Književnica, političarka, pedagoginja, učiteljica i jedna od prvih svjetskih socijalistkinja rođena je u Labinu 14. veljače 1844. godine. Otac joj je bio ugledni labinski podestat Giovanni Martinuzzi iz građanske obitelji koja se početkom 18. stoljeća doselila iz Furlanije. Kao većina njenih vršnjakinja iz ondašnjih obitelji intelektualaca, imala je sve preduvjete da postane učiteljicom. U 32 godine karijere radila je s djecom radnika i seljaka u školama od Trsta do Starog Grada na Hvaru te postala omiljena „učiteljica siromašnih“.

Autorica je mnogih pedagoških studija i udžbenika za osnovnu školu te Mnemoničkog priručnika (Manuale Mnemonico) sa shemama koje olakšavaju pamćenje gradiva. Zbog načina pisanja i političkih razmišljanja, za vrijeme austrijske vladavine često su joj djela bila cenzurirana ili se uopće nisu tiskala.

U ožujku 1888. godine utemeljila je časopis Pro Patria. Početkom 20. st. politički se aktivirala i strasno zastupala ideje humanog socijalizma te je objavila svoje najpoznatije djelo socijalnog karaktera, poemu Ingiustizia (Nepravda). Bila je prva istarska socialistkinja pa je nazivaju i „la donna  rosa – crvena žena“; održavala je mnogobrojne javne govore, zastupajući prava djece, radnika i posebno žena, zalagala se za suradnju hrvatskog i talijanskog naroda u Istri. Bez obzira na svoje građansko porijeklo, život je posvetila borbi za najsiromašnije, radnike i seljake, njihovom obrazovanju i izjednačavanju njihovih prava s bogatijima.

Svoj početak u političkom životu iskazala je sljedećim riječima:

“Otkrila sam, puno širi horizont, različit način gledanja, promatranja, shvaćanja različitih manifestacija društvenog života. Ljubav prema domovini podređena je u mom srcu ljubavi prema potlačenima i patnicima svih domovina.”