Povijesne priče

O slavenskoj mitologiji

    Kada netko kaže pojam „mitologija“, na što prvo pomislite? Vjerojatno na antičke grčke ili rimske junake čije su priče ovjekovječene u stihovima legendarnih epova, ili možda na nordijske osvajače koji su se prije bitke molili Odinu, Thoru, Tyru i Freyi. I naši predci pričali su priče koje su utjecale na ljude i kulturu prostora na kojemu se danas nalazimo, vrijedi ih ispričati.

    Jednom davno dok su ljudi još mislili da vile, čudovišta i bogovi lutaju zemljom, na prostor današnjeg Balkana se naselio slavenski narod. Njihovi su se životi uglavnom vrtjeli oko poljoprivrede i bitki, međusobno i s drugim narodima, pa je zdravorazumski zaključiti da se to odražavalo na bogovima koje su štovali.

    Najbitniji bog bio je Perun, bog munje, gromova, plodnosti i pravde i kralj bogova. Sa svoje je tvrđave na najvišoj grani svjetskog stabla vladao živim svijetom i svim ostalim bogovima. Perunova oružja su bila čekić, sjekira, luk i strijela pa su Slaveni nosili sjekiru kako bi izbjegli bolest ili nesreću. Također bi bacio zlatnu jabuku koja se u zraku pretvorila u munje. U nekim izvorima se opisuje kao jak muškarac s zlatnim brkovima kojeg u kočiji vuku dva konja ili jarca. Povezan sa svim što je suho i vatreno, također je bio najveći neprijatelj Velesa, zmijolikog boga voda. Nakon njihove bitke i Perunove pobjede Veles je prognan u korijenje svjetskog stabla gdje vlada mrtvima. Svaki put kada bi ljudi vidjeli da se sprema oluja smatrali bi to posljedicom Perunovog bijesa kad bi u svijetu vidio nepravdu. Najviše povijesnih izvora imamo o Perunu kao vrhovnom bogu.

    U mitologiji se također spominje Mokoš, Perunova žena. Bila je božica plodnosti, vode i zaštitnica žena. U nekim se legendama ona preobrazi u ženu pa posjeti kuće ljudi i obavi kućanske poslove. Ona se opisuje „tamna kao što je crna plodna zemlja“ pa je vjerojatno predstavljala Majku Zemlju. Ljudi su nastali tako što je nagovorila Svaroga da stvori bića nalik sebi, on je iz hrasta stvorio prvog muškarca a ona prvu ženu. Kao ponudu bi joj ukućani ostavili pramen vune i u njenu čast bi se s vodom prali kipovi i drugi idoli.

    Osim Velesa mrtvima vlada i Morana, božica smrti, noćnih mora, zime, leda, žetve i čarobnjaštva. U nekim je izvorima kći Lade, božice proljeća i ljepote i Svaroga, boga vatre i kovača, tako da je u nekim mitovima Perunova sestra ali u drugima njegova kći. Bila je hladna i okrutna, nanoseći bol živim bićima samo zato što je mogla. Po nekim narodnim predajama ona bi ulazila kroz ključanicu i lošim snovima mučila ukućane, naročito djecu. Također bi im oduzimala dah i snagu dok su spavali. Iz tog vjerovanja se kasnije razvio pojam „noćna mora“. Letjela je na metli i mogla preobraziti se u mnoge oblike, uključujući lijepu djevojku crne kose s kandžama, crnu mačku, leptira… itd. Iz njezinih se obilježja kasnije razvila vještica i lik Babe Jage, a i praznovjerje da crna mačka znači loša sreća. Ljudi bi se branili protiv njenog utjecaja mnogim ljekovitim biljem i tako da bi ispred kuće postavili preslice, vretena i sjekire i okrenuli ih prema istoku.

    Slavenska mitologija slična je drugim mitologijama, kao primjere navodim:

    1. U nordijskoj se mitologiji spominje da je svijet zapravo jedno ogromno stablo; Yggdrasil. Na krošnji stabla se nalazi Asgard (počivalište bogova), u sredini Midgard (počivalište ljudi, zemlja), a u korijenju Niflheim (počivalište ledenih divova)
    • Glavno oružje Boga Thora je bio Mjolnir, čekić uz pomoć kojeg je ovladao munjama.
    • Thor također putuje kroz Yggdrasil pomoću kočije koju vuku dva jarca; Tanngrisnir i Tanngnjóstr.
    • U skoro svakoj mitologiji svijeta bog munje ili neba se bori protiv nekog zmaja ili zmije; Marduk i Tiamat (Mezopotamija), Susanoo i Orochi (Japan), He-no i Velika vodena zmija Velikih jezera (Irokez), Thor i Jormungandr (Sandinavija), Zeus i Tifon, Apolon i Piton, Indra i Vritra…
    • Perzefona, grčka božica podzemlja i Hadova žena, kći je Demetre, grčke božice proljeća i prirode. Također je u skoro svakoj mitologiji svijeta (čast izuzetcima) najstrašnije podzemno božanstvo/božanstvo smrti žena; Perzefona (grci), Prozeoina (rimljani), Hel (germani), Ereshkigal (sumerani), Mictecacihuatl (azteci), Morrigan (kelti), Isis (egipčani), Kali (indijci), Maguayan (filipinci)… Iako u većini ovih mitologija ima više bogova/božica smrti mislim da su se ove dame izdvojile kao i više nego strašne. Recimo, Perzefona je u rijetkom položaju gdje ima istu količinu moći kao i Had, ali za razliku od Hada za kog nemamo nikakve povijesne izvore štovanja za vrijeme Minojske Grčke imamo par stvari o Perzefoni. Njezin tajni kult je bio vrlo bitan za staru Grčku, pod imenom „Despoina“ (doslovan prijevod djevojka, ljubavnica) i nitko je nije smio, to jest, htio zvati pravim imenom. Pretpostavljamo da je to ona jer je kći Demetre ali možda nikada nećemo znati budući da to nitko nije zapisao a svi kipovi nje imaju ogroman veo preko lica. Isis je jedno od najmoćnijih bića stare egipatske mitologije, kada je Ra ostario nakon čudnih zbivanja (duga priča) dao je Isis svoje tajno ime, izvor svih njegovih božanskih moći.

    Zašto ima toliko sličnosti između religija na drugom kraju svijeta?? Morati ću vas razočarati i izravno reći da nitko ne zna, možemo pogađati i tražiti dokaze, ali na kraju krajeva govorimo o razdobljima oko 4500 do 2500 godina prije nove ere, nitko ne zna što se tada događalo. ALI ja imam par teorija.

    Moguće je da je u prvoj Proto-Indo-Europskoj religiji bilo nešto o bogu neba koji se bori protiv zmije, kraljici podzemlja i svijetu koji je zapravo ogromno drvo. Ovo podržava teorija o Perkʷunos, koji je po nekim izvorima izvorni bog munje od kog su se razvili Thor, Perun, Taranis, Indra… U potrazi za informacijama i dokazima  nisam mogla pronaći ništa o prvoj Proto-Indo-Europskoj kraljici podzemlja ili svijet koji je zapravo drvo. Moguće da je drvo za stare Slavene i Skandinavce simboliziralo nešto nedostižno, kao što je to planina Olimp predstavljala za Grke. Postoji šansa da se neki mitološki kontekst izgubio kroz stoljeća, živa religija se mijenja i evoluira kroz stoljeća kao i kultura, vlast, jezik… Ali ponekada se mijenja naglo zbog političkih razloga. Na primjer, kada je Snorri Sturluson napisao Prose Eddu, prvu kolekcija priča iz Nordijske mitologije u nadi da će s ujedinjenjem Norveške i Islandske povijesne religije moći ujediniti i same teritorije u jedno kraljevstvo pod vlasti Kralja Haakona IV. Također je moguće da je širenje kršćanstva i pokrštavanje Slavena uzrokovalo uništavanje ili mijenjanje povijesnih izvora, kao što se dogodilo s „Lebor Gabála Érenn“ (Poznatija kao The Book of Invasions). Vjerojatno nikada nećemo zasigurno znati, etnogeneza naroda i razvoj religija je teška kategorija povijesnog istraživanja. Ono što zasigurno znamo je da sada znate malo više o mitologiji i povijesnim razvojem poganske religije. Sada, ponovo ću pitati; Kada netko kaže pojam „mitologija“, na što prvo pomislite?

    Izvori:

    https://nova-akropola.com/kulture-i-civilizacije/mitologije/slavenska-mitska-predaja/

    https://www.britannica.com/topic/Slavic-religion/Folk-conceptions

    https://lastavica.hr/en/blog/about-old-croatian-gods-and-myths

    Napisala: Sara Desančić Paliska , 2 o

     
    Povijesne priče

    Dan sjećanja na žrtve domovinskog rata, žrtve vukovara i škabrnje

    Bitka za Vukovar bila je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. Započela je 25. kolovoza 1991. i trajala je do 18. studenog 1991. godine.

    Bitka za Vukovar

    Dana 24. kolovoza borci sa silosa Džergaj javili su zapovjedništvo ZNG – a da zrakoplovi JNA raketiraju njihove položaje i cijelo Borovo naselje. JNA činili su tzv. tampon zonu između Borova sela i Borova naselja. JNA je počela bitku s oko 20 tisuća vojnika, 400 – 500 tenkova, 300 – 400 oklopnih transportera, oko 250 lakih, 100 – 120 teških topova. U drugoj polovici rujna 1991. vojska JNA imala je oko 35 tisuća vojnika, 700 tenkova te oko 600 oklopnih transportera. Srpske snage koje su sudjelovale u bitci krajem rujna dosegle brojku od 50 tisuća vojnika.

    Rađanje legende

    Plan Generalštaba JNA bio je osvojiti Vukovar u jednom danu. 24. kolovoza trebao je ostvariti „Operacije Vukovar“ koja je trebala trajati malo dulje od sedam dana. Do podneva 14. rujna gradom su odjekivale eksplozije stotine granata, no to se tada smatralo mirnim danom. Oko 14 sati ljudi koji su preživjeli Vukovar će opisivati trenutak kao „kada su se otvorili nebo i zemlja“.

    Trpinska cesta – groblje tenkova

    Bilo je gotovo 50 tenkova u prodoru, a Blago Zadro tada zove pojačanje. Najveći gubitci te bitke bili su civili. Srpske velesile su uništile mnogobrojne tenkove te se zbog toga zove groblje tenkova. Blago Zadro uočava neprijateljske vojnike te mu jedan daje signal žviždukom. U tom trenutku Zadro ustaje da pretrči prugu no pokošen je neprijateljskim rafalom. Zvonko M. Š. prilazi u pomoć Zadri. Tako su poginuli dva junaka Domovinskog rata.

    Ratni zločini

    JNA je 19. studenog zauzela bolnicu u Vukovaru, započela je evakuacija bolesnika, ranjenika, civila., a 20. studenog ujutro u sedam vojnih autobusa ukrcano je oko 300 ljudi i odvezeno na Ovčaru. Tamo su ih premlačivali te oduzeli vrijedne stvari i novac. Žrtve iz Vukovara pronađene su u 14 do sada ekstremnih masovnih grobnica. Većina tih grobnica nastala je kada i grobnica na Ovčari. Pokopani su ostatci 938 osoba.

    Vukovarska bolnica

    Bolnica postaje sklonište., a bombardirana je 24. kolovoza 1991. godine. Većina ranjenih bili su civili. 80% rana nastalo eksplozijama, 10% metcima, a 5% opekline. Dnevni broj ranjenih kretao se između 25 i 88. Crveni križ imao je zabranu prilaza bolnici.

    Posljedica bitke za Vukovar

    Prema podacima poginulo je 879 branitelja te 777 nestalih branitelja. 15 tisuća poginulih vojnika. Srpske postrojbe oštetile su gotovo sve vukovarske građevine te je gotovo svo stanovništvo prognano. Ovčara je simbol patnje i žrtve koju su stanovnici i branitelji Vukovara podnjeli za slobodu i neovisnost Hrvatske. Vukovar je postao grad heroj i grad heroja.

    Svake godine obilježavamo sjećanje na Vukovar kako se ne bi nikad više ponovile ovakve patnje.

    Tekst i fotografije: Morena Načinović i Gresa Hodža, 1 f

     
    Vijesti

    i u mom gradu vukovar svijetli !

    Povodom 18. studenog Dana sjećanja na žrtve Vukovara i povodom 24. obljetnice obilježavanja spomen čina ”I u mom gradu Vukovar svijetli” učenici Srednje škole Mate Blažina simbolično su obilježili taj dan na satu povijesti i odlaskom i paljenjem svijeća ispred spomenika u  Parku Hrvatskih branitelja Domovinskog rata u Labinu.

    Kao uvod u priču o Vukovaru učenici 1. as i 1. gh razreda su kratkim brainstormingom rekli što znaju o Vukovaru i što bi voljeli saznati.  Učenici su istaknuli kako su bili prošle godine u Vukovaru na terenskoj nastavi, gdje su vidjeli najvažnija memorijalna mjesta.

    Nakon toga pogledali su kratke dokumentarne filmove o sjećanju na Vukovar i Škabrnju te ispunjavali radni listić kako bi zapamtili najvažnije te osvijestili  zašto je važno obilježavanje dana sjećanja. Istaknuto je  kako je u opsadi grada poginulo 1.664 branitelja i civila. Vukovar je u okruženju bio 87 dana. Na vukovarsku bolnicu je dnevno padalo prosječno 700 granata. Iz vukovarskoga Gradskog muzeja je opljačkano 29.758 predmeta.

    Učenicima je posebno zanimljiva bila  simbolika Žutih čizama. Naime, vukovarska tvornica obuće Borovo prvotno je izradila žute čizme prema narudžbi strane američke tvrtke Royce Shoes, međutim, slijedom ratnih događaja ta se pošiljka nije isporučila, već podijeljena hrvatskih braniteljima i dragovoljcima. Bile su veoma praktične i dugotrajne za vojnika te su postale simbolom dragovoljaca, koji često nisu imali nikakvu opremu.

    Obilježavanje Dana sjećanja nastavili smo analizom povijesnog izvora Siniše Glavaševića: Optužujem. Radom na tekstu učenici su  saznali kako je Vukovar 1991. bio bez hrane, bez lijekova, ali zato pogođen brojnim granatama i ratnim zločinima.  Učenici su osvijestili sve strahote rata, razvili empatiju, pokazali tugu i suosjećanje za ratne zločine i za kraj zaključili: neka se zapamti, ali da se ne ponovi.

    Na sličan način i u ostalim razredima tijekom sata povijesti obilježilo se Dana sjećanja na žrtve Vukovara, a maturanti 4. f gimnazije paljenjem svijeća odali su i počast u Parku Hrvatskih branitelja Domovinskog rata u Labinu te time pridonijeli važnosti važnost kulture sjećanja u suvremenom društvu.

    Tekst i fotografija: profesorice povijesti Sanja Gregorinić Trumić i Dijana Muškardin

     
    Vijesti

    Obilježavanje obljetnice smrti Mate Blažine

    Srednja škola Mate Blažine Labin obilježila je 13. travnja 2022. obljetnicu smrti narodnog heroja po kojem je dobila ime. Ovogodišnju 77. obljetnicu obilježili smo dva dana ranije, prigodnim programom koji je započeo govorom predsjednika Udruge antifašističkih boraca Labina Severina Frankovića. Franković je istaknuo važnost Mate Blažine i drugih boraca za slobodu. Josip Hrvatin predsjednik Zajednice društva Josip Broz Tito Istarske županije istaknuo je kako bi antifašizam trebao značiti da poštujemo sve ljude bez obzira na različitosti. Učenik 4 f razreda Mate Griparić održao je govor o životnom putu i preranoj smrti Mate Blažine.

    Učenice Leonarda Bubić i Elin Franković su položile vijenac i svijeću ispred biste Mate Blažine. Obljetnici su prisustvovali učenici 4 f razreda gimnazije pod vodstvom profesorice Sanje Gregorinić Trumić, Jasmine Gruičić i Hrvoja Bolfana. Minutom šutnje odali smo počast svim poginulima u Drugom svjetskom ratu. Svojom nazočnošću počastili su nas i članovi Udruge antifašističkih boraca Gracijela Milevoj, Gracijela Glavičić, Bruno Batelić i Bruno Miletić.

    Mate Blažina rođen je 10. ožujka 1925. u Čemporovici kraj Labina. Svakodnevno je pješačio u osnovnu školu u Svetom Martinu, pomagao obitelji pri oranju ili čuvanju blaga na paši, a već sa 16 godina zapošljava se u rudniku. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, stupa u novoosnovane partizanske jedinice. Sudjelovao je u nizu diverzantskih akcija na području Labina, rušio telefonske stupove od Labina do Nedešćine, prekopavao ceste i rušio most na komunikaciji Podlabin- Raša, sudjelovao u miniranju termocentrale Vlaška, pomogao u odnošenju baruta iz barutane u Ripendi. Mate postaje član Komunističke partije Jugoslavije, obavljao je poslove stražara i glasnika, a ubrzo pristupa i Prvoj četi bataljuna odreda „ Učka“ (1944.g.). Zbog sve teže situacije u ratu odred “Učka” prelazi na područje Gorskog kotara i tamo nastavlja s radom. Mate je ratovao na tom području do travnja 1945., a prije toga je odlikovan za hrabrost te unaprijeđen u čin vodnika. U borbi kod Mrzlih Vodica njegova je brigada imala zadatak da drži u obruču Nijemce koji su se nalazili u Lokvama. Borba je vođena neprekidno 30 sati i dana 15. travnja 1945. godine Mate je herojski poginuo. Poostao je jedan od najmlađih narodnih heroja Jugoslavije, zbog svoje hrabrosti.

     
    Povijesne priče

    Labinska republika

    Ove godine obilježavamo 101. godišnjicu Labinske republike, događaja koji je ostavio neizbrisiv trag na području Labinštine, a i mnogo šire. Sam pojam Labinska republika označava samoupravu nastalu za vrijeme pobune
    rudara na Labinštini u razdoblju od 02.03.-08.04.1921. No zašto je ovaj naizgled kratak period tako važan za povijest našeg Labina? Kako bi odgovorili na to pitanje moramo se uputiti na sam početak 1920-ih godina i doznati nešto više o samom socijalnom buntu labinskih rudara, njegovim uzrocima, posljedicama, a u konačnici i o samom nastanku Labinske republike.
    Rapalskim ugovorom iz 1920. godine Istra je pala pod talijansku vlast čime dolazi do brojnih promjena. Talijanska je vlast iskorištavala stanovništvo i gospodarske potencijale Istre, a samim time i Labina u gotovo robovlasničkome
    smislu. Grad je Labin bio pod kontrolom talijanskih karabinjera dok su se fašističke grupe tek formirale. Rad u rudniku bio je izuzetno težak i mukotrpan, no dolaskom Talijana na vlast došlo je do dodatnog pogoršanja uvjeta rada. Naime talijanski je kalendar priznavao 12 blagdana dok je austrijski priznavao 24, došlo je do smanjenja plaća čime se direktno narušila kvaliteta života rudara i njihovih obitelji. Također, zabranjeno je korištenje hrvatskoga jezika. Uz sve to rudarima je nametnut veoma nepovoljan ugovor s upravom prema kojem se zbog jednog
    neopravdanog izostanka s posla gubi cijela mjesečna plaća. Sve su navedene nedaće bile popraćene sve češćim nasiljem fašista koji su se polako probijali prema vlasti. Direktan povod za ustanak bili su napad fašista na Radničku komoru u Trstu i fizički napad na Ivana Pipana, tajnika udruženja labinskih rudara. Labinski su rudari stupili u generalni štrajk 02.03.1921. na „Krvovoj placi“. Sljedećih su dana rudari zauzeli zgrade i postrojenje samog rudnika s čijim su radom nastavili na svoj trošak. Pod parolom „Kova je nasa“ preuzeli su i separaciju na Štalijama, skladište eksploziva i luku Bršica. Rudari su za vrijeme štrajka pokazali iznimnu organiziranost čemu u prilog govori formiranje centralnog komiteta koji je upravljao svim aktivnostima rudnika te osnivanje crvene straže koja je branila pristup rudniku. Dana 07.04.1921. rudari su uspjeli isporučiti brod pun ugljena. Vlasti prvotno nisu vjerovale u uspjeh štrajka, no uvidjevši da isti neće završiti bez oružanog sukoba 07.04.1921. izdana je naredba o nasilnom zauzimanju Labinštine. 1000 naoružanih vojnika stupilo je u Labin te se naredni dan sukobilo s trajkašima koji su odbili kapitulaciju. Slab otpor rudara ubrzo je ugušen uz dvije žrtve i nekolicinu ranjenih. Štrajk je tretiran kao uspostava Sovjetskog režima te su
    mnogi rudari uhapšeni, no u konačnici je donesena oslobađajuća presuda.

    Labinska republika nije bila samo štrajk, već akcija izrazito revolucionarnog karaktera koja je otišla mnogo dalje od ostalih pobuna i štrajkova. Važnost Labinske republike izrazito je velika zbog toga što ona predstavlja kolijevku za pružanje otpora nadirućem fašizmu, kao i kolijevku u borbi za radnička prava. Ona je do današnjeg dana ostala jedan od najvažnijih takvih događaja u povijesti Labina, Istre pa i mnogo šire. Ovim sam člankom nastojao približiti važnost Labinske republike mlađim generacijama, a onim starijima osvježiti sjećanje u spomen na 101. godišnjicu
    ovog povijesnog događaja za kojeg se nadam da će ostati obilježavan još dugi niz
    godina.

    Autor teksta: Nino Basanić, 4 f

     
    Vijesti

    Valentinovo i dan rođenja Giuseppine Martinuzzi u SSMB

    U SSSMB je u ponedjeljak, 14.2.2022. s učenicima 1 o razreda, održana radionica povodom Valentinova i obillježavanja dana rođenja Giuseppine Martinuzzi.

    Učenici su najprije imali brainstorming o Giuseppini, što do sada znaju o njoj i što bi voljeli saznati. Nakon toga su pogledali kratki filmić o Giuseppini koji su snimili učenici 4 f razreda prošle godine na izbornoj nastavi povijesti.

    O Giuseppini su naučili najvažnije, da je bila književnica, političarka, pedagoginja, učiteljica i jedna od prvih svjetskih socijalistkinja rođena je u Labinu 14. veljače 1844. godine. U 32 godine karijere radila je s djecom radnika i seljaka u školama od Trsta do Starog Grada na Hvaru te postala omiljena „učiteljica siromašnih“.

    Pisala je mnoge pedagoške studije i udžbenike za osnovnu školu te Mnemonički priručnik (Manuale Mnemonico) sa shemama koje olakšavaju pamćenje gradiva. Zbog načina pisanja i političkih razmišljanja, za vrijeme austrijske vladavine često su joj djela bila cenzurirana ili se uopće nisu tiskala.

    Bila je prva istarska socialistkinja pa je nazivaju i „la donna  rosa – crvena žena“; održavala je mnogobrojne javne govore, zastupajući prava djece, radnika i posebno žena, zalagala se za suradnju hrvatskog i talijanskog naroda u Istri. Bez obzira na svoje građansko porijeklo, život je posvetila borbi za najsiromašnije, radnike i seljake, njihovom obrazovanju i izjednačavanju njihovih prava s bogatijima.

    Povodom Valentinova učenici su istražili tko je bio sv. Valentin i zašto obilježavamo taj dan kao dan zaljubljenih. Za kraj su učenici napisali lijepe poruke ljubavi za svoje prijatelje u razredu i potom su ih pročitali.

    Voditeljica radionice, autorica teksta i fotografija: Sanja Gregorinić Trumić.

     
    Vijesti

    Predavanje Crvenog križa i MUP-a za maturante

    U srijedu 26.01. 2022. od 17 do 18 sati je održano online predavanje za učenike četvrtih razreda SŠ Mate Blažine. Predavanje se satojalo od dvije važne teme: dobrovoljno darivanje krvi te prevencija trgovanja ljudima. Predavačice su bile ravnateljica Crvenog križa Labin Morin Hukić te Sanja Šimunjak iz MUP-a RH PP Labin.

    Na obje teme prikazani su kratki edukativni filmovi, dok su predavačice iznijele najbitnije činjenice te odgovarale na pitanja učenika. U filmovima su učenici mogli vidjeti zašto je važno darivanje krvi, tko može darivati i pod kojim uvjetima.

    Zanimljivo je napomenuti da: krv može darivati svaki čovjek dobrog općeg zdravstvenog stanja! Dob za darivanje je od 18 do 65 godina.Tjelesna težina: iznad 55 kg. U Hrvatskoj, muškarci, darivatelji pune krvi smiju dati krv do 4 puta godišnje, s razmakom između darivanja od 3 mjeseca. Žene, darivateljice pune krvi, smiju dati krv do 3 puta godišnje, s razmakom između darivanja od 4 mjeseca.

    Učenici su imali zanimljiva pitanja pa smo tako saznali da se nakon darivanja krvi ne bi trebalo odmah pušiti i da prije darivanja 24 sata ne bi trebalo piti alkohol. Isto tako, za darivanje krvi prema zakonu RH dobije se slobodan dan na poslu te besplatan ručak, jer pri darivanju je važno da se prije i poslije nešto pojede.

    U Labinu su redovite akcije darivanja krvi te se pozivaju svi da budu humani i nekome pomognu svojim darom.

    Drugi dio predavanja odnosio se na ilegalno trgovanje ljudima, pogledali smo dva kratka filma. Filmovi prikazuju kako se postaje rob trgovine ljudima. To je jedan začarani krug iz kojeg se malo tko izvuče. Zato predavačica Sanja Šimunjak napominje kako treba paziti na lažne oglase za posao, svaki oglas dobro provjeriti, sumnjivo je ako je prevelika plaća za određene poslove i slično. Neki trgovci ljudima žele odmah uzeti dokumente ljudima pa napominje kako se treba napraviti kopija dokumenata ako se ide raditi van države.

    Zabrinjavajuća je činjenica da je danas oko 40 milijuna ljudi u modernom ropstvu. Svakako je potreban oprez, i ono što je vidiljivo iz filmova ne smijemo biti prenaivni i vjerovati onima koje prvi put vidimo.

    Priključilo se 45 učenika, komentari su bili vrlo pozitivini, dosta su toga naučili i nadamo se da će postati članovi humane družine darivatelja krvi.

    Hvala Ani Paliska na podršci pri organizaciji, hvala Morin Hukić te Sanja Šimunjak na predavanju i isprobavanju novih tehnologija.

    Tekst: Sanja Gregorinić Trumić .

     
    Vijesti

    Božićno darivanje

    Učenici 4 f razreda Srednje škole Mate Blažine Labin i ove godine uključili su se u humanitarnu akciju. Odabrali su akciju grada Labina „Vrijeme dobrote“ te na satu razrednika sakupili i zamotali brojne poklone te odniijeli na labinski markat.

    Kao i prijašnjih godina, htjeli su pomoći svojim sugrađanima, te ujedno pokazati božićni duh i zajedništvo.

    Sakupili su slatkiše, higijenske potrepštine, odjeću, knjige, torbe i lutkice. Nadamo se da će ovi pokloni uljepšati Božić nekoj curici ili dečku.

    Sretan Božić!

     
    Vijesti

    VUKOVAR (1991. – 2021.)

     – 30 godina ponosa, pijeteta, tuge i boli obilježeno u Srednjoj školi Mate Blažine Labin

    Srednja škola Mate Blažine i ove godine na poseban način je obilježila Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Dana 15. studenog, u online okruženju, IV. razred gimnazijskog usmjerenja prisustvovao je predavanju kojeg je vodio Damir Radnić, dragovoljac Domovinskog rata i ratni veteran, pukovnik HV-a, ratni zapovjednik Hrvatskih obrambenih snaga, pripadnik 204. vukovarske brigade, 5. gardijske brigade ”Sokolovi” te Nastavnog središta HV-a Muzil Pula.

    Kao uvod u priču o Vukovaru učenici su ukratko predstavili Vukovar u brojkama. Htjeli smo brojkama prikazati stradanje Vukovara te tako potaknuti na razmišljanje o nesretnim sudbinama. Istaknuli smo kako je Vukovar do 1991.  godine imao oko 45.000 stanovnika, a danas ima oko 20.000 stanovnika. U opsadi grada poginulo je 1.664 branitelja i civila. Tijekom agresije na Vukovar smrtno je stradalo 923 branitelja. Preko 300 Vukovaraca i danas se vodi među nestalim osobama. U obrani Vukovara sudjelovalo je 2.500 branitelja. Vukovar je u okruženju bio 87 dana. Na vukovarsku bolnicu je dnevno padalo prosječno 700 granata. Iz vukovarskoga Gradskog muzeja je opljačkano 29.758 predmeta.

    Nakon Vukovara u brojkama gospodin Radnić se prisjetio teške boli i muke kroz koje su, on i njegovi suborci, prošli u periodu od 1991.-1995. godine boreći se za svoju domovinu.

    Godine 2018. snimljen je film “Štafeta smrti” u kojem sudjeluje i sam predavač, a zanimljivo je da u filmu glume djeca branitelja. Film govori o konkretnim događajima iz Domovinskog rata koji su se zbivali od 10. do 22. studenog 1991. u minskom polju nedaleko od Marinaca. Jedanaest branitelja krenulo je 10. studenog 1991. godine iz okupiranih Bogdanovaca u proboj s civilima. Oni pripovijedaju o strahotama koje su doživjeli, noseći na sebi više od 40 kilograma vojne opreme. Snimajući film prešli su 60 kilometara, obilazeći mjesta koja su bila pod opsadom okupatora. Redateljica filma je Nada Prkačin. Film se već prikazivao u Srednjoj školi Mate Blažine Labin 2018. godine, a nadamo se da će opet, kad završe epidemiološke mjere.

    Predavač je govorio o vlastitom iskustvu te doživljaju Domovinskog rata. Cijelo je predavanje bilo veoma emotivno, posebice kad se predavač prisjetio svojih suboraca. Spomenuo je Viktorina Jurića Pašu, dragovoljca iz Beča, svog najbližeg suradnika, s kojim i danas održava predavanja, te je prošli tjedan postavio izložbu ratnih fotografija iz Vukovara u Hrvatskom saboru. Naime, njih dvojica su jedini sačuvali fotografije iz Vukovara, rekao je kako su ih skrivali u džepovima, a brojni su svoje negative bacali ili uništavali, zbog straha od neprijatelja. Spomenuo je i Žarka Manjkaša (kojeg su zvali “Crvenkapa”), zanimljivo je da je on uništio tenk koristeći prvi put u životu minobacač, bez ikakvog znanj o oružju te Jean Michellea Nicolierea, francuza koji se borio u redovima HOS-a, najvjerojatnije preminuo mučeničkom smrću na Ovčari te se još uvijek vodi kao nestali.

    “Naši su prijatelji živi u našim dušama i srcima.” – istaknuo je Radnić sa sjetom i pijetetom, govoreći o svojim prijateljima suborcima. Isto tako istaknuo je kako je jedino pozitivno na ratištu što stekneš prijatelje za cijeli život.

    Zanimljiv je podatak da je tijekom borbi za Vukovar osnovan Stacionar kojeg je vodila jedna liječnica s dva studenta treće godine medicine. U Stacionaru zbrinuto je 121 ranjenih, a preminula je samo jedna osoba.

    Na samome kraju predavanja, Radnić je istaknuo simboliku Žutih čizama. Vukovarska tvornica obuće Borovo prvotno je izradila žute čizme prema narudžbi strane američke tvrtke Royce Shoes, međutim, slijedom ratnih događaja ta se pošiljka nije isporučila, već podijeljena hrvatskih braniteljima i dragovoljcima. Bile su veoma praktične i dugotrajne za vojnika te su postale simbolom dragovoljaca, koji često nisu imali nikakvu opremu.

    ___________________

    Zahvaljujemo se još jednom gospodinu Radniću na veoma zanimljivom i emotivnom predavanju iz kojeg smo doista imali priliku naučiti puno o Domovinskom ratu.

    Obilježavanje Dana sjećanja nastavili smo i sljedeći dan kada nam je učenica Barbara Vozila pročitala svoju izmišljenu priču o Domovinskom ratu, koju možete pročitati na slijedećoj poveznici http://pointenovinessmb.com/2021/11/20/igra-bez-granica/. Iako je priča izmišljena, u njoj su prikazane sve strahote rata, jer je pisana prema istinitim događajima. Nakon priče otišli smo do Parka hrvatskih branitelja gdje smo zapalili 30 svijeća za 30 godina sjećanja na Vukovar. I za kraj ono što smo svi zaključili i što dalje poručujemo je : neka se zapamti, ali da se ne ponovi.

    Izvori:

    Članak napisao: Bruno Falco, učenik IV f razreda, uredila Sanja Gregorinić Trumić, prof.

    Fotografije: Sanja Gregorinić Trumić, prof.

     
    Povijesne priče

    Igra bez granica

    Priča o Domovinskom ratu by Barbara Vozila, 4 f

                    Novinarska konferencija u Zagrebu održana je 27. srpnja 1999. godine. Marija Kovačević prima Odliku i priznanje za iznimnu hrabrost u ratu. Ova nadasve snažna 37-godišnjakinja odgovara na pitanje zašto se pridružila obrani Vukovara:

                  „Od rođenja su mi lutke i haljinice bile bezvezne, te bih iskoristila prvu priliku da ih se riješim. Posuđivala sam bratovu odjeću i igračke, no on mi ne bi zamjerao. Moj dvije godine stariji brat Ivan, imao je društvo od oko sedam dječaka koji su se uvijek okupljali na igralištu ili u blizini šume. Kada bi se uputio prema njima, oprezno bi ga pratila u strahu da me ne potjera natrag kući. Ivan je uvijek znao da ga pratim, a ipak mi je dozvoljavao da ostanem s njegovim društvom. Dečki su se uvijek igrali s loptom ili rata, pa sam više voljela biti s njima nego s djevojčicama. No, nitko od nas nije znao kako će se ta igra jednog dana pretvoriti u surovu i bolnu stvarnost.

                   Godine 1980., navršila sam osamnaest godina i završila Školu za medicinske sestre u Zagrebu, vratila se u Vukovar i u vukovarskoj bolnici odradila dvije godine prakse. Nasreću, uspjela sam ondje dobiti stalni posao što je mom ocu mnogo značilo. Naime, Ivan se školovao i preselio u Zagreb, pa smo u kući ostali samo ja i tata. Voljela sam raditi u toj bolnici jer su osoblje i pacijenti bili vedri, a sve je zračilo pozitivnošću unatoč bolestima i brigama. Moj me otac Tomislav, oduvijek učio o ljubavi prema ostalim ljudima, prema svojoj zemlji i gradu. Krajem 80-ih godina mnogo se govorilo o samostalnosti Hrvatske i njezinom odvajanju od Jugoslavije. Kada je ’91 došlo do referenduma o istom, a nažalost i do napada na Borovo Selo, sve riječi koje su izgovorile usne moga oca, dobile su puno značenje i prvi put uistinu dirnule moje srce.

                   Prvi ratni ožiljak rat mi je zadao 2. svibnja 1991., kada su u bolnicu dovezeni ranjenici iz Borova Sela. Nažalost, ubijeno je dvanaestero policajaca kojima nismo mogli pomoći. Autobus u kojem se nalazilo dvadesetak muškaraca bio je prekriven krvavim ruhom i silnom boli. Koliko fizičke, toliko i psihičke. Prljava lica, razderana odjeća kojom su si podvezivali rane i drhtavi glasovi koji su se međusobno izmjenjivali, stvarali su prizor zbog kojeg tijelom prolaze trnci. Zajedno s tri medicinske sestre i dva doktora, izvlačili smo ranjenike. Naše bijele kute ubrzo su se zacrvenile. Tada sam prvi put u životu osjetila toliku nepravdu. Zašto su obitelji upravo izgubile očeve, muževe i braću? Kako i tko će malenoj djevojčici reći da je neki krvnik zauvijek uzeo njezina oca? Što će biti sa staricom čiji je sin jedinac bio jedino čemu se radovala u životu? Slušajući ranjene muškarce, vidjevši njihove prestravljene oči, shvatila sam kako je ovo samo početak nečijeg podmuklog plana, plana koji će od toga dana zadavati sve teže udarce… Paralelno sa srpskom okupacijom hrvatskih gradova, i naši su bolnički kreveti postajali sve okupiraniji i zamazani krvlju. Susretali smo se sa stanjima i ozljedama koje većina osoblja nije očekivala u svojoj karijeri. Svatko od nas barem je u jednom trenu postao kirurgom i improvizirao kako bi spasio nečiji ud ili život. U bolnici je osnovana ratna kirurgija, a napravljeno je i protuatomsko sklonište. Bolnica je svakim danom gubila prijašnju ugodnu atmosferu. Štoviše, u svaki se njezin kutak uvukla neizvjesnost i nemir. Maleni prostor u blizini podruma bilo je mjesto sreće, gdje bi se osoblje okupljalo na odmoru i ručku. Radio je svirao u kutu i ubijao pritisak kojeg su stvarali silni ranjenici i dim cigareta. Često su se čuli i glasovi iscrpljenog osoblja. U tim sam trenutcima voljela stajati uz okvir vrata i gledati te divne ljude. Ljude koji izlažu vlastiti život kako bi spasili tuđe, a na kraju uspijevaju pronaći tračak pozitive i međusobno ga podijeliti. Moj otac i muž Željko, spremno su se uključili u obranu grada poput većine muškaraca. Zajedno s vojnom postrojbom Žuti mravi, dali su sve u svojoj moći da sačuvaju Vukovar. Viđala sam ih vrlo rijetko i najčešće slučajno jer nije bilo vremena za odmor i dogovore. Svi bezbrojni ispaljeni metci u meni su budili strah i nemir. Ne mogu odrediti broj neprospavanih noći koje sam provela razmišljajući gdje se nalaze i jesu li uopće živi.

                   Bolnica je prve vanjske ozljede zadobila 15. kolovoza kada su na nju bačene granate. Granate su izazvale snažan udarac, a zatim je nastao vrisak i panika. Sjećam se da sam tada jednom ranjeniku previjala ranu na ruci. Bio je njihov i znao je što se događa. Lagano me uhvatio za ruku, kao da me želi upozoriti na ono što će izreći. Podigao je umorno i prljavo lice, pogledao me u oči i rekao: „Mala, bežite odavde dok vas sve nisu pobili“. Njegove su mi oči govorile da je dobar čovjek. Nasmiješila sam mu se i u strahu nastavila previjati ranu, znajući da su njegove riječi ono što nas očekuje… Nakon tjedan dana, bili smo metom avionskog napada. Znam, nitko ne bi očekivao da će protivnik ići toliko daleko i uništiti bolnicu, no sljedeći događaji dokazali su da kod tih ljudi ne postoji empatija i humanost. Svakodnevno smo primali velik broj ranjenika, od čega je mnogo njih bilo u kritičnom stanju. Iako su se u bolnici nalazili i njihovi vojnici, Srbe to nije sprečavalo od bacanja sedamsto granata dnevno. Shvatili smo kako ovo nije samo čin rata, već nešto puno gore i mračnije.       

                   Nakon smjene koja je trajala trinaest sati, popila sam kavu u mjestu sreće. Pozdravila sam kolege i krenula prema izlazu. Vidjela sam gospodina Milana.Bio je drag i mio čovjek, no tadašnja funkcija suprotstavljala se njegovoj osobnosti. Naime, dolazio bi u slučaju kada je netko od osoblja izgubio člana obitelji. Tijelo mi se sledilo od straha, no osmjehnula sam mu se kao uvijek dosad, ali on mi nije uzvratio. Pomislila sam kako me nije primijetio i odlučila nastaviti svojim putem. Nešto u meni nije mi dalo mira… Okrenula sam se prema njemu, a on je u istom trenu zakoračio prema meni. Njegov dubok glas prodirao je zrakom poput oštrice: „Marija! Ja, ne znam kako da Vam ovo kažem…“ Osjećala sam kako mi srce ubrzava, pritisak u glavi postajao je sve jači. Probojni zvuci metaka i granata koji su letjeli oko nas bili su stišani i odjednom posve udaljeni. U magli se sjećam da je onda rekao: „Jutros su pronađena tijela vašeg oca Tomislava i muža Željka dolje kod Trpinjske ceste“.  Njegova su se usta micala, no nisam čula ništa dalje. Milan je vidio skamenjen izraz moga lica i krupne suze koje su punile moje oči i isto tako vlažile nemoćno lice. Prišao je i nježno me obuhvatio rukom. Njegova smeđa jakna upila je suze koje su se neprekidno spuštale niz moj obraz. To je bio najteži dan u mom životu. Bila sam sasvim sama i pokušavala sam naći neku vrstu oslonca. Zamarati druge svojom brigom nije bila opcija, zato što je svatko od nas dotada već izgubio nekog bliskog. Jedino što sam znala je da nisam mogla dopustiti da još jedna žena osjeti tu istu prazninu i bol. Nisam mogla dopustiti da još jedna žena osjeti strah o vlastitoj sudbini. Moje je srce odlučilo da ne mogu ostati u bolnici i samo čekati kada će komad sivog stropa pasti na mene i zgnječiti me. Moje srce nije dozvolilo da ostanem mirna na ubojstvo mojih najmilijih. Znam da bih ostatak život na svojim leđima nosila težak križ mržnje prema samoj sebi jer sam se predala krvniku bez borbe.

                     Odlučila sam se pridružiti braniteljima i sačuvati ono što je od moga grada ostalo! Dva dana nakon što sam čula vijest o smrti oca i muža, otišla sam do jedne grupe vojnika od kojih sam tražila da me prime u njihovu postrojbu. Muškarci koji su me ondje dočekali bili su začuđeni  iz razloga što je nas žena na bojištu bilo vrlo malo. Isprve su me pokušavali odgovoriti od plana. Predložili su mi da im donosim hranu i brinem se o ranjenima, kako bi me na neki način zaštitili od pucnjeva i skore smrti. No, većina njih je kod kuće imalo ženu i znalo je kako je kada žena nešto naumi. Opskrbili su me oružjem i podsjetili kako pucati, zato što sam bila donekle iskusna zbog lova sa pokojnim ocem. Također, dali su mi osnovnu opremu svakog branitelja Vukovara, žute čizme iz Borova. Kao što  svi sigurno znate, branitelji  su često bili bez opreme, u trapericama i tenisicama, neki čak i bez oružja. Tako da mi nije trebalo puno opreme, brzo sam se uklopila.

                    U Vukovaru se vodila borba za svaku ulicu, za svaku kuću, tko je imao više snage da baci granatu bio je bolji, bila je to borba prsa u prsa, s jedne strani naši, s druge strane njihovi. Kada sam odspavala 2 do 3 sata u danu bio je to lijepi dan. Često nismo imali vode za piće, a osnovna hrana bile su nam konzerve. Puškom preko ramena i hrabrim srcem koje je kucalo u grudima, davala sam sve od sebe kako bi zaštitila ono bitno što je ostalo u mome životu. Noći su bile hladne, duge i strašne. Miris smrti i baruta širio se  svugdje oko nas. Ljudi su se pretvarali da su mrtvi u blatu kako bi preživjeli, ali nažalost brojni su tako i ostali u blatu sa svojim ranama. Tako je bilo i te noći, koju nikada neću zaboraviti, u kojoj sam iza sebe morala ostaviti Marka. Marko je bio jedan od onih dječaka s kojim sam se igrala rata na školskom igralištu. Pred dvadeset godina nismo mogli ni zamisliti kako ćemo jednog dana zaista zajedno ratovati protiv neprijatelja. Razlika je u tome što su kamenčiće zamijenili metci,  drvene grane postale su teške puške, a ogrebotina se razvila u prostrijeljenu ranu. Te sam noći morala birati između života i smrti. Kao što vidite, danas stojim pred vama pa je tako i moj izbor očit. No, znam da mi Marko to nije zamjerio, kao ni pred dvadeset godina kada ga je mala djevojčica sredila u igri. O ostalim događajima koje sam doživjela i stvarima koje sam morala učiniti prebolno je pričati. Jer što može biti lijepoga u ratu? Jedina stvar koja nas je tjerala naprijed bilo je jedinstvo i ljubav prema Hrvatskoj, prema Vukovaru, prema našim voljenima i prema slobodi. Istina je kako sam tada stekla brojne prijatelje, te s ponosom mogu reći da sam na neki način obranila svoj grad zajedno s njima.

                    Sve ove godine nakon rata u sebi nosim žaljenje zbog svih uzaludnih i nepotrebnih smrti brojnih nedužnih ljudi, istraumatiziranih žena i djece koji su stradali na brojne načine, ali i svake osobe koja je izgubila i najmanji dio sebe. Borila sam se i zbog njih, kao i  zbog oca, muža, i na kraju zbog slobode, zbog te slobode zbog koje je tisuće njih dalo svoje živote, a ja sam bila ta sretnica koja je, eto nekako, preživjela.

                  Nadam se da ste zadovoljni odgovorom. Sljedeće pitanje, molim.“

    No, sljedećeg pitanja nije bilo… Dvoranom za konferencije zavladao je muk i tišina, a samo se ponegdje čuo težak uzdah i suza kako pada na pod.

    Stranice koje su poslužile kao inspiracija za izmišljenu priču:
    https://hrvatskigeneralskizbor.hr/da-se-ne-zaboravi/kronologija-domovinskog-rata/
    http://www.ob-vukovar.hr/povijest.htm
    https://pointenovinessmb.com/2017/11/16/vukovar-neka-se-ne-zaboravi-ali-da-se-ne-ponovi/

     

    Najbolje školske novine!