You are here
Home > Škola bez bola > O odgojnim mjerama

O odgojnim mjerama

Odgojne mjere su problem s kojim se učenici i profesori svaki dan susreću. Bilo da se donose ili pak ne donose odgojne mjere stvaraju probleme, kako učenicima, tako i profesorima. Problem je što su ponekad nepravedne, na neka neprihvatljiva ponašanja se zatvaraju oči i često se ne reagira pravodobno.

Moje je mišljenje da bi odgojne mjere trebale bi biti poticajne, ali u većini slučajeva to nisu. Ne služe svrsi jer se ponekad predugo čeka na njihovo izricanje, rokovi od 15 do 30 dana su preveliki za izricanje mjera. Vode se brojni razgovori koji nemaju učinka, učenici ne shvaćaju da su napravili nešto krivo jer imaju probleme u ponašanju. Odgojne mjere su individualne – neki se učenici smire nakon opomene, a neki se  ne smire ni nakon što je  izrečena opomena pred isključenje. Prijetnje i kazne u odgoju često dovode do negativnih učinka, namjernog lošeg ponašanja i izazivanja, umjesto do sprječavanja loših postupaka.

O učinku pedagoških mjera rekle su nam svoje mišljenje i Mirjana Dobrić, psihologinja-savjetnica i Irena Crvak, pedagoginja-savjetnica.

Svrha izricanja pedagoških mjera je da se njezinim izricanjem utječe na promjenu ponašanja učenika kojemu je mjera izrečena, te da bude poticaj za odgovorno i primjerno ponašanje. No, u školskoj praksi kod određenih skupina učenika iz godine u godinu se primjenjuje ista odgojna mjera koja se pokazuje kao neefikasna samim time što usprkos mjeri učenik nije promijenio ponašanje. Ništa se ne postiže na povećanju odgovornosti kod tih učenika jer pedagošku mjeru  doživljavaju kao kaznu. Time se smanjuje odgovornost, jer učenik ne razmišlja o svom ponašanju i načinu kako da ga promjeni, već o tome da je „platio“ kaznu za neprihvatljivo ponašanje. Učenici koji imaju problem sa slijeđenjem školskih pravila su učenici koji inače imaju“ lošu“ sliku o sebi, pa primjena odgojne mjere dodatno narušava tu sliku učenika, što ga demotivira za promjenu ponašanja i preuzimanja odgovornosti .„Loše „ vladanje mu ne znači  ništa jer misli da je  ionako etiketiran kao „loš“.

Zato postupak  izricanja pedagoške mjere se ne svodi samo na donošenje odluke o pedagoškoj mjeri na temelju propisanih kriterija, već zahtjeva kompleksniji pristup učeniku i roditelju učenika, pogotovo ukoliko učenik već ima dijagnosticirane teškoće u ponašanju. Temelj je preventivni rad s učenicima u kojemu će se intenzivirati individualni savjetodavni rad s učenikom i roditeljem kroz osnaživanje učenika za odgovorno donošenje odluka i rješavanje problema, već kod uočavanja da je učenik skloniji izboru neprilagođenih oblika ponašanja. Takvim pristupom postiže se veća efikasnost pedagoške mjere jer ju učenik doživljava kao prirodnu posljedicu svog izbora neprihvatljivog ponašanja. Na taj način mu se  pomaže u preuzimanju odgovornosti za svoje ponašanje što predstavlja  kvalitetan temelj za promjenu ponašanja.

 

  Što o odgojnim mjerama misle naši učenici

Rea Žigant, učenica 3. razreda gimnazije napisala je što ona i njezini školski prijatelji misle o odgojnim mjerama, a svoja su mišljenja u kratkoj anketi izrazili i učenici : Anđelika Licul, Nina Savić, Filip Aleksandar Koroljević, Vanesa Aničić, Eliza Vickić, Mirea Franković, Irina Modrušan, Nika Janko, Ana Elena Zustović i Matea Peršić.

Mišljenja učenika o odgojnim mjerama: svi su suglasni da bi odgojne mjere trebale biti strože i da bi ih trebalo brže provoditi, da nisu poticajne i većinom ne služe svrsi odnosno ne plaše ih se. „Odgojne mjere su potrebne za one koje rade gluposti u školi, ali te mjere neće promijeniti ponašanje učenika, već će se on smiriti kad njemu dođe do glave da to što radi nije u redu.“

Pojedincima koji ometaju nastavu i nemaju poštovanja prema drugim učenicima i profesorima pismene/usmene opomene ne znače ništa. Kada bi odgojne mjere bile strože više bi se njima postiglo. Možda bi onda učenici i roditelji shvatili ozbiljnost situacije i probleme. Učenici se većinom ne plaše  odgojnih mjera, već se plaše svojih roditelja. Npr. kada bi učenici i roditelji znali da nakon neprimjerenog  ponašanja odmah slijedi ukor ili izbacivanje  iz škole, ne bi se baš lako usudili loše ponašati. Cijeli sistem je preblag i to bi trebalo pod hitno popraviti.

Odgojne mjere trebalo bi provoditi strože. Problem je u tome što neki profesori kažnjavaju učenike za neprimjerena ponašanja, dok neki uopće ne reagiraju na takva ponašanja i ne žele se s time zamarati. Iz toga zaključujemo da je to nepravedno. Iz toga proizlazi i da odgojne mjere većina njih ne shvaća preozbiljno. Većina učenika koji su problematični te dobivaju mjere, smatraju da je to bilo nepravedno ili se zapravo hvale time. Svakom problematičnom učeniku trebalo bi pristupiti individualno i riješit problem, uz suradnju s roditeljima, a ne ga vući kroz školovanje koje ne želi.

Problem je u samom školskom  programu koji je napravljen tako da ima previše predmeta od kojih je svakom učeniku barem nekoliko njih ne samo nepotrebno nego i nezanimljivo pa čak i dosadno. A ako se učenicima koji su malo nemirniji doda dosada dobiva se potreba za odgojnim mjerama koje njima onda zapravo ništa ne znače jer se ne smatraju krivima za ono što ih ne zanima i to je praktički jedan znak “protesta” protiv ovog obrazovnog sustava, koji nikako da se promijeni bez obzira na prijedloge kurikularne reforme.

Prema mišljenju učenika razlozi velikog broja izostanaka su: strah od škole i ispitivanja/ispita – učenici često smatraju da je bolje riskirati i dobiti neopravdane sate nego dobiti lošu ocjenu koja će im kvariti prosjek, izostaju zato što ima previše gradiva koje treba naučiti pa ne stignu sve, neki propuštaju nastavu da bi se pokazali u društvu kao glavne „face“.

Slikovni rezultat za odgojne mjere

Moj je zaključak da  svi učenici imaju pravo na obrazovanje, ali nažalost ponekad učenici koji se žele obrazovati to ne mogu zbog ometanja nastave učenika kojima nije stalo do obrazovanja, a odgojne mjere takvim učenicima većinom ne znače ništa. Mjera isključenja iz škole trebala bi se provoditi i za lakša neprihvatljiva ponašanja ako se ona svakodnevno ponavljaju, odnosno za: ometanje nastave, ne nošenje školskog pribora na sat, ne sudjelovanje u nastavnom procesu, neprestano kašnjenje  jer je to ono što narušava temeljno ljudsko pravo na obrazovanje, a s time se učenici i profesori svakodnevno suočavaju.

 

 
Top