You are here
Home > Škola bez bola > Ocjene između – biti ili ne biti?

Ocjene između – biti ili ne biti?

Kraj školske godine doslovno je iza ugla. Ovo je vrijeme rezervirano za završne ispite, popravke ocjena te nadoknađivanje svih onih gradiva za koje smo uvijek tvrdili kako „imamo još vremena naučiti“.

Mislim kako nam je sada došlo do glave kako tog vremena baš i nemamo.

U svoj toj zbrci i strci čekaju nas i oni završni dani kada se zaključuju ocjene. To je vrijeme posebno stresno svakome kome su ocjene „negdje između“, a stvarno, stvarno, stvarno im treba taj bod za prosjek.

Neki se učenici sada bore za dvojke, jer im popravni uistinu ne zvuči bolje od kupanja i odmaranja. Nije ni čudno da su profesori upravo sada najviše zaokupljeni s ispravcima, pokušavajući dati učeniku šansu da ne treba ići na taj mrski popravni.

No što je sa drugim učenicima čija je ocjena također negdje između? Da li se takve učenike sada zapostavlja zbog onih koji su u opasnosti od popravnog roka?

Pa, mora se priznati kako ponekad jesu.
Je li to u redu?
Pa, mora se priznati kako baš i nije.

Naravno, sasvim je u redu da se učenicima da šansa da dođu do te prolazne ocjene, no onda smatram kako bi bilo pošteno da se i drugim učenicima da šansa da poprave svoje ocjene.

Nije isto ako se cijele godine trudiš i malo ti fali za tri, četiri ili pet, ili ako na kraju godine ideš ispravljati po nekoliko gradiva za dva. Mislim da se takva dva slučaja niti ne smiju poistovjetiti i staviti u istu razinu.

Svaki učenik zna koliko se priča o tim „skoro dvojkama“, a koliko se malo priča o tim „skoro vrlo dobrim, dobrim ili odličnim“ ocjenama.

Želim istaknuti kako bi trebali, ne zanemariti one kojima malo fali do prolazne ocjene, već se više posvetiti onima koji bi mogli i htjeli podići svoju ocjenu, a imaju predispozicije za to, jer i onaj odličan učenik bi htio imati prosjek makar za bod veći, baš kao i onaj koji moli dva.

Teško je kao profesor naći vremena i živaca za sve te učenike koji su između dvije ocjene, no vjerujte kako je teško biti učenik koji se trudi, a na kraju ne dobije priliku da svoju ocjenu popravi i podigne, a netko tko baš i ne radi toliko ima po nekoliko šansi da dođe do te dvojke.

Možda bi trebali davati malo više prilika i takvim učenicima, koliko god te skoro dvojke bile u opasnosti od popravaka, na kraju krajeva, jedinica se svakome može dogoditi, no to da cijelo polugodište ispravljaš tjedan dana prije završetka škole sasvim je druga priča.

Zato postavljam pitanje, kome bi se trebali više posvetiti? Bi li možda trebali više vremena odvojiti za one koji ne pate od straha od popravnog roka?

Svatko tko zna kako je to boriti se za višu ocjenu u isto vrijeme kada oni koji imaju jedan ispravljaju svoje ocjene mogu potvrditi da je ponekad teško doći na red.

Zato svim ispravljačima i podizačima ocjena želimo sretnu borbu!

 
Top