You are here
Home > Zabava - Zanimljivosti > TRADICIONALNI BOŽIĆNI OBIČAJI U ISTRI (8.12.)

TRADICIONALNI BOŽIĆNI OBIČAJI U ISTRI (8.12.)

Božić je vrijeme radosti, ljubavi i dobrote. Božić je također vrijeme ukusne hrane i poklona. Božić je još i vrijeme odlazaka na misu i priprema kako bi se taj blagdan dočekao u najboljem mogućem svjetlu.

Naš kraj je također kao i svi ostali dijelovi Lijepe naše, njegovao neke običaje i tradicije koje su danas većinom zaboravljene. U današnje užurbano i moderno vrijeme, rijetko se tko sjeća kako je bilo prije šezdesetak godina, zbog toga je ovo blagdansko vrijeme posebno i zbog toga što nam naše none i noneti svako toliko ispričaju neku priču o tome kako je ovaj poseban blagdan slavljen u njihovo vrijeme.

Kako su se pripremali i što su radili u kratkim ću vam crtama objasniti u ovom članku – oni malo stariji će vjerojatno prepoznati svoje djetinjstvo u ovim običajima, dok će ovi mlađi možda nešto novo i naučiti.

Božićno slavlje u istri je počinjalo s blagdanom svete Lucije (13.12.), a završavalo sa Sveta tri kralja.
Dok je još u kućama bilo uobičajeno imati ognjišta, na njih bi domaćin donio panj (cok, badnjak), najčešće masline. Taj se panj zapalio na Viliju božju i trebalo je čuvati da gori svakoga dana sve do Sveta tri kralja. Kada bi taj panj posve izgorio, njegov bi se pepeo čuvao i tokom cijele godine koristio za npr. posipanje kupusa protiv gusjenica.

Na Badnjak, prije večere, glava kuće bi opalio na otvorenome pucanj iz pištolja kao znak slavlja, a domaćica bi prošla sa zapaljenim tamjanom kroz kuću te stala kod svakog ukućana. Zatim bi zapalila svijeću za pokojne koja je gorjela i na sam Božić.

Onaj panj koji je gorio bio bi tretiran kao pravo ljudsko biće – glava kuće bi ga polijevala sa vinom i davala mu ostatke hrane kako bi im sljedeća godina bila plodna i sretna.

Ispod stola na kojem se je blagovala hrana stavilo bi se sijeno koje se poslije objeda nosilo stoci kako bi životinje cijelu godinu bile zdrave.

Nakon večere, ukućani bi vrijeme do odlaska na polnoćku kratili igrajući društvene igre (naravno ne onakve kakve mi danas poznajemo).
Kada su hodali do crkve muškarci bi pucali iz pištolja.

Božićna večera u pravilu je trebala biti što bogatija. Na Božićno jutro dječaci bi se sakupili i otišli susjedima čestitati Božić – od susjeda su dobivali darove: lješnjake, jabuke ili orahe.

Kako je vrijeme prolazilo, a ognjišta počela izlaziti iz kuća i prestajala biti upotrebljavana, tako su se počeli i gasiti naši običaji.

Danas nam je ta tradicija toliko strana i nepoznata, iako je ona sastavni dio naše prošlosti. Kako god bilo, ona bi se trebala očuvati, ako već ne djelima, onda barem usmenom predajom kako bi i mi kada budemo stari svojim unucima mogli pričati; „…va moje vrime mi je nona vajka povidala kako je ona z svoju fameju Božić pasivala…“

 
Top