeri koji iz svega pokušavaju izvući korist, već kako su oni pravi mladi ljudi koji razmišljaju svojom glavom i vide propuste u našem obrazovnom sistemu, no kako nemaju dovoljno „prostora“ za izraziti svoje mišljenje.

Možda ako počnemo uvažavati učenike i ne ih gnječiti sa svih strana sa provjerama koje oni smatraju nepravednim i nekorektno ocjenjenim, što samo donosi njihovo odustajanje od učenja, jer ako on može dobiti dva na lijepe oči, zašto ne bi i ja?, možda ćemo tada dobiti i bolju radnu atmosferu, bolje međuljudske odnose. Možda, ako počnemo uvažavati mišljenja učenika, oni sami više neće biti „podivljale pubertetlije koje su iz generacije u generaciju sve gori“. Također, ako učenici počnu uvažavati i poštivati profesore, jer realno nismo ni mi bajni i sjajni, tada će i nama biti bolje. Lako se je kao učenik žaliti na profesora da previše traži, no ta optužba nema pokrića ako taj učenik  ništa ne radi.

Koliko poštivanja učenik prema profesoru pokaže, toliko mu poštivanja profesor vrati.

No sve je to možda, a jedino sigurno jeste da bez promjena neće biti ni rezultata.

 

Međužupanijska smotra GLOBE-a u našoj školi

Dana 9.03. naša je škola bila domaćin međužupanijske smotre GLOBE.

GLOBE je kratica za globalno učenje i opažanje za dobrobit okoliša, a ove godine na međužupanijskoj smotri iz Istarske, Primorsko – goranske i Ličko – senjske županije natjecalo se ukupno 5 škola; Osnovna škola Veli Vrh Pula, srednja škola Buzet, Prirodoslovna i grafička škola Rijeka, osnovna škola Rikard Katalinić Jereto Opatija te domaćini, srednja škola Mate Blažina Labin.

Škole su prezentirale što su radile tijekom 2017./2018. godine. Nakon odrađenih prezentacija međužupanijsko stručno vijeće konzultiralo se oko bodovanja te rangiranja najuspješnijih škola.

Naša škola koju su predstavljale učenice 3.f. razreda Magdalena Zahtila, Eliza Vickić i Vanesa Aničić plasirale su se na prvo mjesto sa viskokih 96,3 boda, pod mentorstvom profesorice Olivere Tadić i Čede Perko.

Kako naša škola ove godine slavi 20 godina provođenja i sudjelovanja u GLOBE programu, sudionici međužupanijske smotre imali su prigodnu zakusku te se na kraju zasladili tortom.

Čestitamo svim sudionicima te s isčekivanjem čekamo konačne rezultate sa ljestvicom pozvanih na državno natjecanje, a do tada curama naše GLOBE ekipe držimo fige!

 

 

Županijska smotra Lidrana 2018.

Dana 15. veljače 2018. godine u Zajednici talijana Circolo Puli održana je županijska smotra literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva za učenike osnovne i srednje škole pod nazivom Lidrano.

Iz naše škole na županijskoj smotri sudjelovale su tri učenice; Lucija Miletić, učenica 1.o razreda pod mentorstvom profesorice Ane Paliska, koja je svojom interpretacijom pjesme Elis Lovrić „Kolor“ oduševila prosudbeno povjerenstvo, Nikolina Pastorčić, učenica 1.f. razreda pod mentorstvom profesorice Branke Komljenović sa intervjuom s malodm sportskom nadom, te Vanesa Aničić, učenica 3.f. razreda, također pod mentorstvom profesorice Branke Komljenović.

S ponosom moramo istaknuti kako su Lucija i Nikolina predložene za državnu smotru, no ipak konačne rezultate doznati ćemo tek za nekoliko tjedana.

Pa, što se zapravo radi na smotri Lidrana? Kratko rečeno – uživa.
Svi sudionici mogu pogledati dramsko-scenske izvedbe učenika osnovnih i srednjih škola iz cijele županije, mogu prošetati Pulom, te svakako prisustvuju takozvanim „okruglim stolovima“ gdje ima članovi prosudbenog povjerenstva kritiziraju ili hvale (ili oboje) njihove radove.

Luciji i Nikolini čestitamo te im želimo još mnogo uspješnih Lidrana! ?