You are here
Home > Vijesti > Labin grad ugljena

Labin grad ugljena

U srijedu, 6.ožujka 2019. u školskoj knjižnici održao je predavanje prof. Andrea Matošević, sa Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Predavanje pod nazivom Kultura rudara – podzemnih radnika na Labinštini kroz XX stoljeće, dalo nam je uvid u život prosječnog rudara, s fokusom na 20. st. te tadašnju dominaciju rudnika u životima Labinjana, ali i stanovnika ostalih dijelova Istre koji su radili u rudniku.

               

Na samom početku imali smo prilike čuti neke opće podatke kao što je na primjer trajanje rada rudnika (od prvih pokušaja rudarenja 1626. g. do 1999.g.) te da je rudnik znao proizvesti do milijun tona ugljena godišnje, ali smo čuli i ono malo manje znano, barem mlađem naraštaju, a to je činjenica da je labinski ugljen bio loše kvalitete; sadržavao je dosta sumpora te je bio radioaktivan.

Zbog jako velike zainteresiranosti za rad u rudniku, nastale su i takozvane kovarice koje su bile zadužene za prijevoz rudara iz udaljenijih područja, ali su isto tako često prevozile i učenike do škola pa su predstavljale i prvi oblik javnog prijevoza. Govorilo se da su kovarice zaustavljale kod svakog malo većeg hrasta. Ruta kojom su vozile kovarice bila je: Raša -Pula-Vodnjan_Sv. Lovreč Pazenatičk-Sv.Petar u Šumi-Gračišće_Šušnjevica-Kršan. Nisu dakle svima bile dostupne, brojni rudari pješačili su 20-ak km dnevno da bi došli do posla.

Kao što je opće poznato rudari su radili u lošim uvjetima, uz manjak svjetlosti, na dubinama od 700 m, primali niske plaće tako je dolazilo i do nezadovoljstva i pobuna rudara. Najpoznatija je Labinska Republika,  nastala 2. ožujka 1921, a ugušena od strane talijanske vojske 8.4.1921.godine. Na temelju ovog događaja, 19585. nastao je i film Crveni i Crni. Iako je film bio revolucionaran jer po prvi put progovara o Labinskoj Republici, reakcije publike nisu bile najbolje. Naime, redatelju se zamjeralo površno prikazivanje tematike te njegov prebrzi završetak. Usprkos tome, film je i danas popularan, pogotovo u generacijama Labinjana koji su imali prilike statirati u filmu.

Na slici možete vidjeti plakat za film te povijesni izvor o reakcijama publike.

Ono što je dolazilo uz teške uvjete rada, bile su i nesreće u rudnicima koje se pokušavalo spriječiti na sve načine, primjerice korištenjem jelovine za podgrađivanje jer je jelovina bila savitljiva pa je komunicirala s rudarima tj. javljala u slučaju da se nešto krene urušavati. Isto tako, ono što je zanimljivo bio je suživot sa štakorima u rudniku, naime, često se govorilo “ako štakori bježe moraš i ti” jer su oni javljali da je neka poplava ili urušavanje.

Uz rudnik se povezuje i pojam Citta di fondazione. To su gradovi nastali u Mussolinijevo doba, projektirani kao najmoderniji gradovi toga vremena kako bi pružili što ugodniji i kvalitetniji život rudarima. Jedan od njih je naravno bila Raša, a gotovo indentičan grad je Carbonia na Sardiniji.

Za sam kraj saznali smo i o ženama u rudniku. Iako su radile u rudnicima, posebice tijekom 19. stoljeća, smatralo se da žene donose nesreću. To je vjerojatno i razlog da im je u 20. stoljeću zabranjen ulaz u jame i na opkope, ali su mogle raditi u ostalim dijelovima rudnika na površini.

Ovo je predavanje bilo jako zanimljivo i korisno jer smo sa sociološke strane dobili uvid u život rudara. Iako mislimo da o životu rudara već dovoljno znamo ipak se svaki put iznenadimo i saznamo nešto novo.

 
Top