You are here
Home > Škola bez bola > Rudarski Sretno

Rudarski Sretno

U ponedjeljak, 4. veljače 2019., učenici trećih razreda koji pohađaju izbornu nastavu povijest i kemije imali su priliku poslušati jedno zanimljivo predavanje o labinskom rudniku. Naime, ugostili smo gospodina Željka Radeljevića. Gospodin Željko radio je kao inženjer u Istarskim ugljenokopima Raša te nam je uz pomoć brojnih karti i skica slikovito dočarao način rada rudnika.

Uz pomoć originalnih karti imali smo priliku vidjeti gdje su se sve na području Labinštine nalazili opkopi, rudarska okna te vidjeti cijelu mrežu podzemnih hodnika koji su činili rudnik. Iako nam se činilo da znamo sva mjesta gdje se ulazilo u rudnik, ipak smo se prevarili otkrivši da je rudnik bio puno složeniji i veći kompleks. Štrmac, Rabac, Krapan, Raša, Plomin, i još brojna područja povezivao je rudnik.

                        

Jedan od najzanimljivijih dijelova sata bio je analiza popisa proizvodnje ugljena i zaposlenih osoba po godinama, od 1914. do 1990. godine. Iz ovog povijesnog izvora saznali smo da je najveća proizvodnja ugljena bila u vrijeme Drugoga svjetskoga rata, i to 1942. godine, zbog toga jer je to godina kad Italija koristi najviše ugljena za potrebe ratovanja. U to se vrijeme eksploatiralo 1 157 081  tona ugljena godišnje. Zanimljiv je i podatak da je najmanja proizvodnja ugljena bila 1921. godine u vrijeme pobune rudara tj.  Labinske Republike, a iznosila je 79 346 tona.. Što se tiče broja zaposlenih u rudniku najveći broj zaposlenih bio je 1963. godine čak 7290, a te se godine proizvodilo 852 140 tona ugljena; najmanji broj zaposlenih bio je  1980. godine samo 1450 rudara koji su proizvodili 241 936 tona ugljena. Prije zatvaranja rudnika 1990. godine proizvodilo se 155 506 tona ugljena godišnje.

                      

Uvjete rada u rudniku najlakše se moglo opisati riječima mračno i klaustrofobično, ali osim toga u rudniku je prevladavala i vlaga. Prosječna vlažnost zraka u hodnicima jame iznosila je oko 98, 99%, ali je u sve dijelove rudnika bila postavljena ventilacija koja je brinula o tome da ipak do rudara dolazi dovoljna količina kisika. Osim problema vlažnosti zraka, u rudniku se najviše strahovalo od eksplozija ili takozvanih gorskih udara, do kojih je dolazilo kao posljedica pucanja visoke krovine. Eksplozija koja je oduzela najviše života bila je ona iz 1942. kad je poginulo preko 300 ljudi; jedan dio zbog same eksplozije, ali većina zbog posljedica eksplozije prilikom spašavanja unesrećenih. Zadnja eksplozija u rudniku dogodila se daleke 1947.godine kad je poginulo 70 rudara. Upravo zbog čestih eksplozija, već je 1910.godine utemeljena Prva četa spašavanja u Raši.

Osim što smo saznali o radu rudnika te proizvodnji imali smo priliku i iz prve ruke doznati  kako je izgledao radni dan rudara. Rudari su već u sedam sati odlazili na posao, dolazili do današnje Lamparne te bi se tamo presvukli u prljavu robu za rad, uzeli svoj broj, svoju svjetiljku i obavili jutarnju prozivku. Nakon toga bi odlazili do okna te se spuštali u rudnik. Nakon što su unutar rudnika dobili plan rada, oni odlaze na svoja dodijeljena područja te rade do 14 sati. Nakon toga slijedi prozivka da bi se vidjelo jesu li došli svi rudari te se vraćaju oknom na površinu. Potom odlaze u Lamparnu, vraćaju lampe, presvlače se u čistu odjeću,  a oni rudari koji su bili samci često su odlazili i u takozvani “Cetrti obrok” gdje su dobivali besplatne obroke, a ponekad su se tamo i okupljali sa svojim kolegama, da se provesele nakon teškog radnog dana. Zanimljivo je da su rudari žvakali duhan, jer se nije smjelo pušiti zbog različitih plinova koji bi uzrokovali eksplozije.

Postavili smo pitanje zašto se rudnik zatvorio, ako je dobro radio?  Jedan od razloga je globalizacija; odnosno našemu području je postao dostupniji jeftiniji uvozni ugljen iz područja Južne Amerike. Drugi razlog je prevelika količina sumpora u ugljenu, što ga je činilo nekvalitetnim, a posljednji razlog je jačanje drugih djelatnosti kao što je turizam, na koji se orijentiralo sve više ljudi.

Uz ovo predavanje možemo se svi složiti da smo naučili puno toga te da smo dobili informacije koje nam inače nisu dostupne u školi. Iako nam je rudnik toliko blizak i poznat, ipak o njemu ne znamo dovoljno, ali zahvaljujući pojedincima poput gospodina Željka Radeljevića, imamo priliku saznati kako je to sve uistinu funkcioniralo. Stoga ću u čast svim rudarima ovaj članak završiti, kako smo i završili naše predavanje, sa rudarskim Sretno.

 
Top