Sve objave od Anđelika Licul

Obilježavanje Dana medijske pismenosti – “Djeca upoznaju medije”

Sigurno već svi znate onu staru: “Pa ovo je 21. stoljeće”.  Eh to 21. stoljeće u našu je svakidašnjicu donijelo mnogo novina! Zamislite samo da su onima iz srednjega vijeka rekli da će u budućnosti biti moguće nazvati nekoga stotinama kilometara daleko i da će postojati nešto što se zove internet, vjerojatno bi ih proglasili ludima! Ali mi smo ipak sretnici koji žive u moderno doba, prepuno raznih mogućnosti.

Upravo zbog mnoštva raznih medija koji danas postoje  i Ured -a za Hrvatsku, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti i obrazovanja, u suradnji s brojnim partnerima i medijskim kućama pokrenula je Dane medijske pismenosti odnosno projekt Djeca upoznaju medije. Od 19. do 21. travnja 2018., ali i tijekom cijele druge polovice travnja odvijale su se brojne aktivnosti i događanja kojima je cilj bio informirati i educirati djecu, roditelje, nastavnike i odgojitelje o toj važnoj temi i vještini.

Kako u našoj školi imamo nadarene novinare, učenike koji pišu za e-novine, one koji vode svoju radio emisiju pa čak i youtubere, naša je knjižničarka prof. Majda Milevoj Klapčić odlučila povesti nas u Rijeku u posjet Novom Listu i HRT centru. Prvi medij koji se proširio svijetom bile su novine, zato je ovaj posjet bio zaista prigodan. U posjeti je sudjelovalo 14 učenika iz prvih, drugih i trećih razred naše škole. 

U Novom Listu dočekala nas je vesela atmosfera koja me ugodno iznenadila jer sam ja očekivala ozbiljne i povučene novinare koji žure kako bi što brže završili svoj članak, a upravo suprotno, svi su s nama rado podijelili svoj dio posla. Prvi zadatak svakog novinara je istraživanje, stoga su nas za početak upoznali s odabirom tema i kretanjem na terene tj. prikupljanjem informacija za kvalitetan članak. Nakon toga saznali smo kako grafički uređivati novine, a imali smo i tu čast da vidimo kako izgleda samo tiskanje novina!

Upoznali smo se s radom HRT centra Rijeka u sklopu kojeg su smješteni Hrvatski radio Rijeka i Tv centar.  To je ujedno i najveći Tv studio iz kojeg se emitira Županijska panorama, svaki dan osim srijede kada se emitira iz Pule. Vidjeli smo kako se emitira program live iz radio etera, kako se rade vijesti, upoznali se sa službom za govor i lektoriranjem (oni koji paze da se lijepo i pravilno izgovara i piše).

Nakon posjeta ispunili smo i online anketu o provedenoj edukaciji. Sveukupno je u projektu sudjelovalo 90 škola u Hrvatskoj, od čega samo 3 iz Istre.

Ovaj posjet iznimno važnim medijima današnjice radiju, televiziji i novinama, ostavio je na nas jako pozitivan dojam. Neki učenici su čak izjavili kako ih je ovaj izlet zainteresirao i usmjerio ka fakultetima medijskog opredjeljenja! Nadamo se onda novim novinarima na Labinštini i priželjkujemo još ovakvih projekata.

 

 

 

Maškare, ča moru maškare…

Svi mi ponekad nosimo maske, ali ovo nije članak o onim maskama koji ljudi nose stvarajući lažnu sliku o sebi…  NE, ovo će biti članak u kojem ću vas naučiti nešto više o maškarama, tj. pokladama 🙂

Pa krenimo…

Poklade, maškare, bušari, fašnik, karneval, pust... sve su to različiti nazivi koje koristimo u razdoblju od Nove godine pa sve do Čiste srijede, koja nam ove godine pada na današnji dan, kada nam započinje i korizma.

Sveta tri kralja posljednji je dan božićnog ciklusa. U starome Rimu u to doba godine održavale su se brojne svetkovine pod maskama – Saturnalije i Januarske kalende. Te poganske običaje Crkva je nastojala kristijanizirati pa je to razdoblje nazvala svetom dvanaestodnevnicom. Poganske maškare raspršile su se potom u vremenu koje im je ostalo između Sveta tri kralja i korizme. U srednjem vijeku one su značile početak Nove godine, a uz taj dan je u mnogim europskim krajevima vezana i tradicija biranja jednodnevnih kraljeva, to je službeni početak pokladnoga razdoblja.

Prvobitno značenje karnevalskih tradicija je zaštitno tj. cilj je bio zastrašivanje demona, zlih sila, duhova kako bi ih se udaljilo od ljudi, stoke, stanova itd.

Za sam naziv karneval postoji nekoliko tumačenja – može mu izvor biti u latinskom pokladnom uzviku “carne vale!” koji znači “zbogom meso!” ili od latinskoga “carrus navalis” što znači “lađa na kolima”, koja se nekada vozila po srednjoj Europi u pokladnim povorkama.

U pokladama, karnevalu, uočljiv je lik Karnevala koji je u naše krajeve stigao iz zapadno europskih zemalja. To je figura izrađena od slame, dronjaka, staroga odijela, a naziva se karnevalkrnjo (Dalmacija), pust (Istra i Primorje) i slično. Uz njega su stalno i određena lica: obično sudac, krvnik, branitelj, tužitelj i drugi  s primjerenim grotesknim maskama, koji ga prate i na nekom, tradicijom utvrđenom mjestu, izvode “dramatski” prikaz – suđenje tome “zlotvoru”. Nakon “suđenja”, karneval se svečano utopi, objesi ili spaljuje.

Najpoznatiji karnevali na svijetu su u Rio de Janeiru, Veneciji, Montevideu, Trinidadu i Tobagu, New Orleansu, Bazelu, Mazaltanu, a na toj listi najvećih karnevala našao se i onaj u našoj lijepoj Rijeci.

A sada kada smo završili ovaj teoretski dio, vrijeme je da vam kažem kako ja obilježavam to maškarano vrijeme. Moja nona po starinskom običaju uvijek peče krofne, koje ja obožavam, stoga za mene ne vrijedi da u teretanu idem nakon zimskih praznika, već nakon maškara. 😀 Kada sam bila malena, ja i moji prijatelji maskirali bismo se u bilo što, što bi našli zabačeno na kraju ormara i onda redovito kucali ljudima na vrata i vikali maškareeeee. Mogu reći da smo bili pravi mali biznismeni, uvijek bi se iz maškara vratili puni jaja, pancete, voća, a znala se tu naći i pokoja novčanica. Mi ne bismo dijelili jaja, već bi netko od naših roditelja napravio kajganu i onda bismo svi skupa veselo pojeli ono što smo dobili. Bilo je to pravo malo druženje…

Otkako sam prerasla to doba kucanja ljudima na vrata i vikanja maškare, nisam odustala i od maskiranja. U maškare idem sa svojima iz sela, zovemo se Maškare iz Štrmca, nije neko maštovito ime, ali su nam kostimi zato baš super. 😀 Bili smo skijaši, bebe, Španjolci, gusari, vještice, a tko zna što ćemo biti sljedeće godine?

Da ne duljim… ne preostaje mi samo nego pitati vas što ćete vi biti sljedeće godine u maškarama???

 

Svi smo mi sejna pašta…

Dana 18. siječnja posjetio nas je zamjenik ministrice znanosti i obrazovanja, g. Vlado Prskalo. On je došao s ciljem da vidi kako je organizirana nastava u srednjim strukovnim školama kako bi što bolje znao organizirati tzv. dualnu reformu školstva za koju se zalaže. Nakon njegovog posjeta sinulo mi je da se zaista o strukovnjacima u našoj školi malo zna i nešto me natjeralo da se pozabavim temom strukovnih škola.

Ponekad smatram da su takvi učenici degradirani istog trenutka kad upišu svoju struku jer je naš mentalni sklop očito prognoziran da djelatnosti kojima se ljudi bave dijelimo na visoke i niske, a pritom na osobe koje ih rade gledamo puni predrasuda. Ja sam upisala gimnaziju za koju su mi tvrdili da su tamo učenici kao bubice, svi šute, svi su marljivi i rade, a iskreno- prvi dan srednje škole sve što su mi rekli palo je u vodu. Ni mi gimnazijaci nismo baš pristojni i puni želje za rad, samo što se to toliko ne priča. Ukoliko je netko upisao za kuhara ili možda vodoinstalatera i onda taj bude nemiran i remeti nastavu, odmah na njega ispaljujemo kišu metaka načinjenih od pukih predrasuda i zaključujemo:” Pa normalno, kad je taj u trogodišnjoj.”

Pitam se koja je korist meni da završim gimnaziju, ako u životu nemam ambicija i potpuno sam nezainteresirana za postignućem nečega u životu. Dok, netko tko završi trogodišnju, kad se malo ispraksira, otvori svoju firmu ili obrt i marljivo zarađuje za život kao sam sebi šef. Uopće nema veze koju školu smo završili jer bitno je samo da imamo volje za rad i da ustrajemo u onome što želimo, onda ćemo uspjeti u svemu i neće nam biti granica.

Kako ovo ne bi bio članak u kojem ću iznositi samo svoje mišljenje, odlučila sam dokazati vam na djelu o čemu ja to govorim 🙂  Napravila sam intervju s bivšim učenikom naše škole, Antonijem Brajkovićem, koji je prošle godine završio za kuhara, a dečko je pun ambicija i želja za uspjehom…

Rekao mi je kako je na praksi bio i više no što je trebao, a svaka prilika koja mu se ukazala za rad prihvatio ju je. Kako kaže Antonio:  “Jedini način da postanem dobar u onome što volim, a to je kuhanje, je da uhvatim svaki trenutak u kojem mogu saznati nešto novo što se tiče pripreme meni nepoznatih jela.” Naravno, treba tu i mnogo odricanja, dok su njegovi prijatelji odlazili vani, on bi ostajao u kuhinji do kasnih sati. Kaže da mu se sviđa ideja da jednog dana ima svoju kulinarsku emisiju ili otvori svoj restoran. Ponosno mi je odgovorio, da on kuha samo dobro, kada sam ga pitala je li mu neko jelo ispalo toliko neukusno da ga je morao baciti u smeće. Savjet koji je dao za učenike koji misle upisati za kuhara, a to im se uopće ne sviđa, je da uopće ne upisuju jer ako ne osjećaš strast i ljubav u onome što radiš- tu nema mjesta uspjehu.

Za sve čitatelje Pointa jedan prijedlog koji nam je dao kada sam ga upitala što kuhati za sutra: maneštra- to je njegov odgovor, poručuje nam da s time nahranimo svih i onda su svi sretni i zadovoljni 😀

U ime cijelog Pointa želim mu mnoštvo uspjeha, za koji vjerujem da mu neće faliti i naravno, da ostvari sve što zamisli  <3

Ako vam se nije svidio članak, bar ste dobili ideju što sutra poslužiti na stol…

 

 

Volontiranje

Kada god imamo vremena, trebali bismo pomagati ljudima oko sebe i svima  kojima je pomoć prijeko potrebna. Bio to običan poznanik kojeg smo znali sretati na ulici, netko iz naše obitelji ili potpuni neznanac- uopće nema veze. Jer znate kako kažu:” Sve je to ista pašta!” 

Sigurna sam da ćete se jednoga dana naći u situaciji u kojoj ćete tražiti podršku od drugih, a ona neće pristizati, što onda? E pa, onda će pored vas proći mnoštvo ljudi koji će biti svjesni vaših patnji, ali ih neće biti briga kao što ni vas nije bilo za druge! Sigurna sam da se ne želite pronaći u takvoj situaciji, a ja vam preporučujem da živite život po onoj dobroj staroj “Dobro se dobrim vraća!”  Ne, nisam praznovjerna i ni sama ne znam u što vjerujem, ali sam sigurna da ako činimo lijepe stvari, možda nam se one i neće baš vratiti onako kako smo mi to zamišljali, ali ćemo bar biti ispunjeni osjećajem sreće da smo učinili lijepo djelo. 🙂

Volontirati znači pomagati  drugima bez očekivanja da ćemo dobiti nešto zauzvrat, tj. dragovoljni rad. Naš grad Labin, iako malen, prepun je prilika za pomaganje drugima. Crveni Križ, Alfa Albona, Centar plus 65… To su sva mjesta na koja se možete javiti, a oni će vas uputiti ondje gdje je nekome pomoć potrebna!

U Crvenom križu možete sudjelovati u prikupljanju i sortiranju odjeće za potrebite, u djeljenju kupona na akcijama solidarnosti, u druženjima sa staračkim domovima i još mnogo toga. ” Volonteri su naše ruke, noge, oči, uši, usta i srce. Svim ljudima koji svoje vrijeme, znanje, vještine i sposobnosti žele provesti u jednoj ili više od naših djelatnosti, naša su vrata uvijek otvorena. Volonterski angažman prilagođujemo vašim mogućnostima i našim potrebama.”

Alfa Albona je udruga u kojoj je svake godine radi na mnoštvu projekata koji promoviraju volonterski rad, a vjerujem da ćete se zasigurno pronaći u jednom od njih. “Udruga za mlade Alfa Albona akreditirana je za primanje, slanje i koordiniranje volontera. Pozivamo sve mlade zainteresirane o Europskoj volonterskoj službi, te o mogućnosti odlaska volontiranja u neku stranu zemlju da nas kontaktiraju putem maila. “

A ovo je stoji na naslovnici web stranice Cetra plus 65 : “Podrškom partnera i angažmanom volontera raznih dobnih i stručnih profila organizirati će se edukativne, kulturne i zabavno- sportske aktivnosti prilagođene osobama starije životne dobi što značajno utječe na njihovu socijalizaciju i integraciju u društvu kao i prevladavanje osjećaja usamljenosti”

Ukoliko se ne želite priključiti jednoj takvoj udruzi, volontirati možete i iz vlastitog doma, npr. starijoj susjedi i susjedu ići u kupovinu po namirnice, dijeliti besplatne instrukcije, pomoći napraviti ručak ljudima koji su već starije životne dobi pa im i najmanje životne zadaće predstavljaju veliku prepreku…

 

Međunarodni dan volontera proglasila je opća skupština Ujedinjenih naroda 17.12.1985. godine. Od tada se svake godine 5. prosinca obilježava Međunarodni dan dobrovoljnog rada za ekonomski i društveni napredak (engl.. International Volunteer Day for Economic and Social Development), odnosno Međunarodni dan volontera. Cilj je sve aktivnosti volontera i njihov dobrovoljni rad učiniti vidljivim na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini.

Uopće nije bitno, gdje, kada, zašto volontirate, bitno je samo da pomažete drugima jer tako ispunjavate sebe i izgrađujete se u bolju osobu.:D

 

(Nad)stvarnost – Vanesa Aničić – intervju

Prošli je petak, 24.11.2017. za jednu je našu Pointovku bio zaista poseban dan. Vanesa Aničić dokazala je da ima ne samo talenta za pisanje, već je toliko osebujna u svome umjetničkom izričaju da joj i kist isto tako dobro leži u ruci kao i olovka. U prostoru Lamparne održala se njezina prva izložba pod nazivom “(Nad)stvarnost”, a sudeći po izrazima lica ljudi koji su gledali njezine slike oduševljenje je definitivno bilo u zraku!

Odlučili smo ju intervjuirati i saznati nešto više o njoj, ali i samoj izložbi.

1. Vanesa, kada bi te netko upitao da opišeš sebe u par riječi koji bi bio tvoj odgovor? Opisati sebe u par riječi? Hmmm, radoholičar, uporna, a možda ponekad i malo naporna.

2. Ne znam možeš li se prisjetiti, ali vrijedi pitati: sjećaš li se možda kako je izgledalo tvoje prvo umjetničko djelo?  Možda nije prvo, ali sjećam se da smo u likovnoj radionici crtali neko čudnovato cvijeće i Velog Jožu.

3. Kada si prepoznala u sebi umjetnicu? Iskreno još uvijek nisam u potpunosti. Mislim kako sam još uvijek daleko od naziva “umjetnica”.

4. Ti se ne baviš samo slikanjem, već i pisanjem možeš li nam otkriti na kojim si natjecanjima sve sudjelovala?  Da, crtam i pišem. pa bila sam na “Ca je ča” već jedno pet puta, zatim na “Verši na šterni” te su moje pjesme objavljene u književnom časopisu “Kaj”.

5. Koje je tvoje mišljenje o uspjehu umjetnika u današnjem društvu? Danas sa društvenim mrežama svatko može biti umjetnik. No ipak, nisu svi istinski umjetnici. Smatram da svatko treba biti originalan, a to je stvarno teško.

6. Vjerujem da kao i svi mi imaš ciljeve za budućnost i hoćeš li se nastaviti baviti umjetnošću i na faksu ili ćeš se okušati u nekim drugim vodama? Umjetnost je dio mene i moje osobnosti. naravno da ću se okušati u svemu i svačemu, ali nikako neću odustati od umjetnosti.

7. Imaš li neki uzor, ne mora biti samo u umjetnosti, već može i općenito u životu? Meni su uzor općenito originalni, odgovorni, te savjesni ljudi. U umjetnosti imam više favorita, ali istaknula bih Fridu Kahlo, ne samo zbog njezinih djela, već i zbog njene osobnosti.

8. Ti inače stvaraš na čakavskom narječju, je li ti lakše prenijeti osjećaje na papir kad pišeš, rekli bi mi, na labinjonski po naše? Točno, pretežno pišem na čakavici, no pišem i na štokavici te na engleskom jeziku. Naravno, čakavica je moje materinje narječje i najlakše mi je emotivnost izraziti upravo kroz taj dijalekt, ali svako narječje i svaki jezik nose svoje čari.

9. Kako je došlo do same izložbe?    Do same izložbe došlo je skoro pa i spontano. Profesorica Alida B. Koroljević me je pitala jesam li zainteresirana za izložbu u Lamparni i ja sam naravno prihvatila. Kako Lamparna ima taj prostor za mlade neafirmirane umjetnike. Zapravo je Igor Dundara koji je za to odgovoran bio u kontaktu sa prof. Alidom.

10. Kako si se osjećala na svojoj prvoj izložbi i planiraš li još koju? Osjećala sam se fantastično, trema je postojala, ali sam na nju zaboravila čim sam vidjela koliko je ljudi došlo i nisam si htjela dopustiti da me trema omete. Ne znam čeka li me još kakva izložba, za sada nemam materijala za nju, no u budućnosti tko zna.

 

Vanesa, u ime Pointa ja ti se zahvaljujem na intervjuu i nadam se da će biti još mnoštvo tvojih izložbi, koje, naravno, neće ostati nezabilježene u Pointu….

 

Vršnjačko nasilje

Ajde Anđelika možeš ti to smisli neku super cool ideju za novi članak na Pointu!- ajmaa, ali danas jednostavno nemam inspiracije za nikakve opuštajuće teme zbog kojih biste moj članak čitali bez previše razmišljanja i na kraju se dobro nasmijali!

Nasilje? Da, nasilje to je tema ovoga članka i to ne bilo kakvo, već ono koje ste sigurno bar jednom osjetili na svojoj koži ili ste jedan od onih  koji svoje komplekse liječi iživljavajući se na vršnjacima nanoseći im bol, ali budući da u ovom članku propagiram jednakost među svima nama, neću diskriminirati ni tebe, probaj ovaj članak shvatiti kao pomoć da uvidiš kako se zapravo tvoje ponašanje reflektira na druge, i nemoj sada odmah pomisliti- oh evo još nekoga tko će mi soliti pamet, jer nisi mi toliko važan/na da bih glavu razbijala onime što misliš o meni, već ti dajem priliku da u članku pronađeš nešto što će te potaknuti da ne činiš više takve grozote!

Vršnjačko nasilje je nanošenje emocionalne ili tjelesne štete među osobama iste ili otprilike slične životne dobi. I slobodno mogu reći da se dešava svugdje oko nas. Vrijeđanje, prisila na pijenje alkoholnih pića, na seks, na razne droge- sve je to sve više prisutno u društvu, a zakonima je zabranjeno da maloljetni nasilnici obnašaju zatvorsku kaznu. To bi značilo da na moj 18 rođendan ja doživim metamorfozu cijeloga tijela i uma i postanem druga osoba, odrasla osoba koju se može osuditi na zatvorsku kaznu, a ukoliko sam 2-3 mjeseca prije rođendana povrijedila nekoga psihički ili fizički, još uvijek sam bila dijete i nisam znala što radim! Ma molim vas, to uopće nema smisla, svatko tko je poseban drugome nanositi bol trebao bi snositi posljedice koje će ga naučiti pameti!

Postoji više tipova vršnjačkog nasilja:

Fizičko nasilje je kada neko povređuje tijelo druge osobe. To može biti: udaranje, šutiranje, guranje, davljenje, čupanje, zatvaranje i zaključavanje, otimanje i uništavanje stvari…

Verbalno nasilje je kada neko koristi riječi da bi povrijedio nečije osjećaje. To može biti: vrijeđanje (kada neko nekome kaže da je glup, ružan, naziva ga ružnim imenima), ismijavanje (kada se neko nekome ruga zbog visine, težine, porijekla, ocjena..), omalovažavanje (kada neko nekome kaže da ne vrijedi, da ga niko ne voli…), kada se neko okrivljuje za nešto što nije napravio/la, ili mu se prijeti.

Socijalno nasilje se dešava kada se netko isključuje iz grupnih aktivnosti, ogovara, kada se pričaju laži o nekoj osobi, ili nagovaraju druge da se s tom osobom ne druže.

Seksualno nasilje se dešava kada nekoga protiv njegove/njene volje dodiruju po intimnim dijelovima tijela, upućuju bezobrazne riječi, pokazuju bezobrazne slike, tjeraju na seksualne odnose.

Nasilje putem mobilnih telefona i interneta je kada netko, bez dozvole, snima telefonom druge i to šalje dalje, ili ih uznemirava pozivima, SMS i e-mail porukama.

Naša je škola u sklopu projekta Thin Line ( u suradnji s Norveškom i gradom) razvila mobilnu aplikaciju u kojoj se možete informirati što napraviti ukoliko ste žrtva nasilja ili pak nasilnik. Aplikacija je dostupna na Android i IOS uređajima, a ovo je poveznica za skidanje aplikacije: https://play.google.com/store/apps/details?id=no.phnet.stopbullying. Preporučam vam da ju i skinete, neće trebati puno vremena, a odmoći vam neće sigurno.

 

Za žrtve nasilja:

Iako se mnogi neće složiti sa mnom ja sam odlučila podijeliti s vama moje mišljenje o tome kako postupiti prema nasilniku. Vrlo jednostavno- Tko tebe kamenom i ti njega još jače! Nasilnici uvijek traže slabije od sebe, a ukoliko im dokažete da imate svoje ja, vjerujte mi, neće vas više ponižavati! Zapamtite: UVIJEK TREBATE IMATI SVOJE JA UKOLIKO ŽELITE USPJETI U ŽIVOTU I ISTICATI SE U GOMILI!

Za nasilnike:

Glup/a si, debel/a si, ružan/na si, ne vrijediš- kako se sad osjećaš? Je li ti lijepo slušati takve komentare na svoj račun? Ne..- i mislila sam si tako. Nije lijepo kada ti netko bezrazložno pridaje takve etikete! Nemoj biti ta osoba- probaj se sprijateljiti s ljudima koje si izvrijeđao/la i ispričaj im se za svoje postupke- tvoj će život biti ljepši, ali prije svega toga- razmisli o svojim postupcima i kako njima možeš uništiti nečiji život! Ova ti priča možda može biti “put do prosvjetljenja”-http://www.jutarnji.hr/vijesti/crna-kronika/ne-mogu-vise-ovako-najbolje-bi-bilo-da-me-nema-jesu-li-djevojcicu-15-u-smrt-otjerala-vrijedanja-na-internetu/1149635/

A sada nešto o Danu ružičastih majica!

Pokret je nastao u Kanadi potaknut dirljivom pričom srednjoškolca koji je u znak podrške majci oboljeloj od raka odlučio u školu obući ružičastu majicu čime je postao žrtva nasilja. U znak potpore u pomoć mu je priskočila grupa dječaka koji su podijelivši ružičaste majice školom odaslali poruku o važnosti tolerancije i nenasilničkog ponašanja. Njihova poruka uskoro je poprimila globalni karakter, a u Hrvatskoj je s obilježavanjem toga dana prvi započeo Centar za edukaciju i prevenciju nasilja 2014. godine. Hrvatski sabor, dana 17. veljače 2017. godine, izglasao je da će zadnje srijede u mjesecu veljači biti obilježavanje Dana ružičastih majica!

– Ivo Andrić: “…nasiljem se mogu izvršiti prepadi i postići korisni preokreti, ali se ne može trajno upravljati. Teror kao sredstvo vladanja brzo otupi.”

Nemoj biti nasilnik, nanositi bol ljudima i time se ponositi jer će jednoga dana sve to doći na naplatu. Nemoj biti žrtva, nemoj dopustiti da drugi upravlja tvojim životom kako želi i time ti dan po dan uništavaju nadu za bolje sutra!

Ti budi ti, ja ću biti ja- a zajedno ćemo biti mi- niti žrtva nit nasilnik!

 

 

 

 

 

Mjesec hrvatske knjige – intervju s knjižničarkom

Listopad je mjesec hrvatske knjige, obilježavanje je ove godine započelo 13. listopada, a traje sve do 15. studenog. Cilj  je manifestacije osvijestiti ljude o samoj vrijednosti knjige, a ove godine je tema Enciklopedistika. Povodom Mjeseca knjige učenici trećih razreda gimnazije u studenom će  posjetiti 40. međunarodni sajam knjiga i učila – Interliber.

U našoj  školi zbog radova, knjižnica još uvijek nije otvorila svoja vrata, što teško pada našim knjigoljupcima i brojnim učenicima koji su inače svoje slobodne sate voljeli provoditi u knjižnici. Što se tiče onih kojima je Lektire.hr najposjećenija internetska stranica- knjižnica, kako su se sami izjasnili, uopće ne fali!

Proveli smo kratku anketu po školi što učenici misle o knjigama i lektiri. Većina učenika koje smo ispitali rekli su kako lektire uvijek čitaju jer ih smatraju zanimljivima i nemaju hrabrosti doći na sat samo s pročitanim kratkim sažetkom.

Pitali smo učenike i da preporuče neke knjige koje bi oni uvrstili u lektire, pa predlažemo slijedeće: Mi djeca s kolodvora Zoo, Ponos i predrasude, Deseti krug, Violinist iz Venecije.

Ako nemate ideje koje knjige čitati, imamo i članak koji preporuča 10 prekrasnih knjiga pa pogledajte na našim stranicama.

https://novinessmb.com/2016/11/03/mojih-top-10-knjiga-za-tinejdere/

Povodom mjeseca Hrvatske knjige uhvatili smo za intervju i našu knjižničarku profesoricu Majdu Milevoj Klapčić pa pročitajte u  nastavku što nam poručuje.

  1. Profesorice Majda, vi ste najveći knjigoljubac u našoj školi, a sada otkako je put do knjižnice radi radova skroz zakrčen, kako se to manifestira na vas?

Čudno mi je gledati učenike po školi, a ne dočekati ih u knjižnici i gnjaviti ih da posude koju knjigu. Uopće nije redovan početak školske godine što se mene tiče, ali vjerujem da ćemo dobiti jednu ljepšu knjižnicu u kojoj će sve biti novo, a novi početak je uvijek pun pogodak! Budući da je sada knjižnica u postupku izvanredne revizije, a to znači da se popisuju knjige koje su maknute s polica za otpis, ja to trenutno radim u učeničkoj referadi gdje sam dobila dvije cimerice: gospođu Brigite i našu knjigovotkinju Nensi, a one su mi baš super ekipa.

  1.  Možete li čitateljima naših e-novina otkriti što nas to čeka u novoj knjižnici?

Još u prošloj školskoj godini knjižnicu je posjetila matičarka (osoba koja je zadužena da prati i vrednuje rad knjižnjičara sa strane Ministarstva kulture) iz Gradske knjižnice Pula, gđa. Lijana Diković. Rekla nam je kako je, što se tiče opremljenosti, naša knjižnica izvan standarda, no ima zastarjeli namještaj i zato smo mi od županije tražili odobrenje sredstava za kupnju novih polica za knjige i novog pulta za knjižničare. Naša škola je jedna od dvije škole koja je od Istarske županije dobila sredstva za obnovu lektire i zato ove godine na Interliber ne vodim učenike, već idem kupovati novu lektiru.

  1. Vi svake godine u knjižnicu pozovete neke književnike, tako su nas prošle godine posjetili Jelena Radan, Tomislav Perko i mnogi drugi. Izazivam Vas da i ove godine nadmašite samu sebe i knjižnicu obogatite s mnoštvom takvih posjeta. Možete li nam odati koga ove godine imate u planu?

Ne znam da li ću uspjeti nadmašiti samu sebe jer Andrea Andrassy je meni bila vrh vrhova, nju sam tražila 2 godine, međutim baš sam sada razgovarala sa Školskom knjigom i za učenike prvih i drugih razreda na jedno vrlo zanimljivo predavanje doći će nam Dinka Juričić, ona je urednica u Školskoj knjizi. A voljela bih zvati dečke iz  Hrvatske gorske službe spašavanja jer su oni za mene hit- hitova i rade jedan posao koji nije dovoljno priznat, poznat, ni plaćen, a izabrani su za najbolje komunikatore godine pa se isto tako nadam da će nešto o tome pričati u školskoj knjižnici. Voljela bih pozvati Sandru Paović, ona je napisala autobiografiju u kojoj sam saznala da je doživjela saobraćajnu nesreću, a nakon toga je sama vlastitom voljom, trudom i zalaganjem izašla iz svega toga i sada se natječe na paraolimpijadi i za Hrvatsku je osvojila dvije ili tri medalje i mislim da bi ona bila dobar odabir za ovu godinu.

4.  Kada bi Vas netko ostavio na pustom otoku koju biste knjigu uzeli sa sobom?

Dantea i njegovu Božanstvenu komediju jer mislim da je to jedna od knjiga koja ima ključ u svakoj riječi koja je napisana. On je bio i ostao takav genije da se godinama i godinama njegovi tragovi u tim knjigama prate i otkrivaju. Mislim da mi ne bi bilo dosadno da baš tu knjigu uzmem sa sobom.

5.  Jeste li Vi jedna od od onih koji su pročitali baš svaku lektiru?

Osobno smatram da je sistem lektire kod nas zastario i da bi trebalo raditi nešto konstruktivno na nekom tekstu. I kad bi se mene pitalo ja bih napravila inverziju što se tiče lektira- ono što se sada čita u prvom razredu, čitalo bi se u četvrtom i obrnuto. Izmijenila bih popis lektire, neki se naslovi moraju čitati, a neki bi trebali biti izborni. Nisam pročitala sve lektire jer se popis kada sam ja bila učenica i sada promijenio. Uvijek se trudim čitati što više mogu, a uostalom postoje i knjige kako pričati o knjigama koje niste nikada pročitali, pa preporučujem svakome da prouči jednu takvu knjigu.

6.  Knjiga koja Vas je razočarala i ne biste je preporučili ni svom najgorem neprijatelju?

Nisam još došla do takve knjige. Meni se desilo razočarenje u smislu da sam pročitala knjigu i zatim si zamislila kako treba izgledati književnik koji ju je napisao, a kad sam njega upoznala onda sam se razočarala. Ja smatram da svaka knjiga ima svog čitatelja i da se kao knjižničari moramo truditi da našim učenicima i korisnicima ponudimo knjige koje će ih zanimati. Meni se prošle godine desilo da cura koja uopće nije čitala u osnovnoj školi, došla je u knjižnicu, posudila je knjigu koju je pročitala do drugog dana i nakon toga je došla po još 10 knjiga, to je bio dan kad sam ja shvatila svrhu svojeg postojanja na ovome svijetu.

7. Da ste knjiga kako biste se zvali?

Neki kaos, hahah, tako nešto. Evo stvarno mi sada ne pada na pamet ništa drugo.

Zahvaljujemo Vam se na intervjuu.

Jedva čekamo da se otvori naša školska knjižnica u novome ruhu, a dok se to ne dogodi za Mjesec hrvatske knjige poručujemo svim našim čitateljima da su knjige vrlo važne i da obavezno posjete našu Gradsku knjižnicu koja im u u ovom mjesecu sprema brojne zanimljivosti – gostovanja i radionice.

 

Milijunaš u našoj školi

Svake se godine iznova, 26. rujna u Europi obilježava Europski dan jezika. Sve je započelo prije 16 godina (2001.g.) na inicijativu Vijeća Europe.

“Vrijediš onoliko koliko jezika znaš!” je poslovica na temelju koje je osnovan Europski dan jezika, upravo s ciljem da potakne učenje istih i pokaže koliko je bitno biti “jezikoljubac” !

Na svijetu postoji više od 6000 jezika, samo ih u Europi ima više od 220, a svi predstavljaju bogatstvo i raznolikost svojih kultura.

Taj dan u našoj školi nije mogao proći neobilježeno i zato smo organizirali “Milijunaš” na stranim jezicima koji se uče u našoj školi, a to su engleski, talijanski i njemački. Učenici su se svojevoljno prijavili za sudjelovanje, a bilo je i publike koja je natjecateljske timove bodrila. Prvašićima je tek mjesec dana u školi zato se oni nisu okušali u timovima, već su kao publika postrance sve pomno pratili- a drugaši, trećaši i naši maturanti gimnazijskih razreda iskazali su svoje znanje na području strane književnosti, arhitekture, slavnih skladatelja i opće kulture zemalja u kojima se pričalo jezicima koje je kviz promovirao.

Učenici su bili podijeljeni u 3 grupe. U svakoj je grupi bilo po dva učenika koji su zastupali jedan od prethodno navedenih jezika, znači u svakoj po 6 učenika. Pitanja su odabrale organizatorice kviza, profesorice njemačkog jezika: Elvijana F. Tenčić, Vesna Petrović i Kristina R. MIletić, profesorice engleskog jezika: Anka Dundara, Karla G. Milevoj i Iva Knežević, te profesorica talijanskog jezika jezika Martina Lukež. Profesorica G. Milevoj upoznala nas je s pravilima kviza, a zatim su nam podijelili listiće s 15 pitanja koja su bila na stranim jezicima.Cilj Milijunaša nije bilo samo promoviranje stranih jezika, već i stjecanje iskustva timskog rada! Nije se radila razlika između pobjednika i gubitnika, svi smo dobili male znakove pažnje. Timu na prvome mjestu podijeljeni su talijansko-talijanski rječnici, tim drugoga mjesta osvojio je vodič do uspjeha u poduzetništvu na engleskom jeziku, a trećima su dodijeljeni planeri.

Kao ponosnoj sudionici pobjedničkog tima, moram istaknuti da smo na jedan vrlo kreativan način obilježili Europski dan jezika i uvjerena sam da našim profesoricama organizatoricama ne fali kreativnosti te da ćemo sljedeće godine svjedočiti još jednom maštovitom obilježavanju tog dana!

 

INTERVJU S MOJIN NONIĆEN…

Nona i nono, a ca van moren pravit za njih, nego se najbolje s ovega sveta ca postoji! Moja mat vajka rece: “Brižan onaisti ki nima noneta i nonu.”  Kada son bila mića, vajka bi bila s nonu va kuhinje i ku bi bila ka pijat razbila, ona se ni jodila na mene- još mi je rekla: “Hći moja, nemojmo reć matri nic, ku pita ćun reć da son ja kriva.” A moj nono, s njin se moreš samo škercat, ko ti je don šo nopak se ca ti treba je 2 minuti s njin bit i posluhat ca ti ima za reć. Kada san mu rekla da želin storit intervju s njin ni bi baš, kako mi ono danas recemo-happy, dobro, forsi ima veze jer son ga zvola na 10 ur navecer pa ni bi bas od volje, jer ipak, celi don va trsah bit ni lahko, ali na kraji je sejno prista!

  1. Nono, pravi ti mene ca ti misliš na tu današnju modu? Bargeši se neke rasparane, muški hi nose na pol guzice i se njin padaju, a ženske nanke nimaju ca za obuć, se gole pridivaju na ples…

A ca da ti pravin to je se nopak danaska prislo, prvo si na 4 ure popolne šo hodeć na ples, a ceste su bile nikakove- ženske su imale dvo pari postoli- jene za hodeć i pokle taki za bit šinjorina na plese. Ma… Anđelika ca ti misliš da ste vi neke moderne- tvoja nona je nosila minice saku subotu, hoj je pitat- ja hiljadu posto istinu gonan. A muški ko da reju va mehaničku radionu, onakove razbijene bargeši ja nosin za trsi vanjgat!

       2. Nu nono, kada cuješ tu današnju muziku tuc-tuc-tuc, smo mi malo munjeni ca to slušamo, je svet šo nopak?

Ova, ma ne morete vi slušat ono ca smo mi slušali- se se kambjiva. Sada je prišlo takovo doba. Ali, ni vaša muzika opasna, ne ne. A ca ti misliš da će ce tvojemi nukami pježat vaša današnja muzika- nanke mrvi!

         3. Prvo je nono bilo se drugošlje, vi neste imali facebook, instagram… Kako ste onda nošli mlodu ili mlodića?

Pisma, mi smo lepo pisali našemi mlodami. Si mora pazit kako pišeš, vajka su tačka i zarez morali bit na svojen meste- ko ne  ne bis valjo za se oženit. Saku subotu si se sredi, bargeši obavezno na rigu speglane i onda ka ti se pježala si je šo pitat za ples. Ku bite plesali 2-3 subote zaredon ti je bila mloda!

          4. Kako si ti upozna moju nonu?

A nima tu previše filozofije. Ja son čeka Mariju i Marija ni prišla tu subotu va ples i ca da ja delan sada- son ze Đizelu za plesat. I drugu subotu su bile mačkare, i son paso poli njene kući, a neki brek je poče lajat nome- ma san mu reka: ” Laji ti laji, ma ja ćun se tornat!”- i tako je vero i bilo…

 

Fala ti nono za intervju, bi si za deset! ( sada te moran slikat da iman za novine- “Ma nu nu, nećeš me sada slikat, neson si nanke frizuru stori.”)

Čekaj hći moja, ja son se pripremi baren dve ure za gonat, a mi smo va deset minuti finili, a ja, ma ni to takovo delo,još jedon put ćemo morat ponovit!

 

 

 

SLAVNI RADI SLAVE!?

Slava?! 

Svi znamo da je slava kad je netko poznat, ugledan, jedinstven u nečemu što radi. Ovih dana svatko može postati slavan i to bez nekog posebnog razloga. No kakva  je to slava koja prolazi od danas do sutra? Jesmo li postali robovi društvenih mreža i pritiska društva u kojem svi pokušavaju biti slavni pa makar i na jedan dan, bez obzira na sve? Želimo li slavu samo radi slave?

Gdje su nestale one poznate zvijezde za koje je znao cijeli svijet ili dobro ajde barem cijela država? Zvijezde koje su godinama bile na sceni, morale se dokazivati, pokušavajući dan za danom sve više i jače razvijati talent ne bi li uopće bile zamijećene! Nije ih mazila sreća svaki put jer je uvijek tu postojao netko talentiraniji i zato su morali neprekidno raditi na svojim sposobnostima, ne želeći da postanu jedan od dokaza Darwinove teorije evolucije – OPSTAJE ONAJ TKO JE JAČI!

Bila su to neka prošla vremena. Danas, u generaciji gdje se zvijezdom postaje bez zahtijevanja o poznavanju dobrih manira i lijepog ponašanja, bez posebnih talenata – zvijezda može postati svatko!  Dovoljno je prijaviti se u neki od mnogobrojnih talent show-a pa i ako nemaš talenta, nema veze barem će pričati o tebi (možda i kako si glup, ali sve za slavu, zar ne?). Ukoliko si muškarac možeš se pohvaliti svojom “obdarenošću”, a ako se tebe naziva “boljom polovicom” dovoljno je da pokažeš svoje adute i cijeli će svijet već sutra znati tko si. Ubrzo će svaki časopis ili televizijska emisija željeti izvijestit naciju o vašem hrabrom pothvatu. Pretpostavljam da ćete osvanuti kao oni kojih nije stid svoga tijela, a ono što ste napravili pokušati ćete prikazati pod propagandnim pseudonimom širenja body positive energije!

No, ne mora to biti samo golicanje pred kamerama, možete se roditi kao dijete neke slavne osobe i odmah ste slavni te imate otvoreno više vrata za napredak, nego djeca čiji su roditelji ostali nezamijećeni od tabloidnih portala. Kad odrastete možete se udati/oženiti za neku slavnu osobu i eto već svi novinari pišu o vama, kao da ste otkrili Ameriku.

 

Gdje je sad tu pravda!? NEMA JE! Ali nikada je nije ni bilo i zato se naučite živjeti bez nje, posebice ako mislite biti slavni! Ovo su samo primjeri koji će vas kroz život pomalo živcirati, ali ne dajte da vas život pokoleba jer u svakom trenutku imate priliku biti poput brojnih instant zvjezdica te postati slavni na jedan dan. Kako biste to postigli dovoljno je da napravite neku glupost i osvanete na YouTubeu. Druge solucije su na primjer da krenete u teretanu, počnete kuhati ili izvadite sve iz ormara i pretvorite se u modnu ikonu stvarajući nove modne kombinacije iz ormara vaše mame ili bake. Samo je važno da se uslikate u različitim pozama pa objavite na Instagramu i čekate da skupite što više pratitelja.

Instagram, Facebook, Twitter, Youtube i tko zna koje još društvene mreže su započele s namjerom još jednog oblika podrške sveopće globalizacije, a završile kao platforma gdje se slavan postaje bez puno muke. No nećemo osuđivati te “postadoh zvijezda preko noći”  jer smo svi mi krivi da takve osobe postaju društveni uzori. Jer, da ne obraćamo pažnju na njih, ne klikamo im lajkove i srćeke, ne bi ih ni bilo!

No, TKO ZNA ZNA!  Instant zvijezdice imaju slavu pa makar i nakratko. Mislim da uspiju dobro i zaraditi, ako im se posreći da pobijede u nekom showu ili pak skupe koji “milijun” pregleda na Youtubeu, ili “milijun” pratitelja na Instagramu. Zna se da za slavne ne vrijedi ona da krpaju kraj s krajem pa kakvi bi to slavni  bili bez dobre zarade?! Iako su društvene mreže mislile na sve, čini se teško skupiti milijun pregleda ili pratioca da bi mogli zarađivati. Ali nije toliko bitna ni zarada, bitno da smo slavni!

Za kraj na red dolazi i pitanje morala, o kojem  ću vam dopustiti da sami promislite jer danas se rijetki mogu pohvaliti da ih u potpunosti opisuje pridjev načinjen od te riječi i zato nitko od nas ne smije “baciti kamen”, već samo gledati i vrtiti si u glavi film: što bi bilo da danas-sutra besramno prošećete gradom u toplesu (ili možda još bolje goli), netko vas snimi i počnete zarađivati? Biste li postali slavni ili nemoralni?