You are here
Home > Škola bez bola > Koliko se profesori i učenici zaista razumiju?

Koliko se profesori i učenici zaista razumiju?

Nije lako biti profesor, pogotovo ako pokušavaš smiriti razred od dvadeset i četiri učenika čiji su hormoni na vrlo uzbudljivom vlaku smrti! Kada bi se bar smirili i prestali mi kidati živce!

S druge strane, nije lako biti učenik, pogotovo kada si primoran šest sati dnevno slušati gradivo koje te možda niti ne zanima. Vjerojatno će vam svaki učenik reći kako jednostavno ne stigne obaviti sve što se od njega očekuje; biti dobar u školi, baviti se nekim sportom (jer, znaš, trebaš se kretati ako želiš biti zdrav!) i plus, još se trebaš baviti nekom vrstom umjetnosti, jer lijepo je biti kreativan!

Vratimo se opet na perspektivu profesora: treba osmisliti plan nastave kako bi tim nezainteresiranim pubertetlijama ipak barem nešto bilo zanimljivo. A da ne spominjemo sastavljanje ispita i njihovo pregledavanje! A tek ispravci! Pa zar baš UVIJEK mora postojati netko tko će dobiti jedinicu?!

Zbog ovih vrlo različitih pogleda na obrazovanje postavljam si pitanje postoji li među učenicima i profesorima ikakvog razumijevanja?
Pa, zapravo i postoji, ali očito to razumijevanje nije dovoljno veliko.

Lako je shvatiti obije strane, no smisliti rješenje je već malo teže.

Po mom skromnom mišljenju, cijela ova situacija zapravo i ne mora biti tako zapetljana i „teška“. Ponekad se uz malo razgovora i popustljivosti (s obije strane!) može riješiti gotovo svaki problem.

Ne smatram kako bi profesori trebali davati manje zadaće, niti ne ispitivati učenike, niti ih osloboditi ispita, no ponekad čak i mala fleksibilnost puno znači.

Profesori bi mogli, ne odgoditi ispitivanje, već ga jednostavno premjestiti na sljedeći sat, ili još bolje dogovoriti se s učenicima tko će kada odgovarati – mislim da se tako i učenici i profesori rješavaju barem dijela stresa.

S druge strane mislim kako bi učenici mogli manje prigovarati i prihvatiti se posla već na samom satu jer si na taj način štede vrijeme kojega i tako i onako malo imaju. Trebali bi na pristojan način komunicirati s profesorima, a ne se kao profesionalni buntovnici žaliti na sve i svašta.

Iako je profesorima teško razumjeti kako učenici ništa ne stignu kada im je jedina briga škola: oni ne trebaju plaćati račune, ne trebaju se brinuti o obitelji, ne trebaju misliti što će sutra kuhati… Isto tako ni učenici ne razumiju kako to profesori ne stignu, npr. ispraviti ispite na vrijeme kada oni ne trebaju učiti šesnaest različitih predmeta!

Oduvijek je postojao taj jaz između profesora i učenika, no uistinu smatram kako bi s malo više komunikacije s jedne strane i malo više organizacije s druge strane, zaista bilo mnogo jednostavnije! 🙂

 
Top