Dana 16.12. 2022. učenici prvih gimnazijskih razreda, u sklopu nastave povijesti posjetili su Zagreb.
Posjet je započeo u Hrvatskom saboru gdje su imali vođenu povijesnu turu. Saznali su kada je Sabor osnovan, tko su bili prvi predsjednici, koja je uloga Sabora, kako funkcionira. Imali su priliku sudjelovati i na izvanrednoj sjednici Sabora gdje se raspravljalo hoće li prihvatiti obuku ukrajinske vojske u Hrvatskoj. Najzanimljiviji dio im je bio kad je predsjednik Sabora pozdravio našu školu, a svi zastupnici pozdravili su nas pljeskom.
Učenici su imali priliku posjetiti i malu dvoranu u Saboru gdje su se predstavili njihovi predsjednici razreda, objasnili kako su izabrani te je razred ocijenio njihovu djelatnost do sada i rekao čime su zadovoljni, a čime nisu.
Nakon obilaska učenici su pričali i sa nekoliko zastupnika.
Nakon Sabora imali smo organizirani razgled grada, vodičkinja iz Secret Zagreb – tours & activities with a twist , vodila nas je po Starom Zagrebu, na Trg sv. Marka, Galeriju Klovićevi dvori, uspinjačom smo se spustili do Donjeg grada pa smo posjetili i Tunel Grič. Svaki dio bio je popraćen jednom povijesnom pričom.
Učenici su posjetili Zagrebački Advent gdje su uživali u klizanju.
Barbara Celjska, kći moćnog kneza Hermana II. Celjskog, koji je bio hrvatski ban i jedan od najmoćnijih velikaša u cijeloj Europi. Sa 13 godina ( 1405. ) udala za 37-godišnjeg Žigmunda. Žigmund ju je postupno uveo u državne poslove, budući da je bio zauzet sa nekoliko ratova Barbara ga je zamjenjivala kao regentica za vrijeme njegovih odlaska iz Ugarske. Žigmund je 1411. izabran za njemačkoga kralja, pa je i Barbara okrunjena za njemačku kraljicu. Barbara se 1419. žestoko sukobila sa Žigmundom koji je nju i njihovu kćer Elizabetu prognao na više od godinu dana u Veliki Varadin (današnja Oradea u Rumunjskoj). Razlog nije poznat, ali najvjerojatnije je to bila nevjera ili njezina nesposobnost da obavlja dužnost regentice. Žigmund se 1420. u Pragu okrunio za češkoga kralja, pa je nakon njihove pomirbe 1421. Barbara postala češka kraljica. Nakon što je Žigmund 1433. u Rimu okrunjen za rimsko-njemačkog cara, i Barbara je postala carica, iako nije okrunjena. Postala je udovica u 46. godini i najbogatija kraljica u kasnom srednjem vijeku.
Legenda
Barbara Celjska, poznatija kao Crna Kraljica, imala je dugu crnu kosu i stalno je bila odjevena u crno, s crnim rukavicama na rukama na kojima je najčešće stajao crni gavran. Gavran je na njenu zapovijed kopao oči i kandžama ranjavao sve koji su joj se zamjerili. Bavila se crnom magijom. Optuživali su je da je vještica, a bavila se i alkemijom. Bila je okrutna i zlobna, ali je bila vrlo lijepa. Na njenu ljepotu su pali mnogi muškarci, kojih se ona rješavala čim bi joj dosadili. Znala ih je bacati s kule ili zatvoriti u kavez s veprovima.
Njezina oholost došla je na vidjelo jednoga dana kada je na Medvednici i u njezinoj okolici zavladala velika suša. Presušili su svi izvori i potoci osim zdenca u Medvedgradu. Žedni su se ljudi stoga uputili prema dvorcu zamoliti vode, ali im ona nije htjela dati ni kapljicu vode. Kada su skoro umrli od žeđi u šumi su naišli na hladno vrelo koje prije nije postojalo. Čim su krenuli piti vodu vrelo Crne kraljice u Medvedgradu koje je sebično uskraćivala naglo je presušilo. Ovo vrelo vode i danas se nalazi na Medvednici i zove se Kraljičin zdenac.
Ah Božić, ono divno vrijeme godine kad se obitelj okuplja, radost i miris kolača se širi zrakom… Ali zašto ga slavimo? Pa sve je počelo u neolitiku, 21. prosinca održavalo se najvažnije slavlje za stare narode Britanskih otoka. Anglosaksonski solsticij bila je ogromna gozba koja je mogla trajati danima. Bilo je to jedino doba godine kada nisu čuvali hranu, dapače, jeli su obilje mesa ili mliječnih proizvoda i pili medovinu. Imali su mnoge tradicije, recimo otac kuće i njegovi sinovi bi otišli u šumu i pronašli najveće drvo koje bi mogli odnijeti kući. Kad bi sasjekli to drvo i vratili se s njim zapalili bi ga. Sve dok je drvo gorilo trajale su svetkovine i slavlje. Svaka je iskra s plamena trebala simbolizirati rođenje jedne životinje, to jest puno hrane. Solsticijske tradicije su se kasnije razvile u Yule, poznatu proslavu germanskog naroda. Tu se također prvo pojavljuje Odinov lov, divlja sablasna vojska nadnaravnih bića koja leti kroz snijeg i led svake zime. Legende divljeg lova pričale s koljena na koljeno, a jedna od njih ide ovako:
„Jedne noći u Prosincu pijani se seljak vraćao doma kada je čuo kako mu netko govori da se makne s puta. Budući da nije bio pri sebi zbog alkohola zanemario je naredbu i ispred njega se stvorio vođa divljeg lova. Pred njega je bacio lanac i izazvao ga na „igru“; lovac će odletjeti u nebo na svom konju i svom snagom potegnuti lanac, ako je seljak jak koliko i on bit će nagrađen, ako ne bit će kažnjen. Prije nego li je seljak uopće shvatio što se događa vođa je odletio u nebo a u panici seljak je lanac zavezao za obližnji hrast. Impresioniran seljakovom snagom, lovac pokuša još dvaput nadjačati seljaka ali neuspješno. Kao nagrada za seljakovu lukavost vođa divljeg lova daje seljaku dio jelena kojeg su on i njegovi ljudi te noći ulovili. Budući da seljak nije imao ništa u čemu bi nosio meso skinuo je svoje čizme i tamo spremio meso (Vrlo nehigijenski ali zanemarimo to). Kada je stigao kući zora se već dizala preko planina i kada su zrake sunca osvijetlile njegove čizme meso divljači se pretvorilo u čisto zlato.“
Ti su se običaji kasnije apsorbirali u već ogromnu Rimsku religiju, vidite Rimljani su svaki put kada bi osvojili neko područje preuzeli lokalne legende i samo zamijenili postojeće bogove sa svojima. To se dogodilo i Yule-u, pretvorila se u Saturnaliju, festival u čast glavnom Rimskom bogu. Rimljanima je to bio jedan od najvažnijih dana u godini i počeli su ga slaviti 17. prosinca. Saturnalija je trajala najmanje pet dana i sastojala se se od tradicionalne rimske hrane i puno alkohola. Mnoštvo tabua također je bilo ignorirano; Robove su za stolom posluživali gospodari, svatko je nosio svoju najšareniju odjeću, bilo je dopušteno kockanje. Na par dana sva pravila civiliziranog društva nisu bila važna. Ljudi su se međusobno darivali, najčešće sigilarijama (zemljane figurice) i cereima (voštane svijeće). Nakon rođenja Isusa Krista ovi su blagdani dobili izravnu vezu s kršćanstvom. Božić (Christmas, mass on Christ’s day “misa na Kristov dan”) se počeo slaviti 25. prosinca jer je to bio dies solis invicti nati (“dan rođenja nepobjedivog sunca”) dan slavlja rimskog boga sunca. U ovom razdoblju priče Odinov slavni lov pretvorio se u “herlaping”, u prijevodu Herlin skup. Herla, saksonski kralj magično privezan za svoga konja, bez izbora nego da vječno predvodi divlji lov.
U srednjem vijeku gozbe su trajale 12 dana (odatle i pjesma “12 Days Of Christmas”), postojale su svetkovine, gozbe s bačvama pune medovine i mesom, darivanja, plesanje, pjevanje, igranje mnogih igara i kićenja kuća zimzelenim biljem. Priče o Odinu su još postojale ali su s rastom kršćanstva postale rjeđe i o njima se manje pričalo. Umjesto Odina priče o Svetom Nikoli postale su popularne, a mnogi elementa starih mnogoboških priča su prešli na nove kršćanske tradicije. Na primjer, ona priča koju sam vam ispričala o zlatu u čizmi, moja teorija je da se iz te priče poslije razvila tradicija postavljanja čizma na prozor. Tudorovi Božići također su bili vrlo važni! Dvanaeste noći Božića grah se pekao u kolaču, a osoba koja ga je dobila u svojoj krišku postajala je ‘Kralj graha’. Svi su ih na jedan dan morali imitirati, npr. ako su oni pili, svi su pili. Ples je također bio obavezan i imali su plesne dvorane pomno uređene srebrom i zlatom.
Viktorijanci su ogromna slavlja pretvorili u ublaženu obiteljsku aferu. Kraljica Viktorija i njen muž Albert bili su vrlo utjecajni, a Albert je bio taj koji je popularizirao kićenje božićnog drvca. Drvce se već dugo kitilo u Albertovoj rodnoj Njemačkoj, ali ovo je bio prvi put da se tako nešto izvodi u Engleskoj. Isprva se na drvce stavljalo 12 svjećica, no kako je to bila opasnost od požara, broj se smanjio na 4. Darivanje i slanje čestitki je također postala tradicija.
Na drugom kraju Atlantskog oceana Božić je također mijenjao. Nizozemski iseljenici prenijeli su priče o Svetom Nikoli u novi svijet skupa sa pričama o darivanju. U ovo se vrijeme u Americi događao građanski rat i sjeverne snage su trebale novi način za podizanje morala. U časopisu Harper’s Weekly bila su objavljena dva crteža djeda mraza kako u odijelu na zvijezde i pruge dijeli poklone vojnicima. Sada je lik Djeda Mraza imao reputaciju veselja i dobrih djela Svetog Nikole s izgledom i magičnim moćima Odina npr. leteće saonice. Kasnije je uz mnogo pametnog marketinga od Cocacole Djed Mraz postao obilježje ovog doba godine.
I eto, to je povijest Božića. Ono što sam shvatila dok sam istraživala je da iako je zimski solsticij neprepoznatljiv u usporedbi s našim Božićnim tradicijama, ali „jezgra“ proslave je ostala ista. „Ista pašte, drugo šugo“ kako bi mi rekli. Svetkovine su se uvijek vrtjele oko slavlja života, zabave, obitelji i prijatelja, nade za boljom godinom… I mislim da je to predivno.
Kada netko kaže pojam „mitologija“, na što prvo pomislite? Vjerojatno na antičke grčke ili rimske junake čije su priče ovjekovječene u stihovima legendarnih epova, ili možda na nordijske osvajače koji su se prije bitke molili Odinu, Thoru, Tyru i Freyi. I naši predci pričali su priče koje su utjecale na ljude i kulturu prostora na kojemu se danas nalazimo, vrijedi ih ispričati.
Jednom davno dok su ljudi još mislili da vile, čudovišta i bogovi lutaju zemljom, na prostor današnjeg Balkana se naselio slavenski narod. Njihovi su se životi uglavnom vrtjeli oko poljoprivrede i bitki, međusobno i s drugim narodima, pa je zdravorazumski zaključiti da se to odražavalo na bogovima koje su štovali.
Najbitniji bog bio je Perun, bog munje, gromova, plodnosti i pravde i kralj bogova. Sa svoje je tvrđave na najvišoj grani svjetskog stabla vladao živim svijetom i svim ostalim bogovima. Perunova oružja su bila čekić, sjekira, luk i strijela pa su Slaveni nosili sjekiru kako bi izbjegli bolest ili nesreću. Također bi bacio zlatnu jabuku koja se u zraku pretvorila u munje. U nekim izvorima se opisuje kao jak muškarac s zlatnim brkovima kojeg u kočiji vuku dva konja ili jarca. Povezan sa svim što je suho i vatreno, također je bio najveći neprijatelj Velesa, zmijolikog boga voda. Nakon njihove bitke i Perunove pobjede Veles je prognan u korijenje svjetskog stabla gdje vlada mrtvima. Svaki put kada bi ljudi vidjeli da se sprema oluja smatrali bi to posljedicom Perunovog bijesa kad bi u svijetu vidio nepravdu. Najviše povijesnih izvora imamo o Perunu kao vrhovnom bogu.
U mitologiji se također spominje Mokoš, Perunova žena. Bila je božica plodnosti, vode i zaštitnica žena. U nekim se legendama ona preobrazi u ženu pa posjeti kuće ljudi i obavi kućanske poslove. Ona se opisuje „tamna kao što je crna plodna zemlja“ pa je vjerojatno predstavljala Majku Zemlju. Ljudi su nastali tako što je nagovorila Svaroga da stvori bića nalik sebi, on je iz hrasta stvorio prvog muškarca a ona prvu ženu. Kao ponudu bi joj ukućani ostavili pramen vune i u njenu čast bi se s vodom prali kipovi i drugi idoli.
Osim Velesa mrtvima vlada i Morana, božica smrti, noćnih mora, zime, leda, žetve i čarobnjaštva. U nekim je izvorima kći Lade, božice proljeća i ljepote i Svaroga, boga vatre i kovača, tako da je u nekim mitovima Perunova sestra ali u drugima njegova kći. Bila je hladna i okrutna, nanoseći bol živim bićima samo zato što je mogla. Po nekim narodnim predajama ona bi ulazila kroz ključanicu i lošim snovima mučila ukućane, naročito djecu. Također bi im oduzimala dah i snagu dok su spavali. Iz tog vjerovanja se kasnije razvio pojam „noćna mora“. Letjela je na metli i mogla preobraziti se u mnoge oblike, uključujući lijepu djevojku crne kose s kandžama, crnu mačku, leptira… itd. Iz njezinih se obilježja kasnije razvila vještica i lik Babe Jage, a i praznovjerje da crna mačka znači loša sreća. Ljudi bi se branili protiv njenog utjecaja mnogim ljekovitim biljem i tako da bi ispred kuće postavili preslice, vretena i sjekire i okrenuli ih prema istoku.
Slavenska mitologija slična je drugim mitologijama, kao primjere navodim:
U nordijskoj se mitologiji spominje da je svijet zapravo jedno ogromno stablo; Yggdrasil. Na krošnji stabla se nalazi Asgard (počivalište bogova), u sredini Midgard (počivalište ljudi, zemlja), a u korijenju Niflheim (počivalište ledenih divova)
Glavno oružje Boga Thora je bio Mjolnir, čekić uz pomoć kojeg je ovladao munjama.
Thor također putuje kroz Yggdrasil pomoću kočije koju vuku dva jarca; Tanngrisnir i Tanngnjóstr.
U skoro svakoj mitologiji svijeta bog munje ili neba se bori protiv nekog zmaja ili zmije; Marduk i Tiamat (Mezopotamija), Susanoo i Orochi (Japan), He-no i Velika vodena zmija Velikih jezera (Irokez), Thor i Jormungandr (Sandinavija), Zeus i Tifon, Apolon i Piton, Indra i Vritra…
Perzefona, grčka božica podzemlja i Hadova žena, kći je Demetre, grčke božice proljeća i prirode. Također je u skoro svakoj mitologiji svijeta (čast izuzetcima) najstrašnije podzemno božanstvo/božanstvo smrti žena; Perzefona (grci), Prozeoina (rimljani), Hel (germani), Ereshkigal (sumerani), Mictecacihuatl (azteci), Morrigan (kelti), Isis (egipčani), Kali (indijci), Maguayan (filipinci)… Iako u većini ovih mitologija ima više bogova/božica smrti mislim da su se ove dame izdvojile kao i više nego strašne. Recimo, Perzefona je u rijetkom položaju gdje ima istu količinu moći kao i Had, ali za razliku od Hada za kog nemamo nikakve povijesne izvore štovanja za vrijeme Minojske Grčke imamo par stvari o Perzefoni. Njezin tajni kult je bio vrlo bitan za staru Grčku, pod imenom „Despoina“ (doslovan prijevod djevojka, ljubavnica) i nitko je nije smio, to jest, htio zvati pravim imenom. Pretpostavljamo da je to ona jer je kći Demetre ali možda nikada nećemo znati budući da to nitko nije zapisao a svi kipovi nje imaju ogroman veo preko lica. Isis je jedno od najmoćnijih bića stare egipatske mitologije, kada je Ra ostario nakon čudnih zbivanja (duga priča) dao je Isis svoje tajno ime, izvor svih njegovih božanskih moći.
Zašto ima toliko sličnosti između religija na drugom kraju svijeta?? Morati ću vas razočarati i izravno reći da nitko ne zna, možemo pogađati i tražiti dokaze, ali na kraju krajeva govorimo o razdobljima oko 4500 do 2500 godina prije nove ere, nitko ne zna što se tada događalo. ALI ja imam par teorija.
Moguće je da je u prvoj Proto-Indo-Europskoj religiji bilo nešto o bogu neba koji se bori protiv zmije, kraljici podzemlja i svijetu koji je zapravo ogromno drvo. Ovo podržava teorija o Perkʷunos, koji je po nekim izvorima izvorni bog munje od kog su se razvili Thor, Perun, Taranis, Indra… U potrazi za informacijama i dokazima nisam mogla pronaći ništa o prvoj Proto-Indo-Europskoj kraljici podzemlja ili svijet koji je zapravo drvo. Moguće da je drvo za stare Slavene i Skandinavce simboliziralo nešto nedostižno, kao što je to planina Olimp predstavljala za Grke. Postoji šansa da se neki mitološki kontekst izgubio kroz stoljeća, živa religija se mijenja i evoluira kroz stoljeća kao i kultura, vlast, jezik… Ali ponekada se mijenja naglo zbog političkih razloga. Na primjer, kada je Snorri Sturluson napisao Prose Eddu, prvu kolekcija priča iz Nordijske mitologije u nadi da će s ujedinjenjem Norveške i Islandske povijesne religije moći ujediniti i same teritorije u jedno kraljevstvo pod vlasti Kralja Haakona IV. Također je moguće da je širenje kršćanstva i pokrštavanje Slavena uzrokovalo uništavanje ili mijenjanje povijesnih izvora, kao što se dogodilo s „Lebor Gabála Érenn“ (Poznatija kao The Book of Invasions). Vjerojatno nikada nećemo zasigurno znati, etnogeneza naroda i razvoj religija je teška kategorija povijesnog istraživanja. Ono što zasigurno znamo je da sada znate malo više o mitologiji i povijesnim razvojem poganske religije. Sada, ponovo ću pitati; Kada netko kaže pojam „mitologija“, na što prvo pomislite?
Bitka za Vukovar bila je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. Započela je 25. kolovoza 1991. i trajala je do 18. studenog 1991. godine.
Bitka za Vukovar
Dana 24. kolovoza borci sa silosa Džergaj javili su zapovjedništvo ZNG – a da zrakoplovi JNA raketiraju njihove položaje i cijelo Borovo naselje. JNA činili su tzv. tampon zonu između Borova sela i Borova naselja. JNA je počela bitku s oko 20 tisuća vojnika, 400 – 500 tenkova, 300 – 400 oklopnih transportera, oko 250 lakih, 100 – 120 teških topova. U drugoj polovici rujna 1991. vojska JNA imala je oko 35 tisuća vojnika, 700 tenkova te oko 600 oklopnih transportera. Srpske snage koje su sudjelovale u bitci krajem rujna dosegle brojku od 50 tisuća vojnika.
Rađanje legende
Plan Generalštaba JNA bio je osvojiti Vukovar u jednom danu. 24. kolovoza trebao je ostvariti „Operacije Vukovar“ koja je trebala trajati malo dulje od sedam dana. Do podneva 14. rujna gradom su odjekivale eksplozije stotine granata, no to se tada smatralo mirnim danom. Oko 14 sati ljudi koji su preživjeli Vukovar će opisivati trenutak kao „kada su se otvorili nebo i zemlja“.
Trpinska cesta – groblje tenkova
Bilo je gotovo 50 tenkova u prodoru, a Blago Zadro tada zove pojačanje. Najveći gubitci te bitke bili su civili. Srpske velesile su uništile mnogobrojne tenkove te se zbog toga zove groblje tenkova. Blago Zadro uočava neprijateljske vojnike te mu jedan daje signal žviždukom. U tom trenutku Zadro ustaje da pretrči prugu no pokošen je neprijateljskim rafalom. Zvonko M. Š. prilazi u pomoć Zadri. Tako su poginuli dva junaka Domovinskog rata.
Ratni zločini
JNA je 19. studenog zauzela bolnicu u Vukovaru, započela je evakuacija bolesnika, ranjenika, civila., a 20. studenog ujutro u sedam vojnih autobusa ukrcano je oko 300 ljudi i odvezeno na Ovčaru. Tamo su ih premlačivali te oduzeli vrijedne stvari i novac. Žrtve iz Vukovara pronađene su u 14 do sada ekstremnih masovnih grobnica. Većina tih grobnica nastala je kada i grobnica na Ovčari. Pokopani su ostatci 938 osoba.
Vukovarska bolnica
Bolnica postaje sklonište., a bombardirana je 24. kolovoza 1991. godine. Većina ranjenih bili su civili. 80% rana nastalo eksplozijama, 10% metcima, a 5% opekline. Dnevni broj ranjenih kretao se između 25 i 88. Crveni križ imao je zabranu prilaza bolnici.
Posljedica bitke za Vukovar
Prema podacima poginulo je 879 branitelja te 777 nestalih branitelja. 15 tisuća poginulih vojnika. Srpske postrojbe oštetile su gotovo sve vukovarske građevine te je gotovo svo stanovništvo prognano. Ovčara je simbol patnje i žrtve koju su stanovnici i branitelji Vukovara podnjeli za slobodu i neovisnost Hrvatske. Vukovar je postao grad heroj i grad heroja.
Svake godine obilježavamo sjećanje na Vukovar kako se ne bi nikad više ponovile ovakve patnje.
Tekst i fotografije: Morena Načinović i Gresa Hodža, 1 f
Povodom 18. studenog Dana sjećanja na žrtve Vukovara i povodom 24. obljetnice obilježavanja spomen čina ”I u mom gradu Vukovar svijetli” učenici Srednje škole Mate Blažina simbolično su obilježili taj dan na satu povijesti i odlaskom i paljenjem svijeća ispred spomenika u Parku Hrvatskih branitelja Domovinskog rata u Labinu.
Kao uvod u priču o Vukovaru učenici 1. as i 1. gh razreda su kratkim brainstormingom rekli što znaju o Vukovaru i što bi voljeli saznati. Učenici su istaknuli kako su bili prošle godine u Vukovaru na terenskoj nastavi, gdje su vidjeli najvažnija memorijalna mjesta.
Nakon toga pogledali su kratke dokumentarne filmove o sjećanju na Vukovar i Škabrnju te ispunjavali radni listić kako bi zapamtili najvažnije te osvijestili zašto je važno obilježavanje dana sjećanja. Istaknuto je kako je u opsadi grada poginulo 1.664 branitelja i civila. Vukovar je u okruženju bio 87 dana. Na vukovarsku bolnicu je dnevno padalo prosječno 700 granata. Iz vukovarskoga Gradskog muzeja je opljačkano 29.758 predmeta.
Učenicima je posebno zanimljiva bila simbolika Žutih čizama. Naime, vukovarska tvornica obuće Borovo prvotno je izradila žute čizme prema narudžbi strane američke tvrtke Royce Shoes, međutim, slijedom ratnih događaja ta se pošiljka nije isporučila, već podijeljena hrvatskih braniteljima i dragovoljcima. Bile su veoma praktične i dugotrajne za vojnika te su postale simbolom dragovoljaca, koji često nisu imali nikakvu opremu.
Obilježavanje Dana sjećanja nastavili smo analizom povijesnog izvora Siniše Glavaševića: Optužujem. Radom na tekstu učenici su saznali kako je Vukovar 1991. bio bez hrane, bez lijekova, ali zato pogođen brojnim granatama i ratnim zločinima. Učenici su osvijestili sve strahote rata, razvili empatiju, pokazali tugu i suosjećanje za ratne zločine i za kraj zaključili: neka se zapamti, ali da se ne ponovi.
Na sličan način i u ostalim razredima tijekom sata povijesti obilježilo se Dana sjećanja na žrtve Vukovara, a maturanti 4. f gimnazije paljenjem svijeća odali su i počast u Parku Hrvatskih branitelja Domovinskog rata u Labinu te time pridonijeli važnosti važnost kulture sjećanja u suvremenom društvu.
Tekst i fotografija: profesorice povijesti Sanja Gregorinić Trumić i Dijana Muškardin
Srednja škola Mate Blažine Labin obilježila je 13. travnja 2022. obljetnicu smrti narodnog heroja po kojem je dobila ime. Ovogodišnju 77. obljetnicu obilježili smo dva dana ranije, prigodnim programom koji je započeo govorom predsjednika Udruge antifašističkih boraca Labina Severina Frankovića. Franković je istaknuo važnost Mate Blažine i drugih boraca za slobodu. Josip Hrvatin predsjednik Zajednice društva Josip Broz Tito Istarske županije istaknuo je kako bi antifašizam trebao značiti da poštujemo sve ljude bez obzira na različitosti. Učenik 4 f razreda Mate Griparić održao je govor o životnom putu i preranoj smrti Mate Blažine.
Učenice Leonarda Bubić i Elin Franković su položile vijenac i svijeću ispred biste Mate Blažine. Obljetnici su prisustvovali učenici 4 f razreda gimnazije pod vodstvom profesorice Sanje Gregorinić Trumić, Jasmine Gruičić i Hrvoja Bolfana. Minutom šutnje odali smo počast svim poginulima u Drugom svjetskom ratu. Svojom nazočnošću počastili su nas i članovi Udruge antifašističkih boraca Gracijela Milevoj, Gracijela Glavičić, Bruno Batelić i Bruno Miletić.
Mate Blažina rođen je 10. ožujka 1925. u Čemporovici kraj Labina. Svakodnevno je pješačio u osnovnu školu u Svetom Martinu, pomagao obitelji pri oranju ili čuvanju blaga na paši, a već sa 16 godina zapošljava se u rudniku. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, stupa u novoosnovane partizanske jedinice. Sudjelovao je u nizu diverzantskih akcija na području Labina, rušio telefonske stupove od Labina do Nedešćine, prekopavao ceste i rušio most na komunikaciji Podlabin- Raša, sudjelovao u miniranju termocentrale Vlaška, pomogao u odnošenju baruta iz barutane u Ripendi. Mate postaje član Komunističke partije Jugoslavije, obavljao je poslove stražara i glasnika, a ubrzo pristupa i Prvoj četi bataljuna odreda „ Učka“ (1944.g.). Zbog sve teže situacije u ratu odred “Učka” prelazi na područje Gorskog kotara i tamo nastavlja s radom. Mate je ratovao na tom području do travnja 1945., a prije toga je odlikovan za hrabrost te unaprijeđen u čin vodnika. U borbi kod Mrzlih Vodica njegova je brigada imala zadatak da drži u obruču Nijemce koji su se nalazili u Lokvama. Borba je vođena neprekidno 30 sati i dana 15. travnja 1945. godine Mate je herojski poginuo. Poostao je jedan od najmlađih narodnih heroja Jugoslavije, zbog svoje hrabrosti.
Ove godine obilježavamo 101. godišnjicu Labinske republike, događaja koji je ostavio neizbrisiv trag na području Labinštine, a i mnogo šire. Sam pojam Labinska republika označava samoupravu nastalu za vrijeme pobune rudara na Labinštini u razdoblju od 02.03.-08.04.1921. No zašto je ovaj naizgled kratak period tako važan za povijest našeg Labina? Kako bi odgovorili na to pitanje moramo se uputiti na sam početak 1920-ih godina i doznati nešto više o samom socijalnom buntu labinskih rudara, njegovim uzrocima, posljedicama, a u konačnici i o samom nastanku Labinske republike. Rapalskim ugovorom iz 1920. godine Istra je pala pod talijansku vlast čime dolazi do brojnih promjena. Talijanska je vlast iskorištavala stanovništvo i gospodarske potencijale Istre, a samim time i Labina u gotovo robovlasničkome smislu. Grad je Labin bio pod kontrolom talijanskih karabinjera dok su se fašističke grupe tek formirale. Rad u rudniku bio je izuzetno težak i mukotrpan, no dolaskom Talijana na vlast došlo je do dodatnog pogoršanja uvjeta rada. Naime talijanski je kalendar priznavao 12 blagdana dok je austrijski priznavao 24, došlo je do smanjenja plaća čime se direktno narušila kvaliteta života rudara i njihovih obitelji. Također, zabranjeno je korištenje hrvatskoga jezika. Uz sve to rudarima je nametnut veoma nepovoljan ugovor s upravom prema kojem se zbog jednog neopravdanog izostanka s posla gubi cijela mjesečna plaća. Sve su navedene nedaće bile popraćene sve češćim nasiljem fašista koji su se polako probijali prema vlasti. Direktan povod za ustanak bili su napad fašista na Radničku komoru u Trstu i fizički napad na Ivana Pipana, tajnika udruženja labinskih rudara. Labinski su rudari stupili u generalni štrajk 02.03.1921. na „Krvovoj placi“. Sljedećih su dana rudari zauzeli zgrade i postrojenje samog rudnika s čijim su radom nastavili na svoj trošak. Pod parolom „Kova je nasa“ preuzeli su i separaciju na Štalijama, skladište eksploziva i luku Bršica. Rudari su za vrijeme štrajka pokazali iznimnu organiziranost čemu u prilog govori formiranje centralnog komiteta koji je upravljao svim aktivnostima rudnika te osnivanje crvene straže koja je branila pristup rudniku. Dana 07.04.1921. rudari su uspjeli isporučiti brod pun ugljena. Vlasti prvotno nisu vjerovale u uspjeh štrajka, no uvidjevši da isti neće završiti bez oružanog sukoba 07.04.1921. izdana je naredba o nasilnom zauzimanju Labinštine. 1000 naoružanih vojnika stupilo je u Labin te se naredni dan sukobilo s trajkašima koji su odbili kapitulaciju. Slab otpor rudara ubrzo je ugušen uz dvije žrtve i nekolicinu ranjenih. Štrajk je tretiran kao uspostava Sovjetskog režima te su mnogi rudari uhapšeni, no u konačnici je donesena oslobađajuća presuda.
Labinska republika nije bila samo štrajk, već akcija izrazito revolucionarnog karaktera koja je otišla mnogo dalje od ostalih pobuna i štrajkova. Važnost Labinske republike izrazito je velika zbog toga što ona predstavlja kolijevku za pružanje otpora nadirućem fašizmu, kao i kolijevku u borbi za radnička prava. Ona je do današnjeg dana ostala jedan od najvažnijih takvih događaja u povijesti Labina, Istre pa i mnogo šire. Ovim sam člankom nastojao približiti važnost Labinske republike mlađim generacijama, a onim starijima osvježiti sjećanje u spomen na 101. godišnjicu ovog povijesnog događaja za kojeg se nadam da će ostati obilježavan još dugi niz godina.
U SSSMB je u ponedjeljak, 14.2.2022. s učenicima 1 o razreda, održana radionica povodom Valentinova i obillježavanja dana rođenja Giuseppine Martinuzzi.
Učenici su najprije imali brainstorming o Giuseppini, što do sada znaju o njoj i što bi voljeli saznati. Nakon toga su pogledali kratki filmić o Giuseppini koji su snimili učenici 4 f razreda prošle godine na izbornoj nastavi povijesti.
O Giuseppini su naučili najvažnije, da je bila književnica, političarka, pedagoginja, učiteljica i jedna od prvih svjetskih socijalistkinja rođena je u Labinu 14. veljače 1844. godine. U 32 godine karijere radila je s djecom radnika i seljaka u školama od Trsta do Starog Grada na Hvaru te postala omiljena „učiteljica siromašnih“.
Pisala je mnoge pedagoške studije i udžbenike za osnovnu školu te Mnemonički priručnik (Manuale Mnemonico) sa shemama koje olakšavaju pamćenje gradiva. Zbog načina pisanja i političkih razmišljanja, za vrijeme austrijske vladavine često su joj djela bila cenzurirana ili se uopće nisu tiskala.
Bila je prva istarska socialistkinja pa je nazivaju i „la donna rosa – crvena žena“; održavala je mnogobrojne javne govore, zastupajući prava djece, radnika i posebno žena, zalagala se za suradnju hrvatskog i talijanskog naroda u Istri. Bez obzira na svoje građansko porijeklo, život je posvetila borbi za najsiromašnije, radnike i seljake, njihovom obrazovanju i izjednačavanju njihovih prava s bogatijima.
Povodom Valentinova učenici su istražili tko je bio sv. Valentin i zašto obilježavamo taj dan kao dan zaljubljenih. Za kraj su učenici napisali lijepe poruke ljubavi za svoje prijatelje u razredu i potom su ih pročitali.
Voditeljica radionice, autorica teksta i fotografija: Sanja Gregorinić Trumić.
U srijedu 26.01. 2022. od 17 do 18 sati je održano online predavanje za učenike četvrtih razreda SŠ Mate Blažine. Predavanje se satojalo od dvije važne teme: dobrovoljno darivanje krvi te prevencija trgovanja ljudima. Predavačice su bile ravnateljica Crvenog križa Labin Morin Hukić te Sanja Šimunjak iz MUP-a RH PP Labin.
Na obje teme prikazani su kratki edukativni filmovi, dok su predavačice iznijele najbitnije činjenice te odgovarale na pitanja učenika. U filmovima su učenici mogli vidjeti zašto je važno darivanje krvi, tko može darivati i pod kojim uvjetima.
Zanimljivo je napomenuti da: krv može darivati svaki čovjek dobrog općeg zdravstvenog stanja! Dob za darivanje je od 18 do 65 godina.Tjelesna težina: iznad 55 kg. U Hrvatskoj, muškarci, darivatelji pune krvi smiju dati krv do 4 puta godišnje, s razmakom između darivanja od 3 mjeseca. Žene, darivateljice pune krvi, smiju dati krv do 3 puta godišnje, s razmakom između darivanja od 4 mjeseca.
Učenici su imali zanimljiva pitanja pa smo tako saznali da se nakon darivanja krvi ne bi trebalo odmah pušiti i da prije darivanja 24 sata ne bi trebalo piti alkohol. Isto tako, za darivanje krvi prema zakonu RH dobije se slobodan dan na poslu te besplatan ručak, jer pri darivanju je važno da se prije i poslije nešto pojede.
U Labinu su redovite akcije darivanja krvi te se pozivaju svi da budu humani i nekome pomognu svojim darom.
Drugi dio predavanja odnosio se na ilegalno trgovanje ljudima, pogledali smo dva kratka filma. Filmovi prikazuju kako se postaje rob trgovine ljudima. To je jedan začarani krug iz kojeg se malo tko izvuče. Zato predavačica Sanja Šimunjak napominje kako treba paziti na lažne oglase za posao, svaki oglas dobro provjeriti, sumnjivo je ako je prevelika plaća za određene poslove i slično. Neki trgovci ljudima žele odmah uzeti dokumente ljudima pa napominje kako se treba napraviti kopija dokumenata ako se ide raditi van države.
Zabrinjavajuća je činjenica da je danas oko 40 milijuna ljudi u modernom ropstvu. Svakako je potreban oprez, i ono što je vidiljivo iz filmova ne smijemo biti prenaivni i vjerovati onima koje prvi put vidimo.
Priključilo se 45 učenika, komentari su bili vrlo pozitivini, dosta su toga naučili i nadamo se da će postati članovi humane družine darivatelja krvi.
Hvala Ani Paliska na podršci pri organizaciji, hvala Morin Hukić te Sanja Šimunjak na predavanju i isprobavanju novih tehnologija.
