You are here
Home > Škola bez bola > Svi smo mi sejna pašta…

Svi smo mi sejna pašta…

Dana 18. siječnja posjetio nas je zamjenik ministrice znanosti i obrazovanja, g. Vlado Prskalo. On je došao s ciljem da vidi kako je organizirana nastava u srednjim strukovnim školama kako bi što bolje znao organizirati tzv. dualnu reformu školstva za koju se zalaže. Nakon njegovog posjeta sinulo mi je da se zaista o strukovnjacima u našoj školi malo zna i nešto me natjeralo da se pozabavim temom strukovnih škola.

Ponekad smatram da su takvi učenici degradirani istog trenutka kad upišu svoju struku jer je naš mentalni sklop očito prognoziran da djelatnosti kojima se ljudi bave dijelimo na visoke i niske, a pritom na osobe koje ih rade gledamo puni predrasuda. Ja sam upisala gimnaziju za koju su mi tvrdili da su tamo učenici kao bubice, svi šute, svi su marljivi i rade, a iskreno- prvi dan srednje škole sve što su mi rekli palo je u vodu. Ni mi gimnazijaci nismo baš pristojni i puni želje za rad, samo što se to toliko ne priča. Ukoliko je netko upisao za kuhara ili možda vodoinstalatera i onda taj bude nemiran i remeti nastavu, odmah na njega ispaljujemo kišu metaka načinjenih od pukih predrasuda i zaključujemo:” Pa normalno, kad je taj u trogodišnjoj.”

Pitam se koja je korist meni da završim gimnaziju, ako u životu nemam ambicija i potpuno sam nezainteresirana za postignućem nečega u životu. Dok, netko tko završi trogodišnju, kad se malo ispraksira, otvori svoju firmu ili obrt i marljivo zarađuje za život kao sam sebi šef. Uopće nema veze koju školu smo završili jer bitno je samo da imamo volje za rad i da ustrajemo u onome što želimo, onda ćemo uspjeti u svemu i neće nam biti granica.

Kako ovo ne bi bio članak u kojem ću iznositi samo svoje mišljenje, odlučila sam dokazati vam na djelu o čemu ja to govorim 🙂  Napravila sam intervju s bivšim učenikom naše škole, Antonijem Brajkovićem, koji je prošle godine završio za kuhara, a dečko je pun ambicija i želja za uspjehom…

Rekao mi je kako je na praksi bio i više no što je trebao, a svaka prilika koja mu se ukazala za rad prihvatio ju je. Kako kaže Antonio:  “Jedini način da postanem dobar u onome što volim, a to je kuhanje, je da uhvatim svaki trenutak u kojem mogu saznati nešto novo što se tiče pripreme meni nepoznatih jela.” Naravno, treba tu i mnogo odricanja, dok su njegovi prijatelji odlazili vani, on bi ostajao u kuhinji do kasnih sati. Kaže da mu se sviđa ideja da jednog dana ima svoju kulinarsku emisiju ili otvori svoj restoran. Ponosno mi je odgovorio, da on kuha samo dobro, kada sam ga pitala je li mu neko jelo ispalo toliko neukusno da ga je morao baciti u smeće. Savjet koji je dao za učenike koji misle upisati za kuhara, a to im se uopće ne sviđa, je da uopće ne upisuju jer ako ne osjećaš strast i ljubav u onome što radiš- tu nema mjesta uspjehu.

Za sve čitatelje Pointa jedan prijedlog koji nam je dao kada sam ga upitala što kuhati za sutra: maneštra- to je njegov odgovor, poručuje nam da s time nahranimo svih i onda su svi sretni i zadovoljni 😀

U ime cijelog Pointa želim mu mnoštvo uspjeha, za koji vjerujem da mu neće faliti i naravno, da ostvari sve što zamisli  <3

Ako vam se nije svidio članak, bar ste dobili ideju što sutra poslužiti na stol…

 

 
Top