You are here
Home > Naše zvijezde > Naši Ameri :-)

Naši Ameri :-)

Sve je započelo na jednom satu engleskog jezika u drugom razredu”, rekli su nam Ilaria Milevoj i Roberto Diminić, učenici 4. o razreda, koji su 3. školsku godinu proveli u Americi. Profesorica engleskog jezika Karla Golja Milevoj ispričala im je o programu razmjene učenika i pitala ima li zainteresiranih. Sve se činilo presavršenim da bi bilo istinito. U početku su mislili da neće dobiti stipendiju, no kada je došao mail ‘potvrdite svoju odluku do kraja tjedna’ to je bio početak nove avanture za Ilariu i Roberta.

Kako vam se u početku činila ideja o odlasku na drugi kontinent?

I: Ideja je bila jako primamljiva, sama po sebi vrlo nestvarna, ali me je jako privukla i odlučila sam da ću probati dobiti stipendiju. U početku sam se premišljala zbog prevelike dokumentacije i poslova koji su trebali biti napravljeni za samu prijavu.

R: Nestvarno i nisam imao ni najmanju ideju da ću upravo ja provesti treću godinu u SAD-u. U samom  procesu prijave upoznali smo ljude koji su to planirali godinama, a nama je ta ponuda jedan dan predstavljena, a već smo se drugi dan  pakirali za odlazak.

Kako su tekle pripreme ?
I: Samo popunjavanje obrazaca bilo je teško. Profesorica Karla je trebala prevoditi svu dokumentaciju, što je i njoj zadalo mnogo posla. Pristupili smo i ispitu koji se sastojao od slušnoga dijela i razumijevanja pročitanog te eseja. Nakon toga pozvani smo i na intervju koji je nalikovao na psihotest jer su nas ispitivali o tome što bismo učinili u nekim vrlo apstraktnim situacijama. Tako da je taj dio bio vrlo iscpljujuć.

R: Pripreme su bile najgori dio procesa. Mi smo toliko papira, upitnika, obrazaca morali ispuniti, tonu toga. Ali, to je bio tek početak jer nakon dobitka stipendije slijedilo je sve nanovo za potrebe škole. Nismo se ništa posebno pripremali, nego redovito ispunjavali sve te preduvjete do samog intervjua kada je proces završen. No, isplatilo se.

Jeste li žalili što nećete biti u 3. razredu sa svojim prijateljima?
I: Želja za novim stvarima i iskustvima je prevladala, svo to žaljenje palo je u drugi plan, pogotovo kada sam razmišljala o iskustvima koja me čekaju i uzbuđenje za avanturom. S prijateljima smo bili u kontaktu i oni su nas čekali ovdje te su nam pružali veliku podršku.

R: Bio sam svjestan situacije da je to godina dana, ali sve se to činilo nevažno u početku. Tek 2 dana prije polaska, kada su kuferi bili puni, pozdravi krenuli, situacija je postala realna. Napravili smo oproštaj sa svima, opet potpuno nesvjesni da pozdravljamo na 10 mjeseci. Naravno da mi je bilo žao da neću biti sa svoji najmilijima, ali kada je ovakva prilika u pitanju, morali smo odabrati. Pravi ljudi će uvijek biti tu.

Kakva je bila euforija prije samog odlaska ?
I: Nekako nije bilo mnogo euforije, to je za mene bilo tek u procesu.

R: Euforija je počela doslovno prije samog polaska, odnosno zadnju noć u Hrvatskoj. Adrenalin je puknuo, ali eto puni entuzijazma smo krenuli preko bare.

Kada ste došli tamo, kakvi su vam bili dojmovi ?
I:
Na samom početku, kada je svatko otišao u svoju školu, osjećala sam se dosta usamljeno. No, to je brzo prošlo jer su  ljudi oko mene bili veoma prijazni i voljni pomoći. Bila sam vrlo zapanjena tom njihovom voljom za pomoći drugima, vrlo im je bitno da se kao gost osjećaš ugodno.

Što vas je najviše iznenadilo u Americi?
I: 
Tamo je ”sve po špagi”, nitko nigdje ne kasni, sve je organizirano. To me je u početku smetalo jer nije bilo neke određene slobode, ali kasnije sam shvatila da ako poštujem njihov raspored i način života da je sve lakše. Ja sam se zapravo našla u tom stilu života, jako mi se svidio. Zanimljivo je da tamo  nema izlaska do ranog jutra, već do deset navečer. Rano se izlazi i  nema točenja alkohola maololjetnicima, oni većinom idu na pizzu s prijateljima.

Kakav je bio raspored u školi, koje ste predmete slušali?
I: 
Možeš uzeti 5 do 7 predmeta, tako da sam ja u prvom semestru imala 5, u drugom 6 predmeta. Imala sam genetiku i biotehnologiju, engleski jezik, matematiku, forenziku, španjolski, američku povijest. Nastava je trajala do 15 ili 16 sata, nakon toga sam imala trening, u 18 sati večeru onda od 19 do 21 učenje. Morali smo se potpisati gdje bismo bili u koje vrijeme, tako da su nas i provjeravali. Vrijeme za učenje se provodilo za knjigom.
R: 
Ja sam slušao 7 predmeta, iako sam mogao uzeti samo 5 njih. Najčešće se čuje kako se naši učenici žale na veliku količinu predmeta pa i ovih 7 predmeta je meni zadavalo neki put više muke nego naših 17, znači nije to nikakva laganica nego se stvarno radi. Slušao sam američku književnost, matematiku, američku povijest, španjolski jezik, kemiju, anatomiju i fiziologiju i orkestar. Svako jutro 30 min prije početka nastave možeš ići do bilo kojeg profesora u vezi nečega što ti nije jasno, iako ti to možeš i nakon nastave naravno. Nekolicina njih živi u kampusu pa su dostupni stalno. Pisanje ispita stvarno nije bio problem.  Trebalo mi je neko vrijeme da stanem na noge, ali nakon toga uspjeh je bio zajamčen.

Može li se takav sustav školovanja uvesti u Hrvatskoj, ima li potrebe za tim ?
I: Tamo je bilo mnogo manje stresa, uvijek možeš pitati za savjet i za pomoć čak i ne vezano za školu. Profesori su blaži, kao da su i oni učenici. Organiziranost je mnogo bolja, trebali bi i kod nas uvesti izbor predmeta koji ti trebaju.
R: Hrvatska treba težiti prema nečemu sličnom američkom sustavu. Sve što treba napraviti jest rasteretiti hrvatske učenike.

Gdje ste boravili?

Boravili smo u učeničkom domu, a ponekad i s obitelji koja nam je dodijeljena da se skrbi o nama za vrijeme boravka, pa smo  s njima provodili vrijeme blagdana i školskih praznika

Jeste li stekli kakva prijateljstva ?

I: U kontaktu sam sa bivšom cimericom i jednom curom iz Indije, koja je živjela u istom domu. Najbolja sam ostala sa prijateljicom iz obitelji koja me udomila, čak je i ovoga ljeta došla u posjet sa svojim roditeljima.
R: 
Naravno da sam stekao prijateljstva, ipak nas je u kampusu bilo mnogo koji smo se došli školovati u stranoj zemlji. Nadam se da ću uspjeti očuvati ta poznanstva.

Koje vam je najbolje iskustvo iz Amerike ?
I: Sve to, ali i odlazak u New York, ponovni susret s Robertom, razgledavanje grada i blagdanska čarolija.

R: Sam boravak, poznanstva, upoznavanje kultura, sve je dio tog najboljeg dojma. Teško je sad izdvajati pojedine situacije, ali jednostavno neopisivo. Takav je ponos biti dio toga.

Imate li kakvu anegdotu ?
I: 
Kako sve ima svoje vrijeme, tako i vrijeme za spavanje, u 22 sata. Tako sam jednom samo nekoliko minuta nakon 22 sata prala zube. Ubrzo je došao dežurni učenik i kako mi je to bio prvi prijestup, samo me  opomenuo, inače se za to dobivaju kazne. Ja sam samo zapanjeno stajala, držeći četkicu u ruci. To je bila situacija koja mi je ostala kao jedna smiješna uspomena.

Biste li sljedećim generacijama preporučili da se natječu za tu stipendiju?

I: Svakako. Takva se prilika treba iskoristiti.
R: 
Treba probati, to je iskustvu koje je promijenilo moj srednjoškolski život.

Je li bilo teško polagati razlikovne predmete?
Nije bilo pretežito teško, ali eto i to je obaveza koja se treba ispuniti i oduzima vrijeme. Zahvaljujemo profesorima koji su nam stvarno išli na ruku.

Kako se uskladi auto-škola, državna matura i ostale obveze u školi?

Nije lako držat ravnotežu, ali nema druge. Četvrta godina je burna  i dinamična. Vrijeme previše brzo prolazi, a obaveza je najviše. Pokušavamo se temeljito spremiti za maturu, za normalnu nastavu i za auto-školu što nam stvara veliki stres. Većina mora pripremati 6 predmeta od kojih su jedan opširniji od drugih i onda strahujemo za rezultate.  Jedva čekamo ljeto i odmor. Nadamo se da ćemo se uspjeti pripremiti kako treba i upisati željeni fakultet.

Što biste našim čitateljima poručili za kraj?
I:  Ako imate priliku iskoristite je! Nezaboravno iskustvo je upoznati toliko različitosti, skupiti nova znanja, prijateljstva i vještine.  To je u potpunosti uljepšalo moje srednjoškolsko obrazovanje i svakome bih preporučila takvo iskustvo.

R: Amerikanci iznimno cijene ljude koji znaju neki jezik, a da nije materinji, za njih je to fascinanto. Osim toga, najveći utisak na mene je ostavio duh zajedništva koji pokazuju kroz igre u školi- mini olimpijade. Kod njih je jako  izražen ponos da pripadaju negdje i to se pokazuje na različite načine, od uniforme do maskote škole, baš kako je prikazano u filmovima. Mislim da bi taj duh zajedništva trebalo postići i kod nas u školama.

Za kraj se posebno moramo zahvaliti i profesorici Karli Golja Milevoj kojoj pripisujemo jednake zasluge za ovo iskustvo kao i nama. Profesorica je s nama bila od samog početka i osobno je imala jako puno posla oko prevođenja. Nije propustila ni jedan detalj, u kasne sate odgovarala na poruke, bila je puna razumijevanja. Puno nam je pomogla prije procesa, za vrijeme i tijekom cijelog boravka u SAD-u, ali i nakon dolaska te cijele ove godine. Tako da u svakom slučaju ovo je njezin uspjeh koliko i naš. Veliko hvala njoj, ali i drugim profesorima koji su stvarno pokazali veliko razumijevanje.

 

 

 
Top