You are here
Home > Zabava - Zanimljivosti > Istarske legende

Istarske legende

Pojam legenda dolazi od latinske riječi legere, a znači čitati. U srednjovjekovnom latinskom ovaj pojam značio je štivo ili nešto što se može pročitati. Danas legendom smatramo bilo kakav događaj koji bi mogao biti povijesni, ali je činjenično iskrivljen i prožet fantazijom. Iako legende često nisu istinite, njezini fantastični elementi i zanimljiva radnja privlače ljude da saznaju nešto više o njima, a tako su zaintrigirale i mene. Istra je područje prepuno legendi, a ujedno i područje gdje živim što me navelo da pišem upravo o ovoj temi. U Istri ima popularnih legendi to jest onih za koje je većina već čula, ali i onih ne toliko poznatih. Ja sam odabrala par onih (poznatih, i manje poznatih) za koje smatram da su zbog nečega posebne ili su jednostavno zanimljivije od ostalih.

LEGENDA O SV. NICEFORU

Uz nastanak Pićanske biskupije i uz njenog zaštitnika Sv. Nicefora vezane su brojne međusobno isključive i često isprepletene legende. Snalaženje nam dodatno otežava činjenica da su sa Pićnom zapravo povezana dva Nicefora – Sv. Nicefor mučenik i Sv. Nicefor biskup.

Legenda o svetom Niceforu mučeniku : Car Konstantin Veliki je u 4. stoljeću želio sagraditi crkvu koja bi bila posvećena kršćanskom prvomučeniku sv. Niceforu, gdje bi bili smješteni njegovi ostaci. Tako je zapovjedio da će se sakralni objekt graditi na mjestu gdje bude stala lađa s njegovim ostacima, a to je bila strma padina na zapadnoj obali Istre. Kako na tom mjestu nije bilo moguće graditi objekt, došla je nova zapovijed u kojoj je stajalo da škrinjicu s ostacima sveca stave na magarca, te da će se na mjestu gdje se životinja bude zaustavila, graditi crkva. Magarac je hodao bez pauze dok se nije zaustavio u Pićnu, gdje je započeta gadnja.

Legenda o svetom Niceforu biskupu i trnoplesarima : Nicefor je bio pićanski biskup (u nekim verzijama prvi pićanski biskup i osnivač biskupije) kojeg su Pićanci tužili akvilejskom patrijarhu zbog navodno nemoralnog života, jer je živio sa svojom nećakinjom. Kako bi ih odvratio od optužbi i dokazao svoje božje poslanje Nicefor im ponudi da udarcem štapa o neplodno i bagremom obraslo tlo otvori izvor pitke vode. Pićanci to odbiju, pravdajući se da im je potrebnija drača koju kasnije koriste u svojim vinogradima. On na to uzvrati riječima: da Bog da bosi po trnju plesali, zbog čega se za Pićance do dana današnjeg uvriježio naziv – trnoplesari. Bilo kako bilo, sv. Nicefor je krenuo na put svojim magarcem, kojega je nakon prijeđenih kilometara zaklao vuk, kojega je Nicefor natjerao da ga nosi umjesto zaklane životinje. Na više mjesta gdje su krajevi bili sušni, svetac je udario štapom o tlo te su se stvorili živi izvori vode, a kad je došao do Kopra, stavio je svoj kaput na površinu mora, te na taj način došao na zapadnu obalu Jadrana. Kad je stupio pred Papu u Rimu, objesio je mokar kaput na zraku sunca da se suši, te je kaput ostao visjeti u zraku. Vidjevši to, Papa je otklonio sve klevete i Niceforu vratio sve časti.

LEGENDA O SV. EUFEMIJI

Slikovni rezultat za sv eufemija

Eufemija se rodila 290. godine u Kalcedonu kraj Carigrada, za vrijeme rimskog cara Dioklecijana i najžešćeg progona kršćana. Kao kršćanka je i uhićena i u tamnici s ostalim zarobljenih kršćanima potiče njihovu vjeru. Zbog toga prolazi kroz nemilosrdne metode mučenja i u 15. godini umire. Pokopana je u Kalcedonu, a nakon što je car Konstantin dozvolio kršćanstvo, na tom je mjestu sagrađena crkva. Osvajanjem Kalcedona od strane Perzijanaca sarkofag je prebačen u Carigrad. U Carigradu dolazi na vlast car Nicefor koji je protivnik svetih slika i moći te sarkofag tajanstveno nestaje u 800. godini. U ranu zoru 13. srpnja 800. godine crkvena zvona uzbuđeno su zazvonila. Građani su se sjurili prema moru. Morem je poput kamene lađe doplovio mramorni sarkofag. Zadivljeni su Rovinjci volovskim i konjskim zapregama pokušavali kamenu grobnicu odvući u grad, ali uzalud. Nisu pomogli ni snažni mišići niti ljudska dosjetljivost, pomogao je tek Bog. Svetica se ukazala tek malom dječaku rekavši mu: „Ja sam Eufemija Kalcedonska koja svojom krvlju zaručih Isusa. Ti ćeš izvući kamenu korablju svojim tijelom.“ I doista pred zapanjenim pukom dječak je upregnuo svoje slabašne mišiće i odvukao sarkofag od obale do crkve na vrhu gradskog brijega. Tamo ga otvoriše i ugledaše nepomično tijelo prelijepe djevojke. Kraj nje se nalazio svitak pergamene na kojem je pisalo: Ovo je tijelo svete Eufemije, djevice mučenice iz Kalcedona rođene za nebo 16. rujna godine gospodnje 304.

Čudesno, pripoviješću o svetoj Eufemiji i danas, više od 1200 godina nakon njezina nastanka počinje svaka priča o Rovinju. Ne samo da je kalcedonska svetica i danas slavljena zaštitnica grada, već će nam se i u traženju skrivenog smisla početka turizma u Rovinju otkriti veza s legendom o svetoj Eufemiji. Naime, na njezin dan, 16. rujna, Rovinj  postaje najveće susretište vjernika Istre.

LEGENDA O NASTANKU JAME KUMBAŠEJA

Bila su dva kuma, jedan je bio siromašan, a drugi slijep i bogat. Ovaj siromašan radio je u poljima slijepog kuma i urod su dijelili na pola. Kada je došla žetva i dioba žita punilo se brente (drveni sudovi zapremine 20 do 25 litara) i jedna je išla jedno, a druga drugom kumu dok se žito nije podijelilo. No, siromašniji kum je sebi punio brentu normalno i davao kumu da popipa kako je brenta puna, a kad je punio brentu za slijepog kuma, okrenuo ju je naopačke i napunio je samo po dnu i opet davao kumu da rukom popipa kako je i njegova brenta puna žita. Slijepac mu je svaki put odgovarao da je dobro i ako ne vidi on da vidi Bog. Na kraju je prevarant imao pun voz (seljačka kola) žita, a slijepi kum samo vrećicu. Kada je ovaj htio volovima otpremiti žito doma, volovi nisu mogli tu težinu povući. Tada je nepošteni kum počeo tući volove koji su nastojali pokrenuti teška natovarena kola i u taj se trenutak ispod njih, uslijed težine, stvorila jama u koju su propali volovi, kola sa žitom i nepošteni kum. Mještani Maružini i Burići pričaju da se jedan dan u godini, kada se dođe na Kumbašeju može čuti duboko u jami kako nepošteni kum viče i tjera svoje volove.

LEGENDA O ATILI U ISTRI

U zapadnom dijelu Istre postoje mnoge priče o Atili, vojskovođi i vladaru Huna, koji je 453. godine razorio Akvileju, poharao sjevernu Italiju, te došao u sukob s Rimskim carstvom. U domaćoj predaji Atila je i simbol svakog osvajača i svih vojski koje su harale Istrom. Legende kazuju o podrijetlu Atile od kćeri nekog vladara, koji je bio toliko strog prema njoj, da joj nije dozvoljavao da se makne iz dvorca. Naposljetku ga je uspjela zamoliti da joj nabavi psa, kako bi se imala s čime razonoditi, što je on i učinio. Vremenom, iz veze psa i princeze rodio se Atila, a prepoznavali su ga po tome što kad bi otvorio usta bi prvo tri puta zalajao, a onda progovorio kao čovjek, te što je imao oko na čelu. Prema istarskim legendama, razorio je Dvigrad, sv. Lovreč, Mutvoran te Starigrad na moru, umjesto kojeg je kasnije sazidan Novigrad, kao i mnoge dvorce i palače kojima danas nema ni traga. Druga legenda govori kako je Atila „zgorija svu Istriju“, samo je ostala oko Motovuna jedna kuća i jedan veliki hrast ispod Kaldira. No, nije on uvijek imao sreće s osvajanjima na poluotoku. Pokušao je osvojiti Grožnjan, te došavši pod zidine, najprije je zalajao tri puta, a onda naredio juriš na grad. Međutim, zvona na lokalnoj crkvi su se sama pokrenula, te su ga zauvijek otjerala iz ovog kraja. Čak je Atila prema jednoj istarskoj legendi završio svoj život na Božjem Polju kod Vižinade, na način da ga je pastir pogodio praćkom u „slipo oko”. Iz tog razloga njegova glava stoji na portalu tamošnje crkve, a to nije jedino mjesto u Istri gdje se nalazi okrunjena kamena glava s psećim ušima i isplaženim jezikom, simbolično upozoravajući što se može dogoditi osvajačima ako udare na njihovo mjesto.

LEGENDA O NASTANKU PAZINSKE JAME

Slikovni rezultat za pazinska jama

Postoje u narodu priče koje govore kako su nekada davno u Istri zajedno živjeli divovi i ljudi. Najveći među njima, istovremeno i poglavar, bio je Ban Dragonja, velik kao planina. Kako su dijelovi Istre bili pod jezerima i močvarama, a drugi dijelovi sušni, zamolili su ljudi Bana da im podari vodu, da mogu obrađivati zemlju. Najveći div bijaše dobre volje, pa je zaorao svojim ogromnim volovima i plugovima, te stvorio brazdu od jezera do mora u kojoj se otvorila rijeka, koju je nazvao po sebi. Tako nastade Dragonja. Učinio je i drugu brazdu, koju je nazvao po svojoj ženi. Tako nastade Mirna. Nakon što je počeo raditi na trećoj brazdi, koju bi po svojoj kćeri nazvao Draga, s Pazinskog kaštela mu se počela podsmjehivati i rugati žena pazinskog kapetana. Upitala ga je zar je tako star da tako plitko i krivudavo ore, na što se div razljutio i naprasno prekinuo posao. U tom času je nedovršenom brazdom navalila voda, htijući poplaviti kompletnu pazinsku kotlinu. Ljudi su pohitali Dragonji da ga mole za pomoć, a začuo se i plač majki i djece. Smilovao im se Ban, udario nogom u zemlju, točno pored pazinskog kaštela, gdje se otvorila ogromna jama, koja je uvukla sav višak vode u sebe, te je problem bio riješen. Na mjestu treće brazde nastala je krivudava Pazinčica, koja ponire upravo u Pazinskoj jami.

 LEGENDA O STIJENI SV. STJEPANA

Slikovni rezultat za stijena sv stjepana

Ova priča vezana je uz nastanak ljekovite vode u današnjim Istarskim toplicama. Mnogi su putopisci i znanstvenici pisali o otkriću sumporne vode, koja liječi kožne bolesti i reumatizam.

Romantična legenda kazuje o čednoj i dobroj djevojci, koja je zbog optužbe za nemoral odlučila sebi oduzeti život. Popela se na 85 metara visoku stijenu koja natkriva izvor vode i zavjetovala sv. Stjepanu: „Ako sam grješna, neka skokom u ponor poginem, a ako sam nevina, neka ispod mojih nogu poteče voda koja će liječiti ljude“. Prema priči, djevojka je skočila, ostala živa, te je otada to mjesto bilo izvorištem ljekovite vode. Stijena s koje je izvela skok nazvana je po Svetom Stjepanu, a na tom se mjestu u dva navrata, u 16. i 19. stoljeću gradila crkva, koja gleda na cijelu dolinu Mirne.

LEGENDA O VILAMA KOJE SU GRADILE ARENU (PULA)

Prema legendi, Istru su nekada nastanjivale vile. Po noći bi plesale šumskim proplancima i livadama, a znalo bi se dogoditi da se ukažu ponekom mještaninu, bez loših namjera. Imale su moć čovjeku donijeti sreću, a bile su i graditeljice. Prema priči, vile su sagradile Arenu u Puli. Jedne noći vukle su kamen s Učke, te jedan po jedan slagale u krug, i tako je nastala veličanstvena građevina. Budući da su vile stvorenja noći, kada je prvi pijetao zakukurikao, one su morale prestati raditi svoj posao da ih ljudi ne bi vidjeli, i tako je Arena ostala nedovršena. To se objašnjava činjenicom da ona nije natkrivena, a kamenje namijenjeno za taj završni pothvat, ostalo je razasuto diljem Istre od Učke do mora, na mjestima gdje su se vile zatekle u trenutku pijetlove jutarnje pjesme. Pulska je Arena kroz povijest izazivala poštovanje kod svih koji su je vidjeli. Tako je bilo i kod Slavena, koji su je poput drugih smatrali za čudo, a pučki joj je naziv bio Divić – grad. „Divić” znači čudo, a etimološki nema veze s „divicama” – vilama.

LEGENDA O VELOM JOŽI

I na kraju, vjerojatno najpoznatija istarska legenda, ona o Velom Joži, motovunskom divu koji je poslužio kao podloga za roman Vladimira Nazora. Naime, legenda kazuje da su u Istri nekad obitavali divovi koji su služili ljudima jer su bili lako potkupljivi zlatom ili vinom, jedino je Veli Jože, koji ih je nastojao osloboditi i ujediniti, ostao snažan i nepotkupljiv, skrivajući se u gori i čekajući bolja vremena da se dokopa konačne slobode. Dok je i sam bio sluga pakosnim Motovuncima, povremeno bi im napakostio, protresavši njihov poznati zvonik.

 

Većina legendi nije sasvim istinita tj. sadrži fantastične, nadrealne ili nadljudske događaje, postupke ili osobine, no razlika između legende i mita je upravo to što se legenda mora temeljiti na stvarnim događajima ili ljudima tj. na povijesnim činjenicama. Gotovo svaka od ovih 11 legendi ima u sebi nešto poučno, nešto iz čega možemo učiti. To može biti životna lekcija (Nikada nije dobro biti pohlepan …) ili možemo saznati neku povijesnu činjenicu ( kralj Atila, Sv. Eufemija, Sv. Nicefor …). Još jedna prednost legendi je to što ih njihov zanimljiv, nesvakidašnji i neočekivani sadržaj čini lako pamtivljima, zbog čega su ujedno i  dobar način za razvoj učenja kod djece i osoba mlađe dobi (npr. ako ih zaintrigira neka tema možda će ih to navesti da istraže nešto više o njoj). Legende o kojima sam pisala, a i mnoge druge trebale bi se očuvati i pričati mlađim generacijama jer i one su na neki način dio Istarske kulturne baštine.

 

 

LITERATURA

http://www.central-istria.com/hr/central-istria.com/pican/

http://www.istrapedia.hr/hrv/1687/istarske-legende-12-istarskih-legendi/istra-a-z/

https://www.lektire.hr/legenda/

http://www.dvegrajci.hr/price-i-legende/

http://www.tzgrovinj.hr/page/upoznajte-rovinj/zanimljivosti-iz-povijesti/legenda-o-sv-eufemiji

https://blog.coloursofistria.com/hr/najbolje-cuvane-legende-sjeverozapadne-istre/

 

Tekst: Petra Tenčić,  3 o

 
Top