You are here
Home > Zabava - Zanimljivosti > Crna strana tinejđerstva

Crna strana tinejđerstva

Razdoblje tinejđerstva jedno je od najburnijih faza čovjekova života.

Stalno nam govore kako smo premladi da bi razumjeli neke stvari, dok nam za neke druge stvari govore sasvim suprotnu stvar – kako smo dovoljno odrasli da bi trebali razumjeti!

Osim neshvaćanje odraslih koji se ponekad ponašaju kao da oni sami nisu prošli pubertet, tu je i škola te raznorazne obaveze koje nas ponekad zaista dobro izmuče.

No, najgori problem je neshvaćanje samoga sebe.

Pubertet je razdoblje kada se počinjemo razvijati, ne samo fizički, već i psihički, stoga je razdoblje tinejđerstva razdoblje u kojemu mlada osoba počinje graditi ili pronalaziti samu sebe, što vrlo često rezultira zbunjenošću – jer stvari nisu uvijek lake kako na prvi pogled izgledaju.

Hormoni divljaju, obaveze stvaraju pritisak, odrasli „ne razumiju“, ne znamo tko smo i što smo, formiraju se grupice prijatelja, donosimo krive odluke… Hodamo kroz to razdoblje zbunjeni, kao muhe bez glave, stoga nije ni čudno kako rata samoubojstava raste u razdoblju od 10 do 24 godine života mlade populacije.

Istraživanja su pokazala kako više tinejđera umre zbog počinjenog samoubojstva nego zbog raka, AIDS-a, srčanih bolesti, moždanog/srčanog udara te urođenih defekata, KOMBINIRANO!

Svakodnevno u SAD-u počini samoubojstvo otprilike 105 tinejđera.

Svakih 12.3 minute netko u SAD-u počini samoubojstvo.

Svakih 40 sekundi, netko u svijetu počini samoubojstvo.

Najviše samoubojstava počinile su osobe u razdoblju od 18 do 24 godine.

U prosjeku, najviše samoubojstava počine mladići.

Većina tih osoba dala je naslutiti njihove planove, kod većine tih ljudi nitko nije reagirao.

Zbog čega mlada osoba odluči napraviti taj posljednji korak?

Mnogi su mogući razlozi, no neki od njih uključuju gubitak društvene kohezije, obiteljski problemi, ekonomska nestabilnost te nezaposlenost kao i povećanje depresivnih psihičkih poremećaja u društvu.

Razlozi mogu biti razni, no ako ikada posumnjate da bi neka osoba mogla počiniti samoubojstvo, dužni ste reagirati na bilo koji način. Čak i ako krivo protumačite taj tužni, odsutni pogled, depresivnost, izoliranost, ili pak čak i verbalno izražavanje želje za smrću, niste u krivu ako reagirate te ili vi sami pomognete, ili kontaktirate nekoga drugoga za pomoć.

Kažu da su mladi ljudi temelj naše budućnosti i da svijet na mladima ostaje, što je i istina, no kako očekujemo svijetlu budućnost kada nam njezina svjetlina opada sa svakom osobom koja okonča svoj život?

Statistički gledano, kod većine mladih osoba koje su počinile samoubojstvo, okolina nije reagirala iako je ta osoba pokazala sve znakove svoje namjere.

Nemam rješenje za ovaj problem, jer ovo je problem svakoga pojedinca, a ne samo osobe koja želi umrijeti. Možda bi mi kao zajednica trebali pružiti više potpore jedan drugome, bez obzira bili mi crni, bijeli, žuti, crveni, muško, žensko ili pak oboje.

Željela sam samo istaknuti na ovaj često zaboravljeni problem, no istini za volju, ako mladi ljudi žele umrijeti, kako itko može biti miran? Ako na mladima svijet ostaje, lako je zaključiti da sa sve većim brojem samoubojstava, ovaj svijet nema baš kome ostati, zar ne?

Smatram kako svaki pojedinac odlučuje o svom životu i smrti, no isto tako smatram kako okolina bitno utječe na tu odluku.

Ako umjesto osuđivanja drugih jer su takvi ili onakvi pokušamo stvoriti zajednicu koja podržava svakog svog člana, hoćemo li spriječiti barem jedno samoubojstvo?

Mislim kako uistinu vrijedi pokušati, no odluka nije na meni ili tebi, već na svima nama.

 
Top