You are here
Home > Zabava - Zanimljivosti > Labinska Republika 1921.

Labinska Republika 1921.

U ovome članku možete pročitati o pobuni rudara u Labinu 1921. godine te njihovoj kratkotrajnoj samoupravi – Labinskoj Republici.

O ovoj temi svake se godine sve više govori, posebice kad dođe dan obilježavanja, stoga sam odlučila pisati što se zapravo dogodilo u vrijeme Labinske Republike. Labinska Republika je postojala prije gotovo 100 godina i u njoj su zapravo sudjelovali naši pradjedovi što pojačava osjećaj empatije. Trebali bismo se obrazovati o tome za što su se naši pretci borili i kakve su razlike u njihovim i našim životima. Često zanemarujemo stvari koje se ne događaju ispred naših očiju, samo zato što nas izravno ne dotiču, ali zanemarujemo ih i kad nas se tiču. Labinska Republika je dio naše povijesti i trebali bismo svakako odavati počast hrabrim rudarima zbog borbe za svoja prava. I u 21. st. ta borba ne prestaje. U društvu i dalje postoji hijerarhija i vidljive razlike između onih na vlasti i običnih potlačenih ljudi. Kakvih li razlika onda uopće postoji u životima ondašnjih labinskih rudara  i današnje radničke klase? Sve je to jednaka borba, samo u svoje vrijeme.

Gospodarski položaj rudara bio je vrlo težak. Bili su izrabljivani i radili u gotovo nehumanim uvjetima. Bili su iskorištavani kao životinje i radili za samo petnaestak kruna mjesečno. Tražili su sniženje radnog dana od 12 na 9 sati i povišicu plaće. U slučaju da jedan dan neopravdano izostanu sa posla, gubili bi cijelu mjesečnu zaradu. Svakoga su dana odlazili u rudnik ne znajući da li će se iz njega vratiti živi i čitavi, sve je bilo moguće. Iako nam je danas to nezamislivo, u ono je vrijeme to bio život većine labinskih muškaraca. Žene se obično nisu zapošljavale u rudnicima, ali su zato mnoge radile oko njega. Negdje su čak vjerovali da žena u rudniku donosi nesreću. No bez obzira na žene, nesreće su bile gotovo svakidašnje i obitelji su morale biti spremne na gubitke njihovih članova. Sve je to bila cijena preživljavanja te se kruh rudara ne naziva bez razloga “kruh sa sedam kora”.

Labinska se Republika smatra prvim svjetskim antifašističkim ustankom. Iako je fašizam na vlast u Italiji stigao tek 1922. godine, u ovim je krajevima teror, represija i taljanizacija Istre započela nešto ranije, odmah nakon potpadanja ovih krajeva pod Italiju 1918. godine. Nedostatak radničkih prava i očita fašistička represija dovela je do štrajka labinskih rudara. Štrajk je započeo 2. ožujka 1921. godine u 13 sati kada se oko šesto rudara okupilo na trgu u Vinežu (krvova placa) u znak prosvjeda protiv fašista, koji su u Pazinu zlostavljali njihova sindikalnoga vođu Giovannija Pipana. Izravan povod buni bio je upad talijanskih fašista u radničku komoru u Trstu. Rudari su potom zauzeli rudnike i rudarska postrojenja, minirali prilaze oknima u Krapnu, Vinežu, Štrmcu i separaciju Štalije s odlagalištem ugljena, te organizirali naoružane postrojbe pod nazivom crvene straže, kojima je zapovijedao Francesco da Gioz. Politička i socijalna pitanja rješavao je rudarski komitet na čelu s Pipanom, a potporu im je davao i plemić Giovanni Tonetti nazvan Crveni barun. Upravi rudnika postavljeni su ekonomski zahtjevi te su rudari nakon nekoliko dana sami organizirali proizvodnju. Sišli su u jame i postavili svog rukovoditelja. Štrajk je prešao prvobitno zamišljene okvire. Razvio se u pobunu i pokret političkog, ekonomskog i revolucionarnog karaktera. Sam tijek štrajka govori o visokom stupnju organiziranosti. Štrajku se pridružio i dio uprave. Postavljen je i novi direktor, rudari su preuzeli rudnike, postrojenja, separaciju na Štalijama, skladište eksploziva i luku Brščica. Formiran je Centralni komitet koji rukovodi svim aktivnostima. Organizirano je prikupljanje hrane u okolnim selima. Osnovane su crvene straže koje su branile pristup rudniku, minirana su skladišta, rudarska okna, separacija, u svrhu obrane od napada. Naoružanje kojim su rudari raspolagali sastojalo se od desetak pušaka, nešto bombi, revolvera i eksploziva. Zadatak Komiteta bio je i održavanja reda i mira, rješavanje eventualnih sporova, a uhapšena je i grupa rudara sa Sicilije koja je surađivala s vlastima. Preuzimanje rudnika pod parolom “KOVA JE NASA!”, isticanje crvene zastave i obnova proizvodnje bili su ona razdjelnica koja dijeli klasični štrajk od pobune, odnosno pokreta koji se dogodio u ovom slučaju. Štrajk podrazumijeva prestanak radnih aktivnosti. Ovdje je bio slučaj da su radnici 21. ožujka nastavili s vađenjem ugljena, ali za svoj račun. Tako je 7. travnja isplovio  brod pun ugljena iz luke Štalije, koji, međutim, nije bio isplaćen zbog gušenja pokreta. Krajnji je cilj bio iz svih rudnika ukloniti vlasnike, privatne kapitaliste i izrabljivače radničkog truda. Sve koristi i dohodak industrije trebale bi pripadati radničkoj masi.

Iako je među fašistima prevladavala želja da se pobunjeni rudari napadnu već na početku, vlasti nisu bile sklone takvom rješenju. Računali su da će štrajk biti kratak, a i kao nova vlast na ovom području priželjkivali su prihvaćanje, a ne odbijanje lokalnog stanovništva. Kako je vrijeme odmicalo tako se kod vlasti učvršćivalo saznanje o potrebi razbijanja štrajka. To se provodilo konkretnim akcijama u više pravaca: pregovorima, pokušajima podmićivanja i prijetnjama. Kako sve to nije dalo rezultata, 7. travnja izdana je naredba da se nasilno zauzme Labinština. U tu svrhu angažirano je oko 1000 dobro naoružanih vojnika, a u Štalije su uplovila dva ratna broda s vojskom. Vlasti su u razgovoru s Pipanom predložile rudarima kapitulaciju, što je sindikalni vođa u ime rudara odbio i prihvatio borbu s vojskom. Vojna akcija protiv rudara započela je 08.04. u jutarnjim satima kod sela Štrmac. U 13 sati zauzet je rudnik u Krapnu. U 13:30 zauzet je rudnik u Vinežu. Skladište na Štalijama zauzeli su financi iz Pule. Izgleda da je svaki otpor rudara prestao u popodnevnim satima. Na strani rudara poginula su dva rudara – Maksimilijan Orter i Adalbert Sikura, a bilo je i ranjenih. Uhapšeno je 40-ak rudara koji su odvedeni u zatvor u Rovinj, gdje su dvojica podlegla zlostavljanju. Istraga je trajala sedam mjeseci, a glavna rasprava zakazana je za 16. studenog 1921. godine. Pred Okružnim sudom u Puli ukupno su bila optužena 52 rudara. Iz optužnice je vidljivo da su vlasti štrajk i događaje na Labinštini tretirale kao uspostavljanje Sovjetskog režima. Tužitelj je tretirao optužene kao pobunjenike, a branitelji su smatrali da su optuženi u nepovoljnijem položaju u odnosu na slično optužene u Italiji jer se na njih primjenjuju austrijski zakoni. Kako novoj vlasti koja se još učvršćivala nije bilo stalo do zatezanja odnosa s lokalnim stanovništvom donesena je oslobađajuća presuda i rudari su pušteni kućama. Dio rudara bojeći se represija emigrirao je u Jugoslaviju i druge europske zemlje te u Ameriku. Centralni rudarski komitet se raspao, ali aktivnost rudara na Labinštini nije prestajala. Životne su prilike bivale sve teže pa je u kolovozu 1922. g. ponovno izbio štrajk, koji nije bio uspješan kao prethodni jer je i nova vlast u međuvremenu ojačala. Tom je prilikom dosta rudara otpušteno.

Revolucionarni pokret rudara trajao je, dakle, 37 dana, počevši od 02.03.1921. do 08.04.1921. Iako Labinska Republika nikada nije bila formalno proglašena ni organizirana, smatrati da ona nikada nije postojala je potpuno pogrešno. Ona je postojala u svijesti tih ljudi koji su se čvrsto borili za svoja životna i radnička prava. Oni se svoje području ogradili od neprijatelja i sami stvorili vlastite međusobne odnose u skladu sa načelima demokracije. Labinska je Republika ušla u povijest Istre, kao simbol borbe za slobodu te osiguranih osnovnih prava čovjeka. Ta je svijest o Labinskoj Republici očuvana i do današnjeg dana i trebala bi se s pravom obilježavati i slaviti. Naravno da je teško poistovjetiti se sa događajima u kojim nismo sudjelovali, ali svaki se čovjek bori za nešto u što vjeruje. Kao što se povijest ponavlja, tako i ta borba ne prestaje. Na svijetu i dalje postoje ratovi, glad i bolesti i čini se da ljudski život opet ne vrijedi ništa. Štrajkovi su i dalje svakodnevna pojava i vrlo rijetko nešto postignu. Ljudi se na ovome svijetu ne smatraju jednakima te se i u najmanjem društvu vide razlike. Naravno da će pod takvim okolnostima postojati potlačena radnička klasa. U ono su vrijeme rudari postali simbol Jugoslavenske radničke klase, no važno je napomenuti da je njihov položaj i dalje vrlo težak te se i dalje bore za svoja prava. Labinska republika u povijesti radničkog pokreta naše zemlje, ne može se smatrati samo kao štrajk za poboljšanje životnih i radnih uvjeta, već kao akcija, sa mnogo šire postavljenim ciljevima.

Literatura:

Labinska Republika 1921. godine, Sjevernojadranski institut Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Rijeka 1972.

http://www.regionalexpress.hr/site/more/labinska-republika1

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=34986

https://relaxino.com/zanimljivost/labinska-republika

http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1507

 

Tekst: Gea Poropat, 3 o.

Foto. Sanja Gregorinić Trumić

 
Top