You are here
Home > Zabava - Zanimljivosti > Moj prijatelj Isus

Moj prijatelj Isus

Rukomet je, u samostalnoj Hrvatskoj, nakon zlata u Atlanti 1996. godine preskočio košarku kao drugi najpopularniji sport, naravno iza nogometa. Od te medalje i zlatnih medalja na SP u Portugalu  2003.g. te na OI u Ateni 2004.g., kada krenu nova reprezentativna rukometna natjecanja, očekuje se isključivo zlatna medalja. Međutim ta očekivanja se još nisu ispunila. Najčešće se odigrava ovaj scenarij: Hrvatska proleti kroz turnir, u finalu naiđe na Francusku, Omeyer ne primi 2 gola i eto naših rukometaša u plaču.

Ove, 2016. godine Europsko prvenstvo se odigrava u Poljskoj. Prije početka prvenstva, situacija u reprezentaciji nije izgledala bajno. Doveden je novi trener Željko Babić, nakon što je Slavko Goluža dobio otkaz zbog loših rezultata na prijašnjim prvenstvima. Od nekih loših rezultata  ubrajaju  se i užasni plasmani od 3 uzastopna treća mjesta!? Dogodila se smjena generacija gdje se po svim naznakama Hrvatska nije najbolje snašla. Na prvenstvo se krenulo nakon poraza od reprezentacije Slovenije s 14 razlike. Prvenstvo je započelo lijepo, pobjedom protiv Bjelorusije, da bi i ono malo euforije splasnulo nakon poraza od Norveške. Ipak, prolaz u drugi krug smo izborili uraganskom pobjedom protiv Islanđana. Iako smo prošli u drugi krug, nakon pobjede protiv Makedonije u slijedećoj utakmici su nas čekali Francuzi. Iako nije bilo finale, onaj standardni scenarij se ponovio: trideset-devetogodišnji mladić imena Thierry Omeyer je svojim obranama najčešće čistih zicera izluđivao naše igrače, što je na kraju rezultiralo porazom od 8 razlike. Šansa za prolaz je postojala, ali je bila vrlo malena.

Za prolaz je bila pobjeda pobjeda protiv Poljaka u posljednjoj utakmici od 11 ili više razlike i poraz Francuza od Norvežana. Nakon pobjede Norvežana, Željko Babić izvlači asa iz rukava i na teren šalje Isusa i 12 apostola  koji uvjerljivo pobjeđuju Poljake s 14 razlike i osiguravaju polufinale. Nakon utakmice Babić zahvaljuje svojemu prijatelju Isusu i naziva utakmicu “Čudom iz Međugorja”, iako se utakmica odigrala u Krakowu. Nakon utakmice Isus i apostoli se vraćaju na nebesa, s obećanjem da će se vratiti ako se Hrvatska kvalificira u finale, jer će se naši rukometaši vrlo vjerovatno kao i u svakom finalu u zadnjih 10 godina prestrašiti zlatne medalje i pošteno izgubiti.

Ako stavimo loše pokušaje šale, cinizma, satire i sarkazma moje malenkosti po strani, dolazimo do zaključka da je umjesto Isusa na golu Stevanović obranio 13 udaraca, te da je umjesto Svetog Petra Manuel Štrlek od 11 udaraca kojih je uputio na gol zabio 11 golova. Pomalo je komično da od najmlađih godina treniraš svakodnevno, daješ sve u sport koji voliš, pokažeš se da si dovoljno dobar da te pozovu u seniorsku reprezentaciju, u ključnoj utakmici odigraš savršeno, da bi se glavni odgovorni zahvalio religijskoj figuri koja je mrtva oko dvije tisuće godina i jednom religijskom ukazanju koje još nije priznato od glavnog suverena te religije. Kako se netko može osjećati dobro kada ga se pri porazu cijela javnost napada i vrijeđa, a kada se radi njegove igre dogodi najnevjerovatnij splet događaja koji spasi ekipu i ispadanja, trener pred tom javnosti da zahvalu nekome drugome, tko god to bio?

U trenutku pisanja ovih redaka, očekuje se polufinalni susret između Hrvatske i Španjolske. Hrvatska reprezentacija je od skore katastrofe došla u položaj gdje je u polufinalu, gdje nema i neće biti Francuske reprezentacije, koja ih je toliko godina krcala kompleksima. Nadajmo se da neće opet biti potrebna čuda iz Međugorja i intervencije Svetog Petra na lijevom krilu.

 
Top